Kad je Đorđe Balašević započinjao svoj kantautorski put, Oliver
Dragojević već je bio zvijezda. Bio i ostao. Preživio je taj spretni
dalmatinski muzičar i pjevač s osebujnim, izderanim glasom sve moguće
glazbene tranzicije te se posljednjih godina posvetio osvajanju pariške
Olimpije, njujorškog Carnegie Halla ili pak bečkog Konzerthausa.
Sad je nakon dvanaestogodišnje pauze u izbirljivom “Lisinskom” odlučio
nastupiti u intimističkoj verziji, bez velikog pratećeg orkestra, uz
pijanista Alana Bjelinskog i gitarista Antu Gelu.
U konkurenciji iskusnih glazbenika kao što su saksofonist Dražen
Bogdanović, bubnjar Dalibor Marinković, bas gitarist Robert Vrbančić te
gudački kvartet Sebastijan, ponajboljim se Oliverovim glazbenim
istomišljenikom pokazao Matija Dedić. Muziciranje Olivera i Matije bilo
je vrhunac večeri, pogotovo u skladbi “Brod u boci”, ali i u svim
nastupima Dedića koji je očito u plodnoj umjetničkoj fazi.
Sjetnom tonusu koncerta pridonijele su i vječne kompozicije Zdenka
Runjića, od hita “Galeb i ja”, preko “Ključa života”, pa do prekrasne
pjesme Tina Ujevića “Zelenu granu s tugom žuta voća”. No, izvođenje tih
balada moglo je proći i bez angažiranja većeg broja instrumenata, samo
uz pjevača s neupitnom karizmom i njegov iskonski pijanizam, kako bi
intimistički dojam koncerta dodatno dobio na snazi.
Tempu koncerta nije pridonijela ni pozornica prenatrpana rekvizitima,
no jesu Gibonnijeve, ali i skladbe drugih suvremenih skladatelja
zahvaljujući kojima Oliver nije tek pjevač iz glazbenog spomenara.
Oliver Dragojević - majstor sjetnog ugođaja