Dok algoritmi upravljaju našom pažnjom, radom i sve većim dijelom svakodnevice, ovogodišnji Subversive Film Festival odlučio je tu stvarnost staviti pod povećalo. O temi festivala, političkom filmu i prostoru otpora u digitalnom dobu razgovarali smo s umjetnilkom direktoricom i selektoricom festivala Dinom Pokrajac.
Ovogodišnji Subversive nosi naslov "Neljudska moć: algoritmi kapitala", festival ove godine izravno ulazi u prostor umjetne inteligencije, platformskog rada i tehnofeudalizma? Što vam je bio okidač za ovu temu?
Umjesto oslobođenja ljudskih bića od tlake posredstvom tehnologije, svjedočimo oslobođenju same tehnologije od ljudskih prioriteta i potreba. U pitanju je sablasno doslovno oprimjerenje onoga što je Marx još davne 1844. nazvao "neljudskom moći" kapitala. Ekonomska i politička moć velikih digitalnih kompanija raste iz dana u dan, a širenje umjetne inteligencije pokrenulo je golemi spekulativni mjehur koji se prijeti rasprsnuti. Upotreba UI-ja već danas seže od ubijanja civila u genocidu u Gazi do prodiranja velikih jezičnih modela u svaku poru naše svakodnevice. Naša naizgled nerazmrsiva sapletenost u društvene medije sve više otkriva svoje destruktivno naličje: u širenju mržnje, proboju mizoginije i rasizma, nijekanju klimatske znanosti i usponu nove radikalne desnice. Nesigurni platformski rad u mnogim sektorima sve više postaje nova normalnost. Pripremljenim predavanjima, diskusijama, filmovima, izložbama i radionicama pokušavamo sumirati aktualne izazove te se oduprijeti distopijskim prognozama budućnosti.
U programu se najavljuju autori kao što su Radu Jude, Bi Gan, Lucrecia Martel i Gianfranco Rosi. Što ih, unatoč estetskim razlikama, povezuje unutar ovogodišnjeg koncepta?
Kao i proteklih godina ovogodišnji program donosi presjek kritički zapaženih i subverzivno usmjerenih naslova autora i autorica iz različitih krajeva svijeta, od festivalskih pobjednika do novih autorskih glasova koji se na različite načine suočavaju s neodgodivim temama suvremenosti. Odabrani filmovi spajaju intimne priče, političke eseje i društvene dijagnoze istražujući mogućnosti i oblike filmskog otpora u suvremenom digitalnom svijetu, sve više ustrojenom po logici tehnofeudalizma.
Dok demontira žanrovske konvencije i očekivanja publike u Drakuli, Radu Jude se očigledno dobro zabavlja i sebi svojstvenom žovijalnom blasfemijom zahvaća religiju i politiku te kolcem nabija Drakulino filmsko nasljeđe, od Murnaua preko Dreyera do Coppole. Njegov je Drakula naizmjenično film strave, nacionalna satira i grozničav digitalni san. Kineski redatelj Bi Gan donosi pak postapokaliptičnu priču o čovječanstvu koje se odreklo snova. U ekstravagantnoj odi filmskoj umjetnosti koja angažira sva naša osjetila na nesvakidašnji se način sjedinjuju i stapaju sjećanje i tehnologija, stvarnost i artificijelne iluzije.
Naša zemlja argentinske redateljice Lucrecije Martel daje vidljivost onima koje povijest tvrdoglavo drži izvan kadra i utišava njihove glasove. Kroz analitičku filmsku formu pridružuje se apelu svojih protagonista za povratkom zemlje koja im je oduzeta. Pritom maestralno koristi dronove kako bi rekreirala osvajački i invazivni pogled kolonizatora i njegovo posesivno svojatanje nepreglednih prostranstava. U Ispod oblaka Gianfranco Rosi odlučio je prikazati Napulj u crno-bijeloj vizuri. Njegov film odražava neumoljive tokove globalnih politika, pokazujući kako ratovi u Siriji i Ukrajini urezuju neočekivane tragove u teksturu grada. Dokumentirajući mjesta tranzicije i povezanosti, koliko god ona bila krhka, Rosi tretira marginu kao područje kontakta i interakcije, možebitni prolaz.
Primjećujem da ove godine nema jedne od ikona festivala, Hong Sang-sooa, koji je ove godine izbacio film "The Day She Returns"...
Drag nam je Hong Sang-soo, ali riječ je o iznimno produktivnom filmskom autoru koji izbacuje jedan ili dva filma godišnje, a mi imamo ograničen broj terminskih slotova pa ih ne možemo baš sve prikazati. Ove godine odlučili smo dati prednost srodnom filmu japanskog autora Shōa Miyakea Dva godišnja doba, dvoje stranaca, koji poput Hong Sang-sooa pomno gradi strukturu filma unutar filma i prikazuje slučajne susrete prožete osamljenošću, humorom i refleksijama o umjetničkom procesu. Miyake svojim novim naslovom, ujedno i dobitnikom Zlatnog leoparda u Locarnu, potvrđuje status majstora varljivo nepomičnih, senzibilnih i duhovitih studija iznenađujuće ljudske povezanosti.
Hoće li ulaznice na projekcije i dalje biti besplatne?
Ulaznice su i ove godine besplatne i to za sve programe – projekcije, panele, predavanja, radionice, izložbe… Nastojat ćemo da to tako i ostane jer želimo da naši programi budu pristupačni svima koji u njima žele sudjelovati i iz njih otkriti nešto novo o filmskoj umjetnosti, kritičkoj teoriji i praksi te političkoj edukaciji. Vjerujemo u važnost proizvodnje kolektivnog znanja pogotovo u doba kada se zajednička intelektualna dobra čovječanstva komodificiraju i algoritmički instrumentaliziraju u službi kapitala i moći. No izazovi vođenja festivala sve su veći, a cijene galopirajuće rastu – od filmskih prava, preko avionskih karata i smještaja za brojne goste, do raznih organizacijskih troškova. Stoga ne mogu dovoljno naglasiti važnost javnog financiranja kulture i podrške nadležnih institucija, pogotovo u vidu osiguravanja adekvatnih gradskih prostora (u smislu tehničke opremljenosti i dostupnosti, ali i programske neovisnosti) za održavanje nekomercijalnih kulturnih programa i kritički naoštrenih sadržaja.
Vratimo se na temu festivala koja sugerira da algoritmi više nisu samo alati nego sustavi moći. Može li film uopće konkurirati društvenim mrežama i algoritamskoj ekonomiji pažnje ili je unaprijed osuđen na sporost i marginu?
Ne bih rekla da su sporost i margina nužno negativne karakteristike – dok strmoglavo jurimo prema vlastitoj propasti u vidu imanentne ekološke i ekonomske katastrofe, postajemo svjesni kako je nužno da usporimo, promislimo i suprotstavimo se aktualnim zbivanjima iz pozicije osviještene margine. Paralelno svjedočimo nastanku analognog pokreta i kako sve više ljudi preferira fizička i taktilna iskustva namjesto konstantne digitalne izloženosti i izmoždenosti. Nezavisno kino pak vidim kao jedno od posljednjih utočišta za pokretne slike koje izvan njegove "tamne utrobe" ostaju siročad pažnje (orphans of attention) – kako ih naziva naša ovogodišnja festivalska gošća Hito Steyerl – utopljena u nepreglednom oceanu informacija koji je saturiran audiovizualnim sadržajima. Slow cinema, marginalne kinematografije i razni "rubni" filmski fenomeni tako postaju izrazi otpora dominantnim vizualnim režimima, njihovim nametljivim, a jalovim slikama.
U selekciji se ponovno snažno otvaraju pitanja Palestine, arhiva, folklora i kolonijalnog nasilja, a Heiny Srour dobiva nagradu za životno djelo. Koliko je njezin rad danas aktualan u vremenu kada se feministički diskurs često brzo komodificira i pretvara u tržišni identitet?
Feminizam Heiny Srour nikako se ne može nazvati performativnim i pomodnim. Riječ je o odvažnom feminizmu zbog kojeg je autorica jedva izvukla živu glavu, propješačila 800 km pustinje pod neprijateljskom paljbom, i uspjela razjariti sve antagonističke frakcije na Bliskom istoku spajajući estetsku smionost i tabuizirane teme. Radikalni politički i feministički filmovi Heiny Srour snimani su u gotovo nemogućim uvjetima, tijekom ratova na koloniziranim područjima Bliskog istoka, od Palestine preko Libanona do Omana, koji su itekako aktualni i u današnjem geopolitičkom poretku. Festival će otvoriti njezin film Leila i vukovi, nadahnut kolektivnim sjećanjem Arapkinja. U njemu protagonistica Leila odbacuje kolonijalnu i maskulinu inačicu povijesti te kreće na putovanje kroz prostor i vrijeme, kroz osamdeset godina bliskoistočne povijesti, otkrivajući skrivenu ulogu žena i pravo naličje patrijarhata. U sklopu retrospektive bit će prikazani njezini pionirski i često zabranjivani filmovi poput Kucnuo je čas oslobođenja, svojedobno prvog filma jedne Arapkinje uvrštenog u program Cannesa, a objavili smo i knjižicu s njenim manifestom Žena, Arapkinja i… filmašica. Time Subversive Festival donosi rijetku priliku za susret s opusom autorice čiji filmovi povezuju antikolonijalnu borbu, feminističku perspektivu i revolucionarnu političku imaginaciju.
U jednom ste intervjuu rekli da vas zanimaju filmovi koji "sjedinjuju sadržaj i formu". Što danas razlikuje politički film od pukog aktivističkog pamfleta?
Zahvaćanje određene teme u svoj njezinoj kompleksnosti a da se ne podcjenjuje gledatelj/ice. Estetika i etika dvije su važne poluge političkog filma to jest filma koji ne negira svoju političnost, već preuzima odgovornost za nj i svijet koji odražava/mijenja. Kako je oduvijek tvrdio Rancière, estetika je direktno politična, ona nije puko sredstvo, već je neposredan teren političke borbe. Koliko god nas uvjeravali da se "prava" umjetnost treba kloniti politike, evidentno je da upravo putem estetike strukturiramo naša osjetilna iskustva i konstruiramo političku stvarnost. Ona uvijek u sebi nosi potencijal subverzije vladajućih struktura jer urušavanje svakog naizgled neuništivog sustava najprije počinje na polju imaginacije. Osim estetike, od iznimne je važnosti i etički pristup portretiranim pojedincima i zajednicama. Treba biti jako oprezan da se dodatno ne marginalizira one koji su već višestruko marginalizirani i iznevjeri njihovo povjerenje. U tom smislu pri proizvodnji filma i radu sa slikama bitne su konkretne solidarne akcije namjesto ispraznih simboličnih gesti.
U selekciji se osjeća snažna prisutnost hibridnih filmova, radova između dokumentarnog, igranog i esejističkog filma. Zašto upravo ta forma danas možda najbolje opisuje stvarnost?
Hibridni filmovi prisutni su od samog početka dokumentaristike i tijekom povijesti su često izazivali etičke prijepore zbog slobodnog miješanja fikcije i fakcije te ukazivanja na lakoću manipuliranja stvarnošću u dokumentarnom filmu i iluzornost shvaćanja dotičnog kao čvrstog dokaza zbilje. U hibridnom filmu težište se prebacuje na raznolikost interpretacija, inovativnost stila te autorsku poetiku i politiku. Uslijed rastuće hibridnosti kao dominantne odlike kojom možemo opisati našu društvenu stvarnost i sam hibridni film postaje sve aktualnija filmska forma u kojoj se pomiču granice medija i ukidaju čvrsti rubovi između strogo omeđenih i distinktnih filmskih rodova i žanrova. Hibridni film, u svojim najboljim izdancima, pretvara se u mjesto slobode u kojem dolazi do spajanja izražajnih mogućnosti umjetničkog filma, politički dosljednog angažmana i otvorenosti prema eksperimentiranju s novim idejama, praksama i oblicima zajedništva između filmaša, protagonista i gledatelja.
Subversive već godinama dovodi autore iz perifernih, ratnih ili potisnutih prostora. Je li danas periferija zapravo postala najuzbudljivije mjesto suvremenog filma?
Ove godine odlučili smo ovoj našoj trajnoj preokupaciji u sklopu festivala posvetiti čitav simpozij pod naslovom "Suradnje između periferija". Međunarodni simpozij osmislili su redateljica Karla Crnčević i teoretičar filma i medija Sima Kokotović, a okupit će kulturne i filmske radnice i radnike s područja Balkana i Jugozapadne Azije. Tijekom tri dana istraživat ćemo povijesne veze između ovih regija, razmotriti sličnosti i razlike u njihovim položajima periferija unutar sustava globalnih kulturnih industrija, te nastojati skicirati konkretne oblike budućih suradnji. Zanimaju nas internacionalna savezništva koja su se pod okriljem Pokreta nesvrstanih suprotstavljala imperijalizmu i kolonijalizmu. Takva savezništva, često vijugave prirode i konzistentno marginalizirana, uvijek se odvijaju "ispod radara" te stoga olako ostaju nevidljiva. Ipak, ona nas uče kako otpor preživljava i u najtežim uvjetima.
Često radite programe koji uključuju restaurirane filmove, arhive i zaboravljene autore. Je li borba za filmsku memoriju danas jednako važna kao i borba za nove filmove?
Stalno ponavljam kako filmski arhivi kriju važne lekcije za budućnost… možemo puno naučiti iz audiovizualnih formi koje su iznjedrile prethodne generacije, ali i komparacijom obrađenog, neobrađenog i prešućenog sadržaja. Filmovi često pokazuju koliko kolektivna memorija utječe na osobna sjećanja, i obratno. No suvremeni filmaši sve češće koriste arhivske snimke protiv njih samih, u funkciji protusjećanja koje se opire represiji i dominantnoj ideologiji. U tom smislu u ovogodišnjoj dokumentarnoj konkurenciji posebno je zanimljiv film Nedovršen kalendar iranske autorice i gošće našeg međunarodnog simpozija "Suradnje između periferija" Sanaz Sohrabi. Polazište filma je zaboravljena glazbena ploča koja povezuje Caracas i Teheran, razotkrivajući neispričane priče o nafti ne kao robi, već pregovaračkom adutu za oslobodilačku borbu u Palestini i izgradnju panarapske solidarnosti 1960-ih i 1970-ih godina. Putem impozantne arhivske građe redateljica gradi kompleksan geopolitički portret koji na neočekivan način spaja Iran i Venezuelu, dvije zemlje izvoznice nafte koje su se nedavno ponovno našle na udaru američkog imperijalizma. Izdvojila bih i gradsku simfoniju Lane Daher Voliš li me koja isključivo iz arhivskih snimaka izvodi snažnu posvetu opetovano razaranom Bejrutu te psihodelični queer esej Ukronija u kojem pratimo pjesnika Rimbauda kako putuje kroz vrijeme i upoznaje razne revolucionarne figure. Za oblikovanje naših sadašnjih borbi i imaginiranje zajedničkih budućnosti ključno je vratiti zaboravljene narative natrag u vidokrug, a to postižemo upravo (re)cirkulacijom odsutnih pokretnih slika.
Naslov ovogodišnjeg festivala zvuči gotovo distopijski. Postoji li ipak neki film u programu koji vam ulijeva optimizam ili vjeru da umjetnost još uvijek može otvoriti prostor slobode?
Mislim da sama činjenica da se i dalje rade filmovi čiji autori i autorice imaju nešto supstancijalno za reći i podijeliti sa svijetom te da u publici sjede ljudi željni takvih sadržaja te spremni aktivno se uključiti u razmjenu mišljenja, emocija i stavova nakon projekcija ulijeva stanovitu nadu. Ako kinoprojekcija sve više postaje politički čin, to znači da se nismo u potpunosti prepustili cinizmu perolakih sadržaja i tiraniji algoritama. Najlakše je dići ruke i reći kako naša nastojanja ne mogu ništa promijeniti i ne možemo utjecati na vladajuće strukture, ali što nam onda preostaje? Ako ne preuzmemo odgovornost za možebitnu društvenu transformaciju i pokušamo detektirati pukotine u postojećem poretku, budućnosti za mnoge od nas neće ni biti, bar ne onakve u kakvoj bismo htjeli živjeti. U Shifting Baselines, crno-bijeloj studiji projekta SpaceX dokumentarista Juliena Elieja ne zanima toliko suludi san Elona Muska, koliko simboličan gubitak naše ljudskosti koji se manifestira u banalnom, ali potresnom nestanku zvjezdanog noćnog neba koje smo tolika stoljeća uzimali zdravo za gotovo. U Kronikama opsade palestinskog redatelja Abdallaha Alkhatiba svaki od likova vodi osobnu, ali zajedničku bitku za preživljavanje, odbijajući priznati njezinu uzaludnost ili je smatrati unaprijed određenom, jer pobjeda svake opsade leži u njezinoj sposobnosti da uvjeri svoje žrtve da im je budućnost izvan dohvata i da će njihovi životi završiti ovdje i sada. U gradu pod opsadom valja iznaći humanost koja će se suprotstaviti dehumaniziranom poretku i kolektivnoj apatiji, a to jednako vrijedi i za nas koji se (ovom prigodom) nalazimo izvan njezinih zidova.
Otvori KEKS Pay
Koliko ovih marxista i “antifasista” ima na grbaci sirotinje,do kada cete “musti”?Dosta je nama marxista na grbaci,sjasite vise!