Već je izložbeni projekt Jasmine Bavoljak "Intime" u podrumu Klovićevih dvora, u sklopu kojeg je prikazana filmska trilogija Darka Bavoljaka "Glupi Antonio predstavlja", pokazao koliko je Tomislav Gotovac bio fasciniran djelima Ivana Meštrovića. Još kao dječak susretao ih je u javnom prostoru, a posebno važan bio mu je Meštrovićev "Zdenac života".
U sklopu pak izložbe "Ivan Meštrović i Tomislav Gotovac: Intima javnoga", upravo otvorenoj u Galeriji AMZ-a, njezini autori Barbara Vujanović i Dalibor Prančević bave se do sada neobrađenom temom – umjetničkim dijalogom Meštrovića (1883. – 1962.) i Gotovca (1937. – 2010.). Njihovi radovi progovaraju iz dviju udaljenih, no u bitnome povezanih stvarnosti, polazište tog dijaloga skriva se u Gotovčevoj fascinaciji Meštrovićevim stvaralaštvom, radovi dvaju umjetnika izloženi su jedni uz druge, a ključni poticaj za ovaj izložbeni narativ, kažu autori, dao im je ravnatelj Instituta Tomislav Gotovac, Darko Šimičić.
– On nas je podsjetio na činjenicu da je Gotovac gajio duboko poštovanje za stvaralaštvo Meštrovića. Svoju je umjetničku genezu Gotovac sažeo sljedećim riječima: "Michelangelo, Meštrović, pa ja!" Slijedom te istovremeno subverzivne i iznenađujuće izjave krenuli smo u istraživanje. Ono je otkrilo brojne poveznice, ne samo one koje se tiču Gotovčeva direktnog referiranja na kiparske i arhitektonske radove Ivana Meštrovića, Zdenac života i Meštrovićev paviljon, već i na zajedničke interese prema temama kao što su nagost, starenje, politički i intimni potencijal javnoga prostora, sakralna umjetnost, provociranje uzusa morala tjelesnošću i slično – govore Barbara Vujanović i Dalibor Prančević. U tom kontekstu u AMZU izložen je, među ostalim, sadreni odljev Meštrovićeva Zdenca života, jer on je ostavio trajan trag u Gotovčevu životu i opusu, te mu je posvetio i svoj performans Trg maršala Tita, volim te!
– Izložena je i Glava starca s bradom, skulptura koju je Meštrović oblikovao godinu dana nakon Zdenca života, dakle 1906. godine, a stavljena je u dijalog sa serijom Gotovčevih fotografija Foxy Mister u kojoj se on vlastitim tijelom služi kao sredstvom izazivanja šoka i kritičkog propitivanja društvenih normi. Meštrovićevu Prvom raspelu iz 1914. godine pridružena je trnova kruna koju je Gotovac nosio u performansu Isus Krist na Kalvariji. Doista smo ostali osupnuti snagom simbolike koja odjekuje modernom i suvremenom inscenacijom teme raspeća. Oba autora u nju unose vlastito životno iskustvo i nazore. Zastupljeni su i Gotovčevi performansi Zagreb, volim te! (Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta. Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari!), potom Prošenje (Molim milodar! Hvala), Maska smrti, 14. srpnja – Pad Bastille (Liberté, Egalité, Fraternité, jebali te), te Straža na Rajni. Jednom i drugom umjetniku nago ljudsko tijelo je mjerna jedinica spoznaje vlastite sudbine, umjetničke prošlosti, protjecanja vremena. Pozicioniranjem kiparski oblikovanoga ili vlastita tijela u javni prostor otvara se mogućnost najšire rasprave, pa i one političke – govore Vujanović i Prančević pa našu pretpostavku da su Gotovac i Meštrović posve različiti i ljudi i umjetnici – Meštrović konzervativan i tašt vjernik, slavan i bogat već za života, a Gotovac slobodoumni umjetnik, eksperimentator, priznat tek nakon smrti – lako opovrgavaju pa kažu:
– Valja naglasiti početke Ivana Meštrovića, kada je svojim prvim javnim skulpturama skandalizirao ćudoredno građanstvo. Podjednako to vrijedi za Zagreb kao i Split. To je činio uvođenjem eksplicitne golotinje u svakodnevno iskustvo gradskog šetača, i to "na dohvat ruke". Nadalje, Meštrovićeva nekonzervativnost i zapravo manjak taštine pokazuje se i na njegovoj odluci da u svojem posljednjem počivalištu, Crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, prikaže utemeljitelje svih glavnih svjetskih religija. Bio je otvorenog duha, zainteresiran za najrazličitije uvide u umjetnosti, filozofiji i ostalim područjima. Njegova su raspela šokirala ondašnju likovnu publiku, vjernike i svećenstvo zbog njihove ekspresionističke morfologije, ali i goloće. S druge pak strane, obojica umjetnika dijele najdublje poštovanje prema Isusu Kristu. Njihove dodirne točke iznimno su složene i višeznačne. Ovdje na izložbi promatramo načine na koje prisvajaju, koriste i transformiraju javne prostore, osobito kroz ideju nagosti.
Potpuno iracionalno, ali zanima nas i njihova pretpostavka o reakciji Meštrovića da je kojim slučajem ikada vidio koji Gotovčev performans, a na što odgovaraju:
– Nemoguće je predvidjeti ičiju reakciju. Pozitivna ili negativna, Meštrovićeva reakcija sigurno ne bi bila ravnodušna. Znakovita je njegova izjava – "savremenici (mi) nisu opasni, niti ih se bojim ni stidim, već bivši i idući – u vremenu gdje ove oznake nestaju, leži moja trema pred ispitom".
Vujanović i Prančević, kažu, razmišljaju o širenju ove teme i na neke druge autore, no sada im je važno završiti katalog ove izložbe, opsežniju publikaciju u kojoj će donijeti fotografije postava, tekstualna pojašnjenja izloženih radova i iscrpniji tekst u kojem će produbiti analizu Meštrovićevih i Gotovčevih sukladnosti i specifičnosti. Izložba je rezultat suradnje Muzeja Ivana Meštrovića – Atelijera Meštrović i Instituta Tomislav Gotovac s partnerskom podrškom Arheološkog muzeja u Zagrebu, a može se pogledati do 13. ožujka.
