Večerašnja premijera predstave "TO=TO", koja će se održati u obnovljenom prostoru riječke tržnice Brajda, bit će jedan od najneobičnijih i najambicioznijih kazališnih projekata ne samo ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći, nego i uopće posljednjih godina u Hrvatskoj i šire. Nastala je u suradnji autorskog dvojca Nikoline i Gorana Sergeja Pristaša te riječkog Petog ansambla, inkluzivnog kolektiva koji okuplja neurodivergentne osobe, osobe s invaliditetom i profesionalne kazališne umjetnike.
Goran Sergej Pristaš kazališni je redatelj, dramaturg, teatrolog i redovni profesor zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. S Nikolinom Pristaš osnovao je umjetnički kolektiv BADco., čiji su projekti tijekom više od dva desetljeća gostovali na najvažnijim europskim i svjetskim festivalima suvremenih izvedbenih umjetnosti. Kolektiv je u međuvremenu zatvoren, a njegova cjelokupna arhiva pohranjena u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Ovaj umjetnički par posljednjih godina djeluje pod višeznačnim nazivom CO2 (Company Two, Company of Two ili CO2 kao asocijacija na klimatske promjene. U razgovoru uoči riječke premijere Pristaš nam govori o nastanku i jedinstvenosti predstave "TO=TO" te koje mu je sve nove poglede rad na njoj otvorio na inkluziju i samu kazališnu umjetnost.
Kako je nastala ideja za ovaj projekt? Tko ga je pokrenuo i kako je došlo do suradnje?
Ključno je bilo to što je još 2019. godine skupina umjetnika, tada članova Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci – dramaturga i glumica – pokrenula inicijativu za osnivanje Petog ansambla HNK-a. U suradnji s udrugom Rijeka 21 željeli su stvoriti inkluzivni ansambl koji u početku nije bio usmjeren samo na neurodivergentne osobe, nego je uključivao i pripadnike drugih manjinskih skupina. Koliko znam, inicijativa je proizašla iz projekta koji je propitivao što zapravo znači Hrvatsko narodno kazalište, odnosno tko je sve obuhvaćen pojmom naroda. Iz toga su Nataša Antulov, Aleksandra Stojaković, Mila Čuljak, Jelena Lopatić i Damir Orlić pokrenuli Peti ansambl unutar kazališta.
Projekt je, nažalost, prekinula pandemija, a prije otprilike tri godine rad je ponovno intenziviran i nastale su dvije predstave izvedene u HNK-u. Ove godine intendantica Dubravka Vrgoč pozvala je Nikolinu i mene da za Riječke ljetne noći osmislimo projekt u suradnji s Petim ansamblom. Nakon gašenja kolektiva BADco. pokušavamo razvijati drukčije modele rada koji nisu samo standardna kazališna produkcija, nego imaju i širi društveni učinak. Zato smo odlučili da upravo s Petim ansamblom napravimo ovu predstavu.
Što zapravo znači pojam "neurodivergentne osobe"?
To je termin koji se danas koristi za širok raspon ljudi koje smo nekada opisivali kao osobe s intelektualnim teškoćama ili mentalno ranjive osobe. Obuhvaća različita stanja, od autizma do Downova sindroma i drugih oblika neurorazličitosti.
Okupili ste vrlo raznoliku i kompetentnu autorsku ekipu...
Osim Nikoline Pristaš i mene, važan je suradnik likovni umjetnik Marko Tadić, koji je oblikovao prostor. Odabrali smo napuštenu tržnicu Brajda jer je upravo takav prostor, zbog buke, gužve i složene orijentacije, posebno izazovan za osobe s teškoćama u kretanju i neurodivergentne osobe. Kostimograf Silvio Vujičić osmislio je jedinstven kostim koji svi nosimo, ali ga svatko oblikuje na svoj način. Alen i Nenad Sinkauz uživo izvode glazbu i zajedno s članovima Petog ansambla stvaraju zvuk predstave. U autorskom timu još su Hrvoje Nikšić kao oblikovatelj zvuka te Goran Ferčec i Nataša Antulov kao dramaturški suradnici.
U predstavi sudjelujete i kao izvođači?
Da. Odlučili smo da ne želimo raditi jednu od onih uobičajenih predstava koje pokušavaju pokazati što sve mogu ljudi koji su ranjivi ili drugačiji od nas, oponašajući ono što smatramo standardnim kazalištem. Više nas je zanimalo pitanje kako biti zajedno i kako u tom zajedništvu pronaći nešto što nastaje između naših različitih sposobnosti i iskustava. Prva dva mjeseca Nikolina i ja dolazili smo samo kako bismo upoznali skupinu i naučili kako komunicirati. To su nam članovi ansambla nevjerojatno olakšali jer je riječ o iznimno uključivoj zajednici. Tek nakon toga počeli smo razvijati način zajedničkog rada. Radili smo u parovima, ponekad spajajući neurodivergentne i neurotipične izvođače, a ponekad namjerno razbijajući i tu podjelu. Zanimalo nas je što možemo stvoriti zajedno.
Koristili smo, primjerice, recikliranu kartonsku ispunu kakva se danas stavlja u pakete. Njezina tekstura i način na koji ispunjava prostor postali su nam metafora prostora između ljudi. Iz rada s tim materijalom razvijali su se koreografija, pokret i gestička komunikacija. Budući da su neki izvođači neverbalni, a drugi izrazito elokventni, tražili smo način da ono što zajedno stvaramo funkcionira kao cjelina.
Na kraju smo predstavu utemeljili na poemi "To" danske pjesnikinje Inger Christensen, po mom mišljenju jednom od najvažnijih, a kod nas nedovoljno poznatih pjesničkih djela suvremene europske literature. Mišo Grundler je preveo dio poeme koji govori o drukčijem stvaranju svijeta, u kojem zajednica polazi od onoga što već postoji – pijeska, snijega, ljetne žege i drugih elemenata koji nas okružuju. To nam je poslužilo kao okvir za strukturu predstave i promišljanje kako biti zajedno u različitim okolnostima i prostorima.
Naslov poeme Inger Christensen je "To", a vaše predstave "TO=TO". Što time poručujete?
Kod Inger Christensen zanimljivo je to što "to" ne postoji kao dio nekog binarnog odnosa. Nije suprotstavljeno muškom i ženskom, niti bilo kojoj drugoj podjeli, nego se neprestano očituje u različitim manifestacijama samoga sebe. Uvijek ostaje isto "to", ali poprima različite oblike i funkcije. Htjeli smo naglasiti upravo tu ideju: da je "to" uvijek isto "to", samo u različitim oblicima. Postoji kontinuitet među našim tijelima, našim mentalnim sposobnostima i načinima na koje postojimo, premda svatko od nas na svoj način funkcionira u svijetu.
Ako sam dobro shvatio, uključili ste praktički cijelu skupinu koju ste zatekli?
Uključili smo sve koji su željeli sudjelovati. Smatrali smo da bi bilo besmisleno organizirati audiciju ili birati ljude prema našoj predodžbi o izvedbenim sposobnostima. Željeli smo vidjeti kako se svi možemo međusobno povezati i od svega što zajedno donosimo stvoriti cjelinu. Velik dio predstave nastajao je upravo na taj način. Jedna od ključnih koreografija, primjerice, zove se "Lukin ples", zato što ju je na probi ponudio Luka Rončević, jedan od izvođača, a ujedno i moj partner na sceni. Zatim smo je svi zajedno učili i razvijali, svatko na svoj način.
Neki članovi ansambla bili su uključeni od početka, neki su nam se pridružili kasnije. Neki već imaju iskustva nastupanja, dok je drugima ovo prvi izlazak na scenu. Upravo nas je takav način rada natjerao da drukčije promišljamo logiku izvedbenih umjetnosti i način na koji su naši kazališni procesi organizirani.
Važna inspiracija bilo nam je i razmišljanje američkog arhitekta Gordona Matta-Clarka koji je razvio koncept anarhitekture. Riječ je o ideji da postojeće strukture ne treba popravljati, nego u njima otvarati nove prolaze i mogućnosti kako bi nastali drukčiji oblici zajedničkog života. Iz toga smo počeli razmišljati i o tome što znači imati ansambl neurodivergentnih ljudi unutar institucije koja je organizirana prema modelu tvorničke podjele rada, kakav naša kazališta uglavnom još uvijek nasljeđuju iz 19. stoljeća. To otvara niz pitanja: što se mora promijeniti u samoj ustanovi, kako radimo, kako razumijemo vlastite funkcije i kako komuniciramo. Moram pritom reći da je riječko kazalište pokazalo veliku produkcijsku i institucionalnu hrabrost. Nadamo se da će dobiti i potporu onih koji odlučuju o financiranju i ustroju kazališta, kako bi HNK Ivana pl. Zajca možda postao prva nacionalna kazališna kuća u Europi koja će imati ovakav ansambl.
Ne mislim pritom na stalni ansambl zaposlenih ljudi, jer to nije ono što očekujemo. Očekujemo stalnu produkcijsku podršku i trajno mjesto za Peti ansambl. Takvih primjera ima vrlo malo u Europi, uglavnom u pojedinim gradskim kazalištima, ali na razini nacionalnog kazališta to bi bio presedan.
Rekli ste mi ranije da ste tijekom rada i sami naučili mnogo o tome što zapravo znači inkluzija.
Jesam. Prije svega promijenilo mi se shvaćanje same ideje inkluzije i pitanja prema kome je ona zapravo usmjerena. U jednom trenutku čak mi se učinilo pomalo licemjernim govoriti da mi radimo inkluzivno kazalište, kao da smo mi predstavnici neke ustanove ili strukture koja velikodušno uključuje neku drugu skupinu ljudi. Zapravo smo mi bili ti koji su prvi bili uključeni.
Kad dođete raditi s Petim ansamblom, bez obzira poznajete li se ili ne, dočekaju vas zagrljaji i osmijesi. Meni, koji formalno imam ulogu redatelja, jedan od izvođača s kojim radim u paru stalno se obraća s "ćelavi" i pritom me tapša po glavi. To su situacije koje su potpuno drukčije od svega na što smo navikli u našim ustaljenim podjelama rada.
Istodobno mi se otvorilo i jedno važno pitanje o području kojim se profesionalno bavim, a to je dramaturgija. Onoga trenutka kada je definirala kazališne funkcije kroz podjelu na likove i uspostavila dramski tekst kao temelj svake predstave, dramaturgija je uvela i načelo zamjenjivosti ljudi – uvijek netko drugi može preuzeti neku ulogu. Prije toga kazalište je bilo prvenstveno vezano uz sposobnosti konkretnih ljudi i njihove osobne kvalitete.
U Petom ansamblu nema zamjenjivih ljudi. Nitko ne može jednostavno uskočiti na mjesto nekoga drugoga, upravo zato što ovo kazalište funkcionira, rekao bih, bliže onome kako je izgledalo prije nego što ga je oblikovao tvornički model organizacije rada. Zato nismo ni željeli birati izvođače prema tome tko bi najbolje predstavljao našu ideju predstave. To bi bilo u suprotnosti sa samom logikom ovog procesa. Sve to snažno utječe i na moje daljnje promišljanje kazališta te na ono što danas pokušavam prenijeti svojim studentima kada razgovaramo o produkcijskim sustavima i odnosima među ljudima koji zajedno stvaraju predstavu.
Otvori KEKS Pay
