Riječima Večernjakove kazališne kritičarke Bojane Radović, moraš biti Oliver Frljić kako bi nam kroz Millera i njegove "Vještice iz Salema", koje je Frljić nedavno postavio u ZKM-u, bacio u lice mnoge neugodne istine, a ovaj kazališni redatelj – zbog kojega se mnogima diže kosa na glavi – jednako neugodnim i potresnim temama nastavlja se baviti i u razgovoru "Umjetnost pred genocidom", koji organizira Udruga Domino.
U malom podrumu Pogona u Ulici kneza Mislava tako se u četvrtak predvečer okupilo dvadesetak ljudi. Frljićeva gošća u trećem izdanju ovog razgovora bila je Gabriela Manda Seith, istraživačica i kustosica koja je govorila o umjetničkim praksama u uvjetima političkog nasilja, s posebnim fokusom na sarajevsku ratnu umjetnost, kao i na Gaza bijenale, koji djela palestinskih umjetnika predstavlja u 18 paviljona postavljenih u gradovima poput Berlina, Sarajeva, Istanbula, New Yorka i Atene. Platformu su, naime, pokrenuli sami umjetnici iz Gaze, a jedna od osnivačica je Tasneem Shatat koja je, tijekom virtualne rezidencije u Muzeju Forbidden u Ramallahu, razgovarala s kolegama o tome nastavljaju li stvarati unatoč genocidu i imaju li uopće uvjete za to.
– Shatat je bila iznenađena kada je otkrila koliko njezinih kolega još uvijek pokušava pronaći načine da nastave umjetničku praksu koju su imali prije početka genocida, pa je u suradnji s Muzejem došla na ideju pokretanja Gaza bijenala. Ta platforma potpuno je preokrenula koncept bijenala te ironično namignula Venecijanskom bijenalu, najvažnijem događaju suvremene umjetnosti koji okuplja publiku na jednome mjestu, jer Gaza bijenale učinio je upravo suprotno: raspršio se svijetom kroz paviljone nastale u znak solidarnosti s Gazom – rekla je Gabriela Manda Seith te je dodala kako je svaki paviljon, s obzirom na to da djela nisu mogla putovati izvan Gaze, pronašao vlastiti način za rekonstruiranje umjetničkih radova.
I dok se u Berlinu Gaza bijenale morao održati u manjim, samostalno organiziranim prostorima i galerijama, situacija u BiH bila je potpuno drukčija jer, kako ističe Seith, Sarajevo je bilo jedino mjesto gdje je bijenale održan u glavnim umjetničkim institucijama poput Nacionalne galerije, Historijskog muzeja i Muzeja ratnog djetinjstva.
– Zbog iskustva genocida prije 30 godina, ljudi su na bijenale dolazili noseći vlastita sjećanja na opsadu Sarajeva koje su dijelili s ostalim posjetiteljima, upravo zato sam uvrstila i djela sarajevskih umjetnika u izložbu. Bila je to velika iznimka jer su u svim drugim paviljonima bili predstavljeni samo umjetnici iz Gaze, no kada sam im objasnila što se događalo tijekom opsade Sarajeva i predložila da se izlože i radovi nastali u tom razdoblju, vrlo su rado pristali – rekla je Seith koja se u svojoj doktorskoj disertaciji bavila upravo ratnom umjetnošću Sarajeva.
A pitanje koje se zatim samo nametnulo jest možemo li u Hrvatskoj očekivati paviljon s umjetnošću iz Gaze, no s obzirom na to da osnivači nisu izravno pozivali pojedine institucije da ugoste bijenale, već su uputili otvoren poziv svima, to ovisi lokalnim inicijativama, točnije onima koji se jave na poziv.
– Bez obzira na političke okolnosti, mislim da Gaza bijenale pokazuje kako je takav projekt moguće organizirati čak i u najneprijateljskijim političkim uvjetima, kao što je, primjerice, Berlin – kaže kustosica.
A naposljetku, redatelj i kustosica dotakli su se situacije u Njemačkoj. Naime, zbog pritiska na umjetnike i institucije, mnoge su ustanove preventivno počele izbjegavati palestinske umjetnike, autore koji podržavaju BDS ili one koji kritiziraju izraelsku politiku, bojeći se optužbi za antisemitizam i mogućeg smanjenja financiranja. No bez obzira na oprez pojedinaca, proračun za kulturu prošle je godine smanjen za 130 milijuna eura, dok je istovremeno proračun policije povećan za 70 milijuna eura, a trenutačno se u Njemačkoj raspravlja i o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka.
– Iznenadio me podatak da je, od gotovo 300 tisuća pisama koje je njemačka vlada poslala 18-godišnjacima, samo oko 500 odgovorilo da bi bili zainteresirani za vojni rok, što pokazuje da ljudi ipak ne prihvaćaju tako lako narativ o militarizaciji. A što se tiče kulture, nakon 7. listopada palestinski umjetnici i ljudi solidarni s Palestinom bili su otkazivani, cenzurirani i uklanjani iz programa. To pokazuje koliko se brzo može suziti prostor za ljude koji misle i govore drukčije, a krug ljudi koji mogu biti pogođeni stalno se širi. Zato mislim da sve što smo naučili kroz posljednje gotovo tri godine – načini na koje su se ljudi povezivali, organizirali i pružali otpor – može biti važno znanje za godine koje dolaze i poslužiti kao svojevrsna mreža otpora sve snažnijem jačanju autoritarnih i desnih politika – zaključila je Gabriela Manda Seith.
Otvori KEKS Pay
Mama bojana i kćer tea radović kompetentne su za kozaračko kolo, prsluče i opanak