Republika Hrvatska jedna je od najmlađih država u Europi, ali kontinuitet hrvatske
državnosti seže do u rano srednjovjekovlje".
Tom rečenicom počinje iznimna knjiga koju otprije tri dana na hrvatskom jeziku
mogu pročitati i građani Hrvatske. Riječ je o "Povijesti Hrvatske" njemačkog
povjesničara Ludwiga Steindorffa koju je objavila Naklada Jesenski i Turk uz
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Njemačko izdanje objavljeno je 2001.,
a hrvatsko je Steindorff osvježio pa se u njemu može iščitavati hrvatska povijest
do vladavine Ive Sanadera.
Steindorffov pregled hrvatske povijesti pohvalno je ocijenio recenzent Neven
Budak rekavši da je to prvo takvo djelo iz pera inozemnog povjesničara, objektivna
knjiga koja donosi zanimljive ocjene i osebujan autorov pogled na hrvatsku
povijest.
Današnji čitatelj naoružan osobnim iskustvom sasvim će sigurno s najvećom pozornošću
čitati poglavlja o hrvatskoj povijesti od Drugoga svjetskog rata do danas.
Ništa manje zanimljive nisu ni stranice o hrvatskim granicama, pa i onima sa
današnjom
Slovenijom od Istre do Međimurja, ali i o hrvatskoj etnogenezi.
Steindorff tvrdi da podrijetlo i značenje etnonima "Hrvat" nisu razjašnjeni,
ali da je sigurno da ime nema slavenski korijen.
"
Hrvati su na jadransku obalu stigli u doba kada je ona već bila naseljena Slavenima",
piše Steindorff ocijenivši da je iransko podrijetlo imena Hrvat najvjerojatnije,
premda ne zaključuje da su Hrvati kao formiran narod stigli s Kavkaza na Jadran.
Etnonim "Hrvati" njemački autor dovodi u vezu s počasnim nazivom
s funkcionalnim ili socijalnim značenjem, kao ime koje je služilo kao oznaka
za
funkcije.
Hrvatski jezik
Veliku pozornost Steindorff posvećuje hrvatskome jeziku. Tako pomno razlikuje
ilirske od Karadžićevih ideoloških zamisli. Dok ilirizam ne dovodi u pitanje
povijesne granice ni državnopravne datosti, kod Karadžića se uvijek udružuju
jezična politika i nacionalno presezanje. Stoga Steindorff ima razumijevanje
za jezično čistunstvo Tuđmanove ere koje je "katkad zadobivalo neobične
oblike, ali se ne može dovoditi u pitanje legitimitet političke odluke da se
zaustavi ujednačenje rječničkog blaga s ciljem stvaranja srpskohrvatskog jezika".
Po masovnim pokoljima, najtragičniji dijelovi hrvatske povijesti vezani su uz Drugi svjetski rat. Pavelićeva NDH ubija 19.000 Židova u zemlji, 9000 u njemačkim logorima. Steindorff prihvaća Žerjavićevu brojku od 85.000 žrtava Jasenovca, te brojke istog autora o 45.000, tj. 55.000 Hrvata i Muslimana stradalih na Bleiburgu i Križnom putu. Navodi da su unutar Hrvatske najveće žrtve imali Srbi, a unutar Jugoslavije Muslimani. Tu je i brojka o čak 60.000 stradalih pripadnika njemačke manjine koji su umrli od gladi i bolesti u jugo-logorima. Ne zaboravlja Steindorff ni crkvene žrtve, 500 katoličkih svećenika izgubilo je život u "spontanim" nasiljima, pogubljen je evangelički biskup Philipp Popp...
Puno prostora dobiva Andrija Hebrang, tolerantan prema HSS-u, a potom kritičan prema novopovučenoj granici između Hrvatske i Srbije u Srijemu te zamjenskom kursu NDH kune u novi dinar. Zanimljiva je ocjena Tita i maspoka. Po Steindorffu, Tito prvo želi kanalizirati pokret u postojeće političke okvire, no štrajk zagrebačkih studenata "tjera" ga na nasilno gušenje pokreta. Maspok ima i uspjeha: u siječnju 1972. turističkim je poduzećima ostajalo 45 posto, umjesto dotadašnjih 12 posto deviznih prihoda.
Osuda Miloševića
Steindorff vidi Franju Tuđmana i kao jedinog slobodno izabranog predsjednika
postsocijalističkih zemalja koji je aktivno sudjelovao u Drugom svjetskom
ratu na strani antifašista. Razumije uznemirenost Srba u Hrvatskoj početkom
devedesetih,
ali za ratove u Jugoslaviji striktno osuđuje Miloševićevu politiku.
U hrvatskoj politici devedesetih godina u Bosni i Hercegovini (ali i u Hrvatskoj)
vidi dvije opcije oko kojih se nikad u potpunosti nisu opredijelili ni Tuđman
ni HDZ-ova vlada. Prvu opciju simbolizira Gojko Šušak koji Hrvatskoj želi
priključiti područja BiH s hrvatskom većinom. Drugu opciju Steindorff veže
uz Stjepana
Kljuića, a ta se opcija zalaže za zajedničku BiH.
Vrlo razložno piše o Bljesku i Oluji, a Steindorff iznosi podatak da je Hrvatsku
zbog tih vojnih akcija napustilo 130.000 Srba. Današnju Sanaderovu vladu,
autor vidi kao vladu kontinuiteta s onom prethodnom Račanovom.
Otvori KEKS Pay
