Naslovnica Kultura Kazalište

Ni život ni smrt ni ljubav za mene više nisu isto što su bili prije 30 godina

12. rujna 2019. u 12:20 0 komentara 353 prikaza
Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL

Ugledna hrvatska dramatičarka Lada Kaštelan prevela je, adaptirala i dramatizirala Euripidovu “Alkestidu” koju će premijerno izvesti dubrovačko Kazalište Marina Držića u režiji Livije Pandur.

Kazalište Kerempuh U novoj sezoni čekaju nas "Gruntovčani" i "Bilježnica Robija K."

Kada se po vašem prijevodu postavljala “Alkestida” u Splitu, koristili ste poljički dijalekt. Ima li ovdje sličnih jezičnih intervencija?

Ima jedna intervencija, ali ne na taj način, ta splitska “Alkestida” koju sam prilagodila tradiciji i jeziku poljičkog kraja, bila je posve drugačija od svega ostalog što sam radila s grčkim tragedijama – bilo kad ih prevodim, bilo kad ih “posvajam”. Činilo mi se, naime, da je priča koja je u podlozi “Alkestide” moguća u Poljicima, ne današnjim doduše, nego u onim davnašnjim, mitskim, o kojima sam odmalena slušala od svog oca, i iz kojih je niknula Jurina poezija, pa sam je prenijela tamo. Služila sam se pritom jampskim trimetrom i nekim drugim vezanim stihovima – nešto što inače nikad ne radim. Svi ostali moji prijevodi i prerade grčkih tragedija pisani su u slobodnom stihu, prilično ritmiziranom, u kojem ritam slijedi smisao, a ne metričke sheme i uvijek je fokusiran na glumačku interpretaciju. Takva je i ova “Alkestida”. Aha, da, jezična intervencija, skoro sam zaboravila – naša Alkestida, Katarina Stegnar, svoj monolog, jedino što izgovara u predstavi u kojoj je neprestano prisutna na sceni, igra na slovenskom (u Livijinu prijevodu) – ne zato što je Slovenka pa joj je tako lakše, nego smo Livija i ja to odlučile iskoristiti da istaknemo činjenicu da je Alkestida strankinja u sredini svog muža, što nam se nije činilo nevažnim.

Intevrju Marija Sekelez: Pjesnikinje su vidarice naše ranjivosti

Dramaturzi često aktualiziraju klasične tekstove. Jeste li vi aktualizirali “Alkestidu”?

Ova dubrovačka “Alkestida” iz 2019. naslanja se na moju slobodnu, autorsku verziju iz davne 1989. godine, napisanu iz mog najosobnijeg poriva, iz mog tadašnjeg intimnog nesnalaženja u nekim životnim ulogama, tema “Alkestide” činila mi se kao katalizator. Bila je tada na repertoaru zagrebačkog HNK u režiji Paola Magellija, ali nije izvedena zbog nekih izvanumjetničkih razloga, tiskana je kasnije u knjizi “Pred vratima Hada”. Kad smo Livija i ja dobile poziv od jednog drugog Paola (Tišljarića) da radimo u dubrovačkom kazalištu, ponudila sam, među ostalim, i tu svoju “Alkestidu” i Liviji se svidio prijedlog, poklopio se s njezinim interesima. Tijekom naših početnih razgovora o budućoj predstavi, međutim, shvatila sam da ta “Alkestida” ne može ostati ista kao što ni ja nisam ista. Ni život ni smrt ni ljubav za mene nisu više isto što su mi bili prije trideset godina pa sam napravila novu verziju, s promjenama koje nisu jako opsežne, ali su jako bitne. Da, zapravo sam je aktualizirala u odnosu na sebe sada, u inspirativnom dijalogu s Livijom. Priča o bijegu od života pretvorila se u priču o bijegu od gubitka, premda je to možda u stvari isto i ovisi samo s koje se strane gleda. Građa Euripidove “Alkestide” takva je da omogućava različita čitanja, zagonetna je i neuhvatljiva, rekla bih da upravo zahtijeva upisivanje osobne interpretacije, puno više od svih drugih sačuvanih grčkih tragedija – ona zapravo i nije tragedija, nemoguće ju je žanrovski jasno definirati.

Neprijatelj naroda - Kazalište Schaubühne HNK ZAGREB Hrabro propitivanje klasika na Festivalu svjetskog kazališta

Što nam grčke tragedije mogu reći u ovom rastrzanom 21. stoljeću?

Grčke tragedije uvijek se obraćaju direktno vremenu u kojem se izvode, one su naprosto takve. Ako neka izvedba ne uspije u tome, onda je promašila cilj. Govore uvijek ono što treba i što nije lako čuti, postavljaju neugodna pitanja. Nažalost, kao da kroz stoljeća vape uzalud. Ljudi i društvo ne postaju bolji i pametniji, upravo suprotno, krize i ratovi se samo izmjenjuju, ne zaustavljaju. A u tom našem, kako kažete, “rastrzanom” dvadeset prvom stoljeću kao da je razvoj tehnologije omogućio da se raspiri sve ono najgore. Pokušavam zamisliti kako bi se Euripid, okrutni “pjesnik krize i kaosa”, kako ga ponekad zovu, rugao društvenim mrežama, brzom stjecanju nezaslužene slave, potpunom gubitku privatnosti, lakoći i podmuklosti manipulacije kojoj smo izloženi, povodljivosti podržanoj algoritmima koji nas obasipaju upravo onim što želimo, sve nepremostivijem ponoru između “oni” i “mi” na svim razinama i u cijelom svijetu, ne samo u našoj sredini, sve jačoj potrebi za pripadanjem nekoj grupi bez vlastite odgovornosti i stava. A grčke tragedije stalno vraćaju upravo na to – na nužnost donošenja vlastitih odluka i preuzimanja vlastite odgovornosti, upravo onda kad se to čini nemogućim. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u naše okoratno doba nekoliko sam puta posegnula za Euripidovim dramama s temom trojanskog i tebanskog rata, da prema i s pomoću njih govorim o našem trenutku, ipak se nadajući da će jednom biti bolje. Sada to više ne mislim.

Ivo Pogorelić Novi CD nakon više od dva desetljeća

Blisko ste surađivali s redateljem Tomažom Pandurom na nekoliko projekata (Faust, Richard III. i Richard II.). Kakva je suradnja s njegovom sestrom Livijom koja režira “Alkestidu”?

S Tomažem i Livijom prvi sam put surađivala na Euripidovoj “Medeji”, pozvali su me da napravim novi prijevod za njihovu predstavu u zagrebačkom HNK. Tom smo se prilikom izbliza upoznali, dolazila sam na probe pratiti njihov stvaralački proces i dogodila se između nas neka jako dobra kemija, kakva se ponekad dogodi u zreloj umjetničkoj i ljudskoj dobi, nakon puno uspona i padova. Poslije Medeje uslijedio je “Richard III.+II.”, prema Shakespeareu, u ljubljanskoj drami, projekt na kojem smo uspostavili našu zajedničku metodu rada u kojoj se nadopunjavamo i međusobno potičemo te planirali buduće predstave. Od tih zajedničkih planova ostvario se još “Faust” u madridskom teatru Centro Dramático Nacional, tekst kojem su se Tomaž i Livija vratili nakon puno godina, a onda se Tomaž požurio onamo kamo ćemo svi jednom doći. Livija i ja smo se kroz te projekte toliko povezale da nam se činilo nekako sasvim prirodno nastaviti suradnju u malo izmijenjenim ulogama.

70. Dubrovačke ljetne igre - zatvaranje 70. izdanje Zatvorene jubilarne Dubrovačke ljetne igre

Kada ćemo dočekati neku premijeru ili praizvedbu vašeg dramskog djela?

Pa zapravo ova “Alkestida” i jest praizvedba mog dramskog djela, prema Euripidu doduše, ali svejedno mog, ali dobro, znam što me pitate. Zadnji “sasvim moj” tekst (“Dva i dvadeset”) još čeka kazališnu praizvedbu, tutnji mi puno toga po glavi i čekam da se izlije na papir, nisam samo sigurna hoće li to biti tekst za izvedbu. U međuvremenu, čekajući, radim razne stvari – osim pedagoškog rada na ADU i povremenih psihodramskih radionica, u zadnje mi se vrijeme otvaraju nova područja, nedavno sam prvi put radila kao dramaturg plesne predstave, počela sam pisati dramatizacije za dječje kazalište, a upravo sam završila adaptaciju operetnog libreta, također prvi put. Znam da će to možda zvučati paradoksalno, ali ponekad je lakše postati piscem nego to ostati – ne mislim pritom samo na vanjske faktore.

Provala
OPREZA NIKAD DOSTA
Većina provala u domove ostane nerazriješena, lani je samo u Zagrebu bilo gotovo četiri tisuće provalnih krađa

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.