Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Ni naš ni njihov, Andrićev najveći novodobni grijeh je to što je ostao svoj

Činjenica je, koliko god neke žuljala, da je Andrić mišung i proizvod regije, i to one bivše, pa se na svaki dio koji nekome odgovara pronađe onaj drugi kojemu smeta i pokušava ga osporiti
27. srpnja 2020. u 17:06 11 komentara 1423 prikaza
Ivo Andrić
Foto: Miki Đurašević/Fototeka Zavičajnog muzeja Travnik
Pogledajte galeriju 1/3

Malo je osoba koje su toliko natkrilile domaću povijest, ne samo književnosti, poput Ive Andrića. Slično kao i s Miroslavom Krležom, ili Nikolom Teslom, Ruđerom Boškovićem i još nekima, nije samo njihov rad poput spomenika zasjenio mnoge oko sebe i prouzročio tektonske pomake na određenom polju nego su i njihovi životi svojom kompleksnošću postali zbunjujući orijentiri. Nekima da ih slijede, nekima da ih osporavaju, kako to obično biva na trusnom domaćem terenu ispresijecanom mnogim parcijalnim “sukobima interesa”. No, baš je činjenica da je Ivo Andrić svojim habitusom, radom i utjecajem provocirao pojedinačne interese mnogih u regiji, danas nekima čini problem da ono što bi mogao biti putokaz za budućnost, njima postaje teret prošlosti. Činjenica je, koliko god neke žuljala, da je Andrić mišung i proizvod regije, i to one bivše, pa se na svaki dio koji nekome odgovara pronađe onaj drugi kojemu smeta i pokušava ga osporiti. 

Michael Martens Ne pratim narativ da su Srbi uvijek žrtve, pa me zbog Andrićeve biografije zovu fašistom

Rijeke bez mostova

Uostalom, postupak nije stran niti zaboravljen, dapače, postao je pravilo; jer, nevezano uz različite biografije i područja rada, i mnogo mlađi Rade Šerbedžija ili Branimir Johnny Štulić susretali su se s tim istim starim problemom svojatanja ili osporavanja, kako s koje strane i u kojim prilikama.

Biografski podaci o velikom književniku Andriću se znaju, bez obzira na neka još nejasna područja, pa su poznate i brojne promjene i kontradikcije kojima je i sam kumovao. No, zapravo ne postoji veća zadovoljština za pisca tog formata nego da je ostavio toliko dubok trag na mnogim stranama. Suštinski, to bi se trebalo navoditi kao najveća prednost i prototip po kojem bi trebalo mjeriti sve koji su se usudili dići glavu iz svog dvorišta, pa makar i tendenciozno preskakati plotove, ograničenja i očekivanja. Međutim, kako su ova naša današnja dvorišta prilično uska, i preuska za provokativne individue, logičnim se pokazala potreba za detroniziranjem mnogih, pa i Andrića. Nije da Andrić nije i sam bio “kriv” za periodična živciranja i žuljanja javnosti, jer se od početka rada do kraja života nekoliko puta odricao mnogima najvažnijih sastavnica nečijeg identiteta, i nacije, i podrijetla, mijenjao političke smjerove životnog “kompasa”, te okretao leđa prošlim zaključcima okoline.

Jedan od najvećih poznavatelja rada i života Andrića, akademik Krešimir Nemec, autor definitivne biografije “Gospodar priče” u izdanju Školske knjige i sam je u intervjuu Večernjem listu precizno detektirao Andrićeve paradokse:

Ivo Andrić BIOGRAFIJA VELIKANA Kontroverzije i tajne hrvatskog nobelovca Ive Andrića

“Andrić je bio politički oportunist. Vješto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vješta prilagođavanja novonastalim prilikama. Služio je revno i kontroverznim političarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića. U Jugoslovensku radikalnu zajednicu upisao se vjerojatno iz straha za posao i karijeru. Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni članstvo u JRZ nisu bile zapreka da se poslije rata stavi u službu komunističkih vlasti. Zapravo, nije teško otkriti korijene Andrićeva političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919., doživio slom svojih mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu (“prvu Jugoslaviju“) i kasnije je želio samo udoban život kako bi se mogao mirno posvetiti pisanju i književnosti. Zato je bio spreman na brojne i bolne kompromise”.

“Naš” jedini književni nobelovac pored Dušana Vukotića, zapravo nikad nije bio “naš”, možda niti “njihov”, nego svoj, i to je možda ponajveći grijeh u očima novodobnih čitača koji Andrića ionako ne čitaju iz njegovih knjiga, nego iz rakursa uvrijeđenih lokalnih primadona. Stoga se čovjek koji je napisao neke od najvažnijih romana i pripovijedaka prošlog stoljeća, poput “Na Drini ćuprija”, i postao metafora “forsiranja” različitih tokova i pritoka, našao u problemu, jer ga tumače oni koji u današnjem vremenu žive na rijekama bez mostova, a mostove s prošlošću koja im nije po volji ionako su odavno i deklarativno porušili. Što bi suštinski bila najveća negacija rada Andrića, ali uskogrudno čitanje srećom nikada nije pisalo povijest umjetnosti, već dnevno-političke šalabahtere koji se brzo zaborave i postaju neupotrebljivi. Pitanje “tko je naš, a tko je njihov” uvreda je ne samo onome što su Andrić i slični ostavili iza sebe, nego pokazuje i tipično današnje nerazumijevanje za diskusije šireg dometa i zatvorenost u uske okvire nacionalnih kriterija koji zvone populističkim tonom i zanemaruju ono važnije.

Primjerice, Boris Škvorc i Nebojša Lujanović s Filozofskog fakulteta u Splitu, u svom tekstu “Andrić kao model izmještenog pisca (ili kako je otvoren prostor za ‘pozicioniranje između’ nacionalnoga korpusa i kulturalnih paradigmi)”, među ostalim su naveli; “Ivo Andrić je pisac koji je svoj ispripovijedani svijet smjestio u ‘međuprostor’ dodirivanja nekoliko različitih identitetskih ‘čvrstih’ obrazaca. U sredinama koje su podložne čvrstim, jednoobraznim dijakronijskim uokvirivanjima unutar vlastita niza, bilo je mnogo pokušaja da se ovog autora svrsta u određenu kategoriju i pridoda mu se atribut ‘srpskog’, ‘hrvatskog’ ili ‘bošnjačkog’ pisca, kojega bi se tako smjestilo unutar određene književne dijakronije.

Ivo Andrić IVO ANDRIĆ 'Za mene je najbolje kad ja pišem a ne govorim, i kad se o meni ne piše i ne govori'

Veličina koju treba zaslužiti

Andrić je, međutim, stvorio poziciju nepripadanja koju je prakticirao i izvan teksta, životom u mnogim gradovima, izjavama i svjetonazorom koji je uokvirio poetiku njegovih tekstova. Tako je otvorio prostor hibridizacije identiteta, postkolonijalnog propitivanja drugog i kritičke valorizacije ‘čvrstih mjesta’ strukturiranja sustava. Pitanje tog identiteta promatra se ovdje u odnosu na slične pojave unutar anglo-keltskih književnosti i postkolonijalne kritike, te se kao teorijska osnova nameće knjiga Homija Bhabhe “Lokacija kulture” u kojoj se upravo raspravlja o ovakvom tipu ‘pozicioniranja između’.”

Sam Krešimir Nemec o tome je rekao; “Andrić je za života inzistirao da njegova Sabrana djela objavljuju udruženi jugoslavenski izdavači (iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Ljubljane, Titograda i Skopja). To jasno govori da nije želio da ga se svrsta samo u jednu nacionalnu “ladicu“ (…) Andrić nije Izabranim djelima ‘ušao’ u hrvatsku kulturu, jer iz nje nikada nije ni ‘izišao’. Uvijek je bio popularan i rado čitan. Evo jedne zanimljive činjenice. U anketi “Moj najdraži pisac“, koju je 1970. organizirao Prosvjetni odbor Hrvatske, među 40.000 srednjoškolaca u Hrvatskoj Andrić je dobio najviše glasova. Problem s Andrićem u Hrvatskoj nemaju čitatelji, nego, nažalost, kulturna i akademska elita. Andrić je književna veličina prvoga reda, njega treba zaslužiti. Vrijeme će pokazati jesmo li zaslužili da bude (i) naš”.

Slunj: Gotovina, Markač i Krstičević nazočili vojnoj vježbi Velebit 18
NEPOZNATA EPIZODA IZ ŽIVOTA TOME MEDVEDA
'Tog je dana u Primišlju poginuo vaš brat, srpski, i moj brat, hrvatski vojnik'
Gorenje
Pametni savjeti
Borba protiv otpada: Bacamo hrane više nego ikada, ali postoje načini kako to smanjiti
  • zoki_bijela:

    Janjicar..

  • sisavac:

    andrić se nije bavio nacionalizmima, on se želio utopiti u čitavom narodu bivše juge, koja je u biti govorila istim jezikom, sa lokalnim narječjima, svi su svakog razumjeli. ovo danas, 6-7 država, svatko svojim jezikom, nitko nikog ne razumije, al ... prikaži još!l svi slušaju gazdu izvana, je bolje? andrićeva djela su epohalna, izuzetan pripovjedač, unosio dosta misterije, a opisi su mu vrhunski, dok čitaš možeš u glavi vidjeti sliku klisura.. a kad piše ' Njene dojke, bujne i teške a prave, dodiruju vršcima drveni demir na prozoru....' odmah pograbiš prvu ženu kraj sebe! manite se nacionalizama, uživajte u kulturi! ovo bar razumijete.

  • onako_ovlaš:

    neš ti znanosti o književnosti koja fabricira i falsificira čiste činjenice,andrić nije stvorio kulturu nepripadanja i izmještanja,on je štoviše dugi niz godina imao jaku želju za pripadanjem pa je u tom smislu poznato i njegovo pismo m.bogdanoviću da ga se ... prikaži još!e u enciklopediji jugoslavije briše iz registra hrvatstva i katolicizma ( vidi krležinu reakciju) dok se eto nije smirio u srpstvu kojemu je ugodio i svoj rukopis( romani osobito),krleža veli jednom čengiću da andrić piše kako bi ugodio srbijanskim ušima,glazba za srbijanske uši