Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Ne pratim narativ da su Srbi uvijek žrtve, pa me zbog Andrićeve biografije zovu fašistom

Njemački novinar i autor biografije o Ivi Andriću "U požaru svjetova" Michael Martens polemizira sa nacionalističkim kritikama njegove knjige koja će biti objavljena i u Hrvatskoj
22. lipnja 2020. u 07:40 3 komentara 4118 prikaza

Michael Martens ugledni je njemački novinar i pisac. Njegova biografska knjiga i Ivi Andriću "U požaru svjetova" koja je objavljena prošle jeseni bila je među pet najboljih publicističkih knjiga na sajmu knjiga u Leipzigu, a već je izašla i u Bosni i Hercegovini i Srbiji.

tvrtko jakovina Bez zajedničkih hrvatskih i srpskih istraživanja ne možemo razumjeti što nam se događalo

Da li su vas iznenadili oštri napadi na knjigu u Srbiji?

Možda sam bio isuviše naivan, ali jesam iznenađen niskim nivoom barem pojedinih srpskih doprinosa diskusiji. U osnovi sam uvijek zahvalan za konstruktivnu kritiku, jer se iz nje uči. Hrvatski književnik Josip Mlakić, primjera radi, napisao je pretežno pozitivnu recenziju moje knjige, ali zamjera da sam Miroslava Krležu i Tita predstavio previše nepovoljno. Ja doduše ne dijelim gledište gospodina Mlakića, no smatram da je njegova kritika apsolutno poštena i dobro argumentirana. Rado bih nekom prilikom podrobnije sa njim razgovarao o njegovim primjedbama. U nekim reakcijama jednog malog, nacionalističkog kruga stručnjaka za Andrića u Srbiji – koji srećom i u vlastitoj zemlji predstavlja manjinu – nije pak riječ o razmjeni argumenata, nego isključivo o ideologiji i mitovima. A sa ideologijama je teško diskutirati.

Možete li navesti neke primjere takve ideologizacije?

Neki srpski recenzenti se žale da je moja biografija o Andriću „antijugoslavenska“, pri čemu nesvjesno „antijugoslavensko“ izjednačavaju sa „antisrpskim“, dakle ne primjećuju da slijede upravo onu idelogiju koja je Jugoslaviju dva puta odvela u propast. Tko ukaže na značajnu sukrivicu Beograda u propasti jugoslavenskih eksperimenata ili na krvavu Titovu strahovladu tokom četrdesetih i ranih pedesetih godina, taj je za njih automatski „antisrpski“ ili „antijugoslavenski“ nastrojen, pri čemu su prelazi s jednog na drugo fluidni. Takvim kritičarima smeta što ja ne spadam među one strance koji dozvoljavaju da ih se zavarava srpsko-nacionalističkom interpretacijom Jugoslavije. Smeta im što su, na osnovu izvora, u „U požaru svjetova“ Srbi opisani kako kao žrtve tako i kao zločinci. Smeta im što ne pratim narativ prema kojem su Srbi uvijek bili samo žrtve, a drugi uvijek samo počinitelji. To vam je sigurno poznato iz Hrvatske, gdje se ni hrvatski nacionalisti ne mogu pomiriti s tim kada neko istakne da Hrvati nisu samo trpili tuđe nasilje nego su ga i nanosili drugima. Takav je nacionalizam svugdje, naravno i u Nemačkoj. Uvijek su drugi krivi.

Koji su argumenti protiv vaše knjige u Srbiji?

Kako srpski kritičari nemaju konkretnih argumenata protiv knjige, posežu za ideološkim pomagalima. Jedan, recimo, tvrdi kako sam ja dio tradicije „njemačko-austrijskih dehumanizirajućih stereotipa o Srbima“. Drugim rječima ti ljudi kažu: ovaj Martens je zapravo fašist. Naravno da u mojoj knjizi nema nijedne jedine rečenice koja bi dokazala kako ja koristim „dehumanizirajuće stereotipe o Srbima“. Budući da te svoje ideološke predrasude o mom „dehumanizirajućem“ prikazu Srba ne mogu potkrijepiti citatima iz knjige, takvi kritičari koriste šlagvorte umjesto da se objektivno bave knjigom, kao recimo Josip Mlakić. Ali da me ne shvatite pogrešno: I u Srbiji ima mnogo objektivnih reakcija i doprinosa diskusiji, a naročito sam pozitivne reakcije dobio od mnogih srpskih novinara. Mislim da i to ljuti tu malu grupu srpskih nacionalističkih tumača Andrića: Srpsko izdanje „U požaru svjetova“ je dobilo drugo izdanje, knjiga je od objavljivanja početkom travnja na listama bestselera, čitana je i o njoj se diskutira. Intrepretacija Andrićevog života i djela koja je iznijeta u knjizi je tu, u svijetu, i kritičarima neće poći za rukom da uklone moje argumente iz debate. To ih ljuti. Zato pokušavaju da me oklevetaju kao „njemačkog srbomrsca”. A sada su frustrirani što im to kod mnogih ljudi ne prolazi i što je knjiga uprkos tome čitana.

novi projekt arterarija Vječna tema gubitka ogoljena i poetična do hermetičnosti

U Srbiji su optuženi i da ste Andrića prikazali kao oportunista?

Taj izraz se u knjizi od nekoliko stotina stranica pojavljuje točno četiti puta. Na jednom mjestu njegov pristup loži slobodnih zidara tridesetih godina komentiram rečenicom: „Društveni oportunizam (ili pozitivnije rečeno: aktivna potraga za prilikama za uspon) nije mu strano.“ Na drugom mjestu o Andrićevom eseju o Simonu Bolivaru kažem: „Andrićevi protivnici i kritičari u ogledu o Bolivaru traže još jedan dokaz za autorov izraženi oportunizam.“ Treći put citiram izjavu srpske književnice Isidore Sekulić, koja Andrića naziva oportunistom koji navodno mrzi Srbiju. Zatim na kraju knjige, vrlo se ograđujući, zaključujem: „Tko pokuša Andrića sagledati onako kako je on gledao svoje protagoniste – sa empatijom i razumijevanjem za njihove slabosti (od kojih je pokoja možda i vlastita), ali istovremeno s hladnim pogledom i u nastojanju da se niti demoniziraju niti idealiziraju – morati će ustanoviti: Andrić je, pored mnogo čega drugog, bio i oportunist.“ Pritom u mnogo rečenica objašnjavam Andrićev težak položaj i kažem kako bi trebalo imati razumijevanja za njegove odluke, jer je živio u politički osjetljivim vremenima. U karikaturi moje knjige, kakvu stvaraju srpski nacionalisti ili jugonostalgičari, od toga ispada kako sam ja oportunizam uzdigao do statusa formule za tumačenje Andrićevog života. Ali takve interpretacije manje govore o mojoj knjizi negoli o recenzentu.

Je li Andrić ipak bio oportunist?

Jedan srpski profesor iz Londona tvrdio je kako je Andrić bio „moralno integriran i hrabar čovjek“. Ja tvrdim da to nije tako jednostavno. Tridesetih godina, Andrić je bio član antikomunističke Jugoslovenske radikalne zajednice Milana Stojadinovića. To u međuvremenu prihvaća i jedan moj kritičar, srpski profesor, koji je u početku još sumnjao u to jer se nije uklapalo u njegovu sliku svijeta. Od samog početka je bilo nesporno da je Andrić poslije Drugog svetskog rata postao član Saveza komunista Jugoslavije. U oba je slučaja, dakle, pripadao najmoćnijoj partiji u zemlji. Postoje dobri razlozi koji mogu objasniti Andrićevo članstvo u ovim, ideološki tako suprotstavljenim partijama, naime njegov jugoslavenski patriotizam. Andrić je oba puta htio pripadati najmoćnijoj partiji koja je kontrolirala onu zemlju za čiji se opstanak on zalagao. To je u redu. Ali da li ga to čini „moralno integriranim i hrabrim čovjekom“? Hrabri su bili Borislav Pekić ili Dragoslav Mihailović, koji su u državi, u kojoj je Andrić želio vidjeti samo dobro, sjedili u zatvoru. Hrabar je bio Danilo Kiš, koji se uhvatio u koštac sa uskogrudom komunističkom kulturnom elitom, čiju je blagonaklonost Andrić uživao. Hrabar je bio kritičar Mihajlo Mihajlov, koji je zbog svoje kritike Sovjetskog Saveza dospio u zatvor i za kojeg Andrić nije ni prstom mrdnuo, iako ga je Amnesty International molio za pomoć. Da me ne biste pogrešno shvatili: Pjesnici nisu aktivisti za ljudska prava. Kvalitet nekog književnika ne mjeri se njegovim karakterom. Ali ne treba ni raditi tu grešku da se iz ideoloških motiva Andriću pripisuju osobine koje nije imao. On je pokušao da, onoliko koliko je to bilo moguće, ostane integriran. Ali „hrabar“ je bio vrlo rijetko u životu. Jedno nacionalističko tumačenje u Srbiji glasi da Andrić, budući da je uvijek bio jugoslavist, nije mogao biti oportunist. Ja mislim da jugoslavizam i oportunizam za vrijeme njegovog života, ili barem nakon 1919. i izuzev Drugog svjetskog rata, nisu bili u suprotnosti. Teza da onaj tko se iskreno zalaže za Jugoslaviju po definiciji ne bi mogao biti i oportunist meni nije uvjerljiva.

U Srbiji vas optužuju jer hrvatski desničari hvale vašu knjigu?

Moji prikazi NDH ili koncentracijskog logora Jasenovac, gdje se između ostalog oslanjam i na njemačku povjesničarku Marie Janine Čalić, sasvim sigurno nisu dobili pohvale od hrvatske desnice. Ali to je točno: Jedan srpski profesor smatra da sam ja odgovoran za to što je hrvatska desnica barem djelomično pohvalila moju knjigu. To je jadan intelektualni nivo. Ja o knjigama sudim po tome šta ja mislim o njima, a ne po tome šta su drugi rekli ili nisu rekli. I želim da svim čitateljima „U požaru svjetova“ preporučim to isto. Draža mi je odbojnost do koje netko dođe vlastitim promišljanjem negoli ponovljena tuđa pohvala. I obratno mi je naravno i pohvala koji proizađe iz vlastite analize draža nego kritike u kojoj se ljudi orijentiraju prema manjkavim pokušajima pojedinih srpskih intelektualaca da oklevetaju knjigu čije širenje više ne mogu spriječiti.

Vaša knjiga reklamira se kao knjiga koja otkriva posljednje tajne ovog nobelovca. Na koje se tajne tu misli?

Tvrdnja da moja knjiga otkriva „posljednje tajne“ Ive Andrića nisu moje. Stvarne važne tajne Andrić je odnio sa sobom u grob. Ja bih radije opisao svoju knjigu kao pokušaj da se ispriča Andrićev život u europskom kontekstu – političkom i kulturalnom. U ovoj regiji o Andriću se više diskutira sa nacionalne točke gledišta - bila ona hrvatska, srpska ili bosanska. Ali upravo suprotno od tih koji Andrića na neki način svojataju kao ekskluzivnog predstavnika njihovog naroda, Andrić je govorio i razumio više od pola tuceta jezika, živio je u osam europskih država i kada se pogleda njegova biblioteka u njegovom stanu u Beogradu, koji je danas muzej, mogu se pronaći knjige na francuskom uz španjolske, poljske uz njemačke, te hrvatska, srpska, bosanska ili talijanska izdanja. To je kontekst u kojem je Andrić živio i radio. A što se tiče posljednih tajni Ive Andrića, tijekom istraživanja za ovu knjigu, koje je trajalo sedam godina, naravno da sam našao do sada nepoznate dokumente u arhivima. Ali moja knjiga nije toliko otkrivanje posljednjih tajni koliko stavljanje činjenica u novi kontekst, a to je europski kontekst.

autor "Sjene vjetra" Nakon teške bolesti umro slavni španjolski pisac Carlos Ruiz Zafon

Jeste li se bavili kontroverzama oko činjenice tko je točno otac Ive Andrića?

Cijelo sam jedno poglavlje posvetio tim kontroverzama nazvavši ga „Očevi i svećenici“. Kako bilo, nisam od onih koji smatraju vjerojatnim da je franjevački svećenik Alojzije Perčinlić (ili neki drugi katolički svećenik) stvarni biološki otac Andrića. Znam da neki autori podupiru tu tezu koja je elaborirana na znanstvenoj konferenciji pod nazivom „Hrvatski dobitnici Nobelove nagrade“ održanoj u travnju 1994. godine u Zagrebu. Ali Alojzije Perčinlić je imao samo šesnaest godina kada je Andrić rođen. On je tek postao novak u franjevačkom redu. Vjerovatno je on fiziološki bio sposoban postati otac, ali se pitam kako i pod kojim okolnostima (da li je tu u pitanju bilo i silovanje) je mogao imati aferu sa Andrićevom majkom koja je bila nekoliko godina starija od njega. Usprkos tome ne smatram takve priče ili ogovaranja o Andriću kao nezakonitom djetetu uvjerljivim, ali ipak vjerujem da su one bitne za razumijevanje njegove biografije i psihologije. Naime, dokazano je da su te priče ili ogovaranja unutar jugoslavenskog društva između dva rata i nakon, mogle imati utjecaja na Andrićevo ponašanje i njegovo cjeloživotno izbjegavanje ili nevoljko govorenje o privatnim stvarima. U privatnom razgovoru je spominjao majku vrlo često, ali svog oca gotovo nikad.

Kako znamo da je Andrićeva prošlost kao navodno nezakonitog djeteta bila predmet razgovora u doba Jugoslavije?

Među ostalim izvorima, mi znamo za to od Branka Lazarevića, srpskog pisca koji je pisao dnevnik u četrdesetima. U tom dnevniku on također piše o gradskim ogovaranjma u Beogradu tih godina i spominje Andrićevo porijeklo nazivajući ga "kopiletom" nekoliko puta kao rezultatom priča ljudi u Beogradu. Jovan Dučić koji je umro 1943. opisuje Andrića kao "sina majke iz Bosne" koja je služila u kući franjevačkog svećenika sve do svoje smrti. To je naravno krivo ali znamo da glasine ne mare za činjenice. Dučić također piše "Nepoznato je od kuda dolazi prezime Andrić. Njegovi prijatelji samo znaju njegovu majku". Za nas je danas s moralne točke gledišta sasvim irelevantno da li je dijete zakonito ili ne, ali prije jednog stoljeća u Bosni je to pitanje sve samo ne nevažno. Nezakonito porijeklo je stigma. Čak i samo sumnja ili šaputanje o tome, kleveta je koja može naštetiti onima na koje se odnosi. Andrić o tome nije nikad pričao, ali je pisao. Kada se pažljivo pročita kratka priča "Buffet Titanic" iz 1956., mogu se povući interesantne paralele sa Andrićevom obiteljskom prošlošću uključujući i nagovještaje pitanja o kontroverznom očinstvu glavnog lika. Ali čak ako je Antun Andrić stvarni otac Ive Andrića, što ja smatram vrlo vjerojatnim, može se reći jedna stvar: Antun Andrić je čini se bio suglasan sa svojom ulogom u činu oplodnje. Nakon toga je napustio mladu obitelj i pobjegao u Banja Luku. Tako je Andrić završio u Višegradu jer njegova majka nije mogla sama brinuti o njemu bez pomoći oca.

Andrić je kao mladić bio zatvoren jer je pripadao Mladoj Bosni, onda je kao diplomat Kraljevine Jugoslavije bio ambasador u Hitlerovoj Njemačkoj da bi nakon pobjede Tita u Jugoslaviji poslije rata postao predsjednik Društva književnika Jugoslavije i sjedio sa Staljinom na Prvomajskoj paradi u Moskvi. Da li je Andrić bio podvojena osoba, genije ili je samo imao jako puno sreće?

Rekao bih da se sve navedene karakteristike nadopunjuju. On je bio sve to i podvojena osoba, genije i osoba koji je imao puno sreće. Možda je to istina koja se može primijeniti na sve važne povijesne ličnosti koje pamtimo čak i nakon više stoljeća. Oni su geniji sa dosta sreće, a vrlo često sa određenim dubioznim crtama u karakteru. Geniji o kojima ništa ne znamo ili nismo za njih čuli su geniji koji nisu imali sreće. Napoleon je davao zadatke generalima u važnim operacijama samo ukoliko je vjerovao da su rođeni pod sretnom zvjezdom. Povijest nema mjesta za gubitnike. Ili prije naše sjećanje nema mjesta za njih. Andrić je zasigurno zaslužio Nobelovu nagradu kao veliki pisac. Ali ako pogledate dokumente švedske Akademije između 1958 i 1961. i istražite pozadinu toga, možete vidjeti koliko je koincidencija igralo ulogu u činjenici da je na kraju Andrić osvojio tu nagradu. To također ima veze sa srećom i sa pravim ljudima na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Nobelova nagrada za književnost je imala brojne kvalitetne dobitnike kao što je to bio i Andrić ali to je u isto vrijeme i tombola. Zbog toga i Čehov, Ibsen, Tolstoj, Strindberg, Kafka, Rilke, Pessoa, Mandeljštam, Babel, Joyce, Brecht, Ahmatova, Robert Frost, Nabokov, Philipp Roth i mnogi drugi pisci nikad nisu dobili Nobelovu nagradu dok s druge strane neki drugorazredni pisci poput Pearl S. Buck ili Elfriede Jelinek osvojili jackpot.

U okupiranoj Srbiji, Andrić kao bivši diplomat živi skromno i piše najvažnije romane. Odbija suradnju sa vladom Milana Nedića, ali ima li tada kontakata sa protivnicima njemačkih okupatora?

Postoji određena ironija u činjenici da je to komunistički dokument koji otkriva da barem na kraju 1941. godine Andrić simpatizira Dražu Mihailovića i četnike. 1954. Andrić je prihvaćen kao član Saveza komunista Jugoslavije. Naravno da je bilo određenog otpora i nezadovoljstva u partiji zbog njegovog učlanjenja. Svi znaju da je Andrić bio diplomat monarhist i antikomunist te desna ruka Milana Stojadinovića. Tako 1954. partija naručuje dva interna izvještaja o Andriću u težnji da dokaže da je Andrić vrijedan da bude član partije. U jednom od tih izvještaja koji je supotpisan od strane Andrićevog prijatelja pisca i komunista Marka Ristića, piše da je Andrić na početku njemačke okupacije pratio novosti Mihailovićevog uspona s veseljem i entuzijazmom. Autori dalje pišu: "Kao pravi patriot i osoba koja je provela 3 godine u austrijskom zatvoru za vrijeme Prvog svjetskog rata, Andrić je vjerovao da su takozvane nacionalne snage oni koji su na čelu vojske koja se uzdiže, ali nije bio slijep prema činjenici koju je postepeno uočio, da su te snage sa Dražom Mihailovićem na čelu podmukle te on časno revidira svoje iluzije". Zasigurno to Ristić ne bi napominjao da nisu i drugi znali za Andrićevu privremenu privrženost četnicima.

velikodušna donacija HAZU, Arheološki muzej i MUO dobii 2,4 milijuna od Ine za saniranje štete od potresa

Vrlo često se u najširoj javnosti problematizira Andrićev tekst "Pismo iz 1920.". Kakvo je Vaše tumačenje tog teksta i da li je točno da postoji više njegovih verzija?

Originalno je Andrić planirao dati ime "Pismo iz 1992." ali je iz nepoznatih razloga odustao od toga. Zamislite da ju je nazvao tako, izabrao bi baš godinu kada je izbio posljednji rat u Bosni. Usudio bih se reći da su te Andrićeve riječi vjerovatno najutjecajnije, najpogrešnije shvaćene i riječi kojima se najviše manipuliralo ne samo iz Andrićevog opusa, već da su jedna od najpogrešnije shvaćenih rečenica u čitavoj povijesti književnosti. U toj priči Maks Levenfeld, mladi liječnik napušta Bosnu iz samo jednog razloga – on ne želi živjeti u zemlji koju smatra, na neki način, domovinom mržnje. Ali kakva je sudbina samog Levenfelda? On gine 1938. godine, kao dobrovoljac u Španjolskom građanskom ratu, u Aragonu, kada bombe pogode poljsku bolnicu. “Tako je završio čovek koji je pobegao od mržnje” posljednja je misao u ovoj priči i može se tumačiti kao Andrićev komentar: Maks Levenfeld, čovek koji je pobjegao od mržnje u Bosni, stradao je od mržnje na drugom mjestu. U svom “Pismu iz 1920.”, Andrić pokazuje da je mržnja univerzalni fenomen. Ako pogledate cjelokupna Andrićeva djela, a posebno njegove bilješke, jasno je da nije mislio da je mržnja neka posebna bosanska disciplina. Ali “Pismo iz 1920.” je poslužilo brojnim političarima, znanstvenicima i novinarima, kao npr. Radovanu Karadžiću da u raznim vremenima konstruiraju “svoju Bosnu” – Bosnu koja im je u tom trenutku bila potrebna. Andrićeva priča je primjer instrumentalizacije književnosti. Iskrivljena interpretacija Andrićevog “Pisma iz 1920.” konačno je stigla čak i do najmoćnijeg čovjeka na svijetu: američkog predsednika Billa Clintona. Početkom devedesetih Clinton je pročitao “Balkanske duhove”, autora novinara Roberta D. Kaplana. Knjiga je veoma površna i krcata klišejima, ali je bila veoma utjecajna u SAD u to vrijeme. Clintonovi (i Hilary je pročitala tu knjigu) su bili toliko impresionirani da je New York Times špekulirao da li će čitanje te knjige utjecati na američku politiku prema Balkanu. A to se zapravo i desilo. Clinton je rekao svom ministru odbrane Lesu Aspinu da mu je Kaplanova knjiga otvorila oči za duboko ukorijenjene uzroke sukoba na Balkanu. Ovo će kasnije dovesti do američke intervencije. A tko je Kaplanov najvažniji svkedok za ovu teoriju o drevnoj, navodno biološkoj mržnji na Balkanu? Pa da, Ivo Andrić i njegovo “Pismo iz 1920.”. To nam ne nudi nikakav nauk o Andriću, ali govori mnogo o činjenici da književnost može biti i vrlo moćna i vrlo slabašna u isto vrijeme.

Sajam u Leipzigu Martensova knjiga o Andriću u najužem krugu za nagradu

Jesu li točne tvrdnje da je Andrić imao distancu prema Albancima i da nikada nije posjetio Kosovo?

Drugi dio pitanja mogu potvrditi. Nikada nije stupio nogom na Kosovo iako je posjetio sve druge republike i pokrajine Jugoslavije. Volio je ići na Ohrid ili Bled ali nikad nije vidio Prizren, Dečane ili Gračanicu. Kada se razmatra pitanje Andrićevog stava prema Albancima obično se to čini kroz "Referat o albanskom pitanju" otkriven i publiciran od hrvatskog povjesničara Bogdana Krizmana 1977. godine koji je bio bivši jugoslavenski diplomat. U tom dokumentu Andrić predlaže da ukoliko Italija napadne Albaniju onda i Jugoslavija treba učiniti isto, okupirati i anektirati sjeverni dio Albanije oko Skadra. Ali kao i sve ostale dokumente treba ih se promatrati u povijesnom kontekstu da bi ih se moglo razumijeti. U siječnju 1939. je ministar vanjskih poslova grof Galeazzo Ciano posjetio Jugoslaviju i rekao ministru vanskih poslova Stojadinoviću da se Italija sprema napasti i anektirati Albaniju. Sukladno Cianovim zapisima Stojadinović je rekao da je podjela Albanije u tom slučaju najbolja solucija. Nakon odlaska Ciana da podnese izvještaj Musoliniju, Stojadinović se konzultira sa Andrićem koji je tada bio na čelu političkog odjela Ministarstva za vanjske poslove i čije savjete je uvažavao kad se radilo o bitnim stvarima. Stoga je zatražio od Andrića da napiše koje mogućnosti Jugoslavija ima po pitanju Albanije. Andrić piše dvanaest stranica Aide memoirea, u to vrijeme malo kome znanog dokumenta, u kojem većim dijelom sumira srpske, a potom i jugoslavenske relacije sa Albanijom iz beogradske perspektive. Sukladno Andriću, Nikola Pašić mu je jednom rekao: "Mi želimo nezavisnu Albaniju ali slabu i nesređenu Albaniju". Andrić u zaključku upozorava da će ukoliko Italija pokori Albaniju, to biti opasan presedan koji može dovesti do toga da jake sile interveniraju na Balkanu. Stoga se ultimativno nameće zaključak kako Andrić sugerira da Jugoslavija napadne Albaniju ukoliko Italija napravi prvi korak. Ali Andrić napominje da je ta solucija neizbježno zlo i eksplicitno izbor između dva zla pri čemu bi Beograd trebao izabrati manje zlo. Ukoliko dođe do rata, raspravlja Andrić, preuzimanje Skadra bi bilo od velikog moralnog i ekonomskog značaja za Jugoslaviju, pogotovo što bi se Albanci tog područja, uglavnom katolici, lakše asimilirali s kosovskim Albancima u tom slučaju.

Da li taj dokument potvrđuje tvrdnju da je Andrić imao rezerviran odnos prema Albancima?

Krizman je bio vrlo oštro kritiziran u ono vrijeme zbog publiciranja Andrićevog teksta, između ostalih i od strane komunističkog rukovodioca i pisca Rodoljuba Čolakovića iz "Zadužbine Ive Andrića" u Beogradu. Andrićevi branitelji tvrde da je to bio čisto interni tekst naručen od strane Stojadinovića i da kao takav ne izražava politički stav i ideje samog autora. Uostalom nakon svega, kažu, Andrić je bio samo ministarski činovnik i izvršitelj državne politike u to vrijeme. To je argument koji se vrlo često mogao čuti kroz povijest u debatama npr. u Španjolskoj nakon Franca: isto tako se govori o ljudima koji su bili samo izvršitelji naredbi i nisu odgovorni za ništa. Neću ići za time da spominjem još mnoge druge očitije primjere za to iz povijesti. U takvom pristupu, državne se politike javljaju kao nešto absolutno i predodređeno, dok su "egzekutori" takve politike amorfni i bezvoljni agenti nepromjenjivosti. U pismu Čolakoviću Krizman 1979. pita, vjerujem, pravo pitanje: "Da li mislite da se Andrić ne slaže sa tekstom objavljenog elaborata? Ukoliko se nije slagao mogao je to prepraviti bilo kada, dok je to prezentirao kao asistent ministra". Ali kada čitate Andrićeve prijedloge, važno je imati na umu da je u Europi između dva rata, pripajanje zemalja i zagovaranje nasilnog raseljavanja cjelokupnih populacijskih grupa bilo opće prihvaćeno političko mišljenje. Andrić kao vladin službenik ne razmišlja niti radi išta što je u suprotnosti s djelovanjem drugih europskih vlada tog vremena. On je služio u početku kao mali činovnik, a poslije je bio na vodećoj poziciji, ali uvijek s apsolutnom lojalnošću. Andrić nije bio ni ispred ni iza svog vremena. Kao i svi mi, Andrić je bio dijete svog vremena pa i onda kad se radilo o ružnom razdoblju.

Kako to da Andrić nije završio roman "Omer paša Latas"?

Ja sam posvetio dva poglavlja moje knjige vašem pitanju jer to smatram vrlo važnim. Omer paša Latas čak i u nedovršenom obliku je remek-djelo. To možda nije njegov najbolji roman, ali sadrži nešto od najbolje Andrićeve proze ikad napisane. Smatram da je to posljedica činjenice da je Omer vrlo intimna knjiga. Slučaj Omer paše Latasa, čovjeka između dva svijeta, je vrlo sličan Andrićevu slučaju. Mnogo stvari koje Andrić piše o Latasu može biti alegorija Andrićevog vlastitog života. To ne znači da Latasa možemo smatrati Andrićevim alter-egom s obzirom da su oba ova čovjeka prekompleksne osobnosti da bi mogli tako olako vući paralele između njih. Andrić je radio na Omeru više od dvadeset i pet godina svog života. Čak i na putu za Kinu, u Šangaju 1956., Andrić kontemplira o tom slučaju i radi zabilješke. Kada je Tito primio Andrića za njegov sedamdeseti rođendan 1962. godine i pitao ga što piše, Andrić je odgovorio da je fasciniran životom Omer paše. U svibnju 1973. godine, manje od dvije godine prije smrti, Andrić je išao na cijepljenje sa rukopisom pod nazivom Omer, ali kada ga je Ljubo Jandrić, njegov Eckermann iz kasnijih godina, oprezno pitao da li će njegov rad biti uskoro završen, Andrić je odgovorio skeptično: "Obično se kaže da su ljudi daleko od uspjeha da završe sve prije svoje smrti, zašto bi ja bio iznimka u tome. Svatko je predodređen da ponese nešto sa sobom u grob". Kako je bivao stariji i posebno nakon smrti njegove žene Milice 1968. godine, Andrić shvaća da možda nikada neće završiti Omera. Čak i u svojim najboljim godinama nikada nije bio brzi pisac i kako je bivao stariji, tako je postajao sve sporiji. Jednom u toj starijoj dobi je rekao "Treba bi najmanje četiri tjedna da opišem neočekivanu ljetnu kišu". I tako je Omer ostao nedovršen.

Društvo književnika Jugoslavije je za Nobelovu nagradu kandidiralo i Andrića i Krležu. Kakvi su bili njihovi međusobni odnosi?

Andrić nije nikada rekao ništa loše o drugim piscima, pa niti o Krleži. Tome nasuprot, hvalio ga je i tvrdio da je Krleža najbolji dramatičar u Jugoslaviji. Kada je sreo svog švedskog izdavača Tora Bonniera, preporučio mu je da čita i objavljuje Krležu što više može. Prema Ljubi Jandriću, Andrić je rekao da smatra nepodobnim literarne kritičare koji pokušavaju argumentirati tko je veći pisac, Krleža ili Andrić. "Mi nismo dva nogometna kluba", rekao je Andrić. Što se tiče Krležinog stava prema Andriću, postoji jedna interesantna tvrdnja od strane bivšeg jugoslavenskog diplomate Ive Vejvode iz intervju sa Gojkom Berićem. Vejvoda je znao obojicu pisaca i Andrića, a Krležu i osobno. Andrić je bio njegov gost u Londonu 1959. godine, kada je posjetio Veliku Britaniju da reklamira engleski prijevod romana "Na Drini ćuprija", s obzirom da je u to vrijeme Vejvoda bio jugoslavenski ambasador u Britaniji. Godinama kasnije, Berić je pitao Vejvodu što Krleža misli o Andriću. Vejvoda odgovara: “Oni nisu bili u bogzna kakvim odnosima, ali su kontaktirali. … Krleža nije imao visoko mišljenje o Andriću. Kao pisca, uspoređivao ga je sa Valterom Scottom. Kad bih se Krleži javio telefonom iz Beograda, znao me je ironično pitati: ´Šta radi tvoj Walter Scott?´. … Bilo je u Krležinom stavu prema Andriću i zavisti, naročito kada je Andrić dobio Nobelovu nagradu.” Prema Vejvodi, Krleža je tvrdio da nikad nije dobio Nobelovu nagradu zato jer je komunist, i da pored svega on nije čak niti bio zainteresiran za tu nagradu. Ali Vejvoda mu nije vjerovao i mislio je da je Krleža gorio od želje da postane nobelovac.

Andrić je poštovao i poznavao njemačku kulturu. Ima li u njemačkim arhivima nekih nepoznatih činjenica o Andriću?

Siguran sam da još uvijek ima neotkrivenih dokumenata i činjenica. Jedan od dokumenata, bar po mom mišljenju, koje je bio nepoznat prije nego što sam pisao o tome tiče se Andrićevog vremena kao jugoslavenskog predstavnika u Berlinu i njegovog susreta sa piscem Hansom Friedrichom Blunckom. Blunck je bio prvi predsjednik pisaca Udruženja nacional-socijalista Njemačke koje je osnovao Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbels. Blunck je bio također član Hitlerove partije NSDAP i regularno je pisao članke za partijske novine Volkische Beobachter. Bio je gorljivi nacionalni socijalist. 1939. je putovao po Jugoslaviji i reklamirao Hitlerov novi poredak. Po povratku u Njemačku, Andrić poziva Bluncka na večeru da čuje više o impresijama njemačkog pisca i moćnog funkcionera koje je stekao tijekom boravka u Jugoslaviji. Odmah nakon večere u jugoslavenskoj ambasadi, Blunck šalje izvješaj o razgovoru sa Andrićem njemačkom ministru vanjskih poslova koji pokušava slijediti svaki Andrićev korak u Berlinu. Taj izvještaj postoji do današnjeg dana u arhivima Ministarstva u Berlinu i omogućava rekonstukciju tijeka razgovora barem iz Blunckove perspektive. Blunck se žali Andriću da je njemačka novina u Zagrebu (vjerojatno Morgenblatt) uređivana od strane Židova koji pokušavaju prikazati neslaganje između Jugoslavije i Njemačke. Stoga Blunck pita Andrića da li se išta po tom pitanju da učiniti. Prema tom izvještaju, Andrić je odgovorio da novine imaju povijesni značaj. Nepoznato je da li je Andrić izvijestio Beograd o toj ljutnji Njemačke zbog novina u Zagrebu ili je ipak nešto učinio po tom pitanju. Iz toga je vidljivo kako je težak i delikatan bio njegov rad u Berlinu.

Ivo Andrić NEPOZNATI IVO ANDRIĆ Nakon atentata u Sarajevu uhićen je zbog suradnje s nacionalističkim pokretom

Kakav je bio odnos Andrića i religije? Bio je iz katoličke obitelji, kršten je. Da li je u kasnijem životu prakticirao vjeru, ispovijedao se, primio posljednju pomast?

U travnju 1914. pri upisu na fakultet Filozofije na Jagjelonski univerzitet u Krakovu, Andrić unosi da je po vjeroispovijesti katolik i Hrvat po nacionalnosti. Tri i pol godine kasnije, u rujnu 1919. godine uz pomoć bivšeg profesora iz sarajevske Gimnazije Tugomira Alaupovića, Hrvata iz Bosne koji je volio Andrića, priključio se državnoj službi Jugoslavije. Alaupović je ministar vjera u Jugoslaviji i on Andrića postavlja za sekretara treće klase u svom Ministarstvu u odjelu za katolike. Kao diplomat, Andrićev prvi zadatak je bio da predstavlja Jugoslaviju u Vatikanu. Ali u to doba Andrić je već odavno prekinuo duhovnu povezanost sa katolicizmom. On je ateist. "Katolicizam je kletva za države i ljude", napisao je Andrić u pismu Zdenki Marković u Zagreb, svojoj najbližoj prijateljici u to doba. U njegovoj knjizi “Znakovi pored puta” piše ovo: "Čovek posmatra mrtve religije kao okamene kosture preistoriskih đinovskih životinja, polaže prst na zube uginulih dinosaura i mastodonta sa ljubopitstvom, bez straha. Ali živih religija i njihovih organizazija treba se kloniti. Zaobilazi i koliko god možeš, što dalje to bolje!". Ali usprkos tome što on sam nije bio vjernik, fenomen katolicizma nikada nije izašao iz njegovog interesa. Jedan primjer za to je njegova fascinacija sa francuskim piscem Leonom Bloyem (1847-1917), koji je bio radikalni katolik, ali u isto vrijeme i radikalno kritizirao postojeći katolicizam. Ali Andrićev interes za katolicizam je bio više intelektualne, nego duhovne naravi. Kao pisac je bio zainteresiran za katolicizam, posebno za franjevački red u Bosni. Ali nije bio vjernik i nije bio onaj koji odazi u crkve. Andrić se pridružuje udruženju "Oganj" čiji je osnivač Vojislav Kujundžić, mason kojeg Andrić zna iz vremena kada se bio pridružio loži "Preporod" u Beogradu u tridesetim godinama.

Andrić se smatrao jugoslavenskim piscem, ali najviše je pisao o Bosni. Ipak živio je u Beogradu, izgradio vikendicu u Crnoj Gori. Da li je zapravo bježao od Bosne?

Ne bih to tako rekao. On je uvijek pričao o Bosni kao o svojoj domovini i u svojim poznijim godinama je volio provoditi vrijeme u Hercegovini. "Kada sam ja u Hercegovini, osjećam se kao da sam u bestežinskom stanju. Ovdje možeš hodati brže, disati lakše i misliti bolje", rekao je Ljubi Jandriću za vrijeme boravka u Mostaru netom prije svoje smrti. Neću reći ništa originalno ako kažem da njegov odnos prema Bosni nije bio jednostavan i to bi mogao biti materijal za još jednu knjigu.

Hoće li vaša knjiga biti objavljena i u Hrvatskoj?

Da, objaviti će je „Ljevak“ za nekoliko mjeseci. Promocija će biti u rujnu u Zagrebu, i ako okolnosti to budu dozvoljavale, ja ću joj i prisustvovati.

KORONAVIRUS
Znanost još nije pobijedila virus: Što se zna, a što se pogrešno pretpostavljalo o COVID-19
Huawei Watch GT 2e
Pametni trening
Pametni sat za profesionalne sportaše i rekreativce koji koristi i naš Ironman
  • Avatar ZuuS
    ZuuS:

    Dragi gosp. Martens da ste prije pisanja vaše knjige pročitali srpskog književnika Dobricu Ćosića puno više bi znali o Srbima i lakše bi ih shvatili.

  • lega01:

    Naravno da je Andrić bio oportunista. Tražio je od Pavelića da ga postavi za ministra vanjskih poslova NDH, što je ovaj odbio jer je postavio svog prijatelja Milu Budaka. Andrić se beskrajno uvrijedio i otišao u Beograd.

  • Eho eho:

    Dobar je znak da g. Martens koliko toliko čuva neutralan stav i da nije poput svih bivših dopisnika iz Beogada postao žrtvom legendarnog srpskog samoživog šarma.