Zagrebački muzej Mimara i prostor Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) danas i sutra postat će središte Međunarodne konferencije o ženama u filmskoj industriji. Okrugli stolovi, paneli, predavanja i projekcije okupit će brojne istaknute predstavnice domaće i svjetske audiovizualne industrije koje će raspravljati o ulozi i položaju žena u industriji sedme umjetnosti. Osim svjetskih imena, među kojima su Pauline Durand Vialle, izvršna direktorica FERA-e, Kristina Börjeson, predstavnica Švedske u Eurimagesu, producentica i dobitnica Zlatnoga medvjeda za film “Touch Me” Bianca Oana i francuska novinarka Véronique Le Bris, na dvodnevnom događanju naći će se i hrvatske filmašice među kojima su Tamara Babun, Hana Jušić, Katarina Zrinka Matijević, Snježana Tribuson, Dubravka Turić i Sanja Ravlić, koje su ujedno razgovorom i najavile konferenciju “Film je muškog, a filmska industrija ženskog roda”.
– Organizirale smo konferenciju s ciljem da osvijestimo javnosti svoju struku i položaj žena u njoj. Filmska industrija može biti kvalitetnija i bolja ako su u ravnoteži prisutni i muškarci i žene, a upravo je Europska komisija pokrenula inicijativu “50/50 by 2020” koja govori da se u svim sektorima kinematografije proba doći do toga da žena bude pedeset posto. Međutim, postoci su danas kudikamo lošiji. Naravno, ne radi se o striktnoj kvoti, nego se više radi na osvještavanju javnosti i ljudi iz struke da nas ima i da smo tu; da žene rade kvalitetno i da zaslužuju i režirati, i producirati, i snimati, i montirati, i skladati – rekla je redateljica Katarina Zrinka Matijević. Naime, prisutnost žena u filmskoj industriji u cijeloj je Europi podjednaka. Jedino je, ističe Matijević, Švedska došla do brojke od 35 posto žena 2016. godine u cjelovečernjim kino filmovima. Pokazuje to komparativna studija brojnosti i udjela žena u dijelu filmske industrije Europe i Hrvatske kroz festivale, produkciju filmova, strukovna udruženja i obrazovanje.
Tako, recimo, od osnutka filmskoga festivala u Cannesu, 1946. godine, samo pet posto filmova u konkurenciji režirale su žene. Pulska statistika još je crnja. Naime, na Pulskom filmskom festivalu od 1954. godine u natjecateljskom je programu sudjelovalo tek 2,7 posto žena. Kako bi se statistika promijenila u korist žena, hrvatske redateljice, producentice, scenaristice i montažerke u razgovoru su se složile s jednim: s mijenjanjem svijesti treba početi od osnovnoškolske dobi.
– Tradicija je kod nas užasno jaka, a to nije uvijek ono što je dobro. Tradicionalan položaj žena kod nas je oduvijek bio takav da su žene bile one koje su manje važne, koje su samokritičnije. Smatralo se da je njihovo samo da se brinu za kuću, da šivaju i kuhaju. A posljedice toga osjećaju se i danas. Iznimno je važno ohrabriti žene. Znam da postoji velik broj studentica i mladih darovitih redateljica i samo ih se treba ohrabriti. U posljednjih desetak godina sjećam se da je u umjetničkom savjetu za film bila samo jedna žena. Užasno je važno da žene uđu u te strukture – rekla je redateljica Snježana Tribuson. Važnosti ohrabrivanja mlađih kolegica posebno je svjesna mlada redateljica Hana Jušić koja ističe da je već na prijamnom ispitu, konkretno za odsjek režije, primjetan manji broj kandidatkinja u odnosu na kandidate.
– U prosjeku je jedna trećina djevojaka i dvije trećine dečki na prijamnome. Bila sam na jednoj konferenciji na kojoj su učiteljice iz Irske napravile istraživanje zašto im dolazi tako malo djevojaka na prijamni. Zaključci do kojih su došli bili su ti da djevojke same misle da ženske priče nisu dovoljno zanimljive, da se žene ne razumiju u tehnologiju i, na kraju, da im je često neugodno biti šefica tolikom broju ljudi. Profesorice su pokrenule radionice u raznim školama diljem Irske kako bi im razbile takva uvjerenja. Potrebno je da žene imaju neki ženski uzor, odnosno “role model” i da vide da to mogu biti i one same, a ne da imamo tri žene u filmskoj industriji koje će smatrati sretnicama i iznimkama – rekla je redateljica Hana Jušić.
Kada je pak riječ o financiranju filmova sa ženskim potpisom, i tu postoje neke razlike u odnosu na radove muških redatelja.
– Situacija je takva da su žene uglavnom debitantice, a debitantski film općenito je sufinanciran s manje novca nego film inače. Samim time, žene koje su radile dugi igrani film dobile su manje novca od većine muškaraca – govori Tribuson te dodaje da se novac inače ne dijeli po spolu, ali na kraju ispada da je ipak tako.
– Da bi se mogla raditi realna statistika o honorarima i razinama budžeta, žene bi trebale biti u poziciji da mogu prestati biti samo debitantice. A da bi se to dogodilo, uz osvještavanje ne kojem se trenutačno radi, potrebno je da se bitno ozbiljnije ulaže u film i da postoji više kanala financiranja filma u zemlji jer inozemne kanale dobro crpimo. Naš je problem što imamo samo jedan izvor financiranja u Hrvatskoj – zaključuje Tamara Babun. Osim okrugloga stola s ovom iznimno važnom temom, na dvodnevnoj će se konferenciji održati i panel “Autorska prava – ženska prava”, a posjetitelje očekuju i različite projekcije. Tu svakako valja ubrojiti “Deveti krug” iz 1960. godine tijekom kojeg će se svi imati priliku prisjetiti scenaristice Zore Dirnbach, prve žene koja je dobila pulsku Zlatnu arenu za scenarij (prije nje dobila je 1957 godine Zlatnu Arenu za režiju redateljica Soja Jovanović). •
Kada će biti konferencija o ženama u građevini, kopanju kanala i odvozu otpada?