Naslovnica Kultura Knjige

Moramo odgajati kompetentne čitatelje koji neće postati nacisti pročitaju li Mein Kampf

Ivana Šojat, Kristian Novak i Vladimir Arsenijević govore o utjecaju pisane riječi na svakodnevni porast mržnje i nasilja u društvu
25. rujna 2019. u 13:46 1 komentara 211 prikaza
Kristian Novak, Ivana Šojat, Seid Serdarević i Vladimir Arsenijević
Foto: Marko Lukunić/Pixsell

Može li prave mržnje biti u književnosti? Ili možda – može li biti mržnje u pravoj književnosti? Je li naivno književnost promatrati kao nedodirljiv i čist entitet koji se ne može iskoristiti kao oruđe širenja mržnje? Utječu li ideološki i politički stavovi autora kao osobe na njegov tekst i kako ga u tom slučaju trebamo čitati? Možemo li uopće razdvojiti mržnju autora i njegov tekst? Kako čitati tekstove koji potiču na mržnju? Ima li književnost uopće moć blagonaklono ili pogubno djelovati na društvo? Ova i još mnogo važnih pitanja postavljena su na tribini “Mržnja u književnosti”, održanoj u ZKM-u, a mogli smo čuti što o tome misle neka od vodećih imena književne scene – Kristian Novak, Ivana Šojat i Vladimir Arsenijević.

Zagreb: Održana promocija knjige "Portret Che Guevare" autora Zlatka Krilića Performans 'Prosvjedovali' protiv Krilićeve knjige: 'Che Guevara moj predsjednik'

Kako bismo mogli uopće početi razmišljati o gore postavljenim pitanjima, veoma je važno odgovoriti na najočitije, ali i najvažnije od njih: što je to mržnja?

– Mržnju je nužno rastaviti na proste faktore. Mržnju temeljimo na nekakvom identitetu koji zapravo neprestano loše prezentiramo našoj djeci. Kada govorimo o dičnoj i slavnoj hrvatskoj povijesti, mi zapravo lažemo djeci – nacionalni identitet apsolutno nije postojao prije građanske revolucije. Oni koji misle da je mržnja moć za njom posežu kao za sedlom i oglavinom kako bi osedlali i upregnuli ljude, kako bi im dali nekakav okvir za njihov mali identitet i uvjerili ih u to kako je mržnja prema svima koji nisu oni nužna. I uvijek ćemo pravdati sve zločine svojih zato što su naši – rekla je Ivana Šojat. Nacionalni identitet kao temelj mržnje na ovim prostorima nažalost nije ni nova ni iznenađujuća pojava. Godine raspada Jugoslavije, ratova koji su razorili ovo područje i politika koja nas je k tome dovela odrazili su se na sve, pa tako i na književnost, a kako kaže Vladimir Arsenijević, srpski pisac rođen u Puli, često knjige onih koji su se u tom razdoblju svrstavali u taj ratom privučeni, razulareni politički i kulturni mainstream, nisu ni na kakav način odražavale njihove stavove.
– Mi smo u Srbiji imali tu strahovitu polarizaciju u svim segmentima društva, a tako i u književnosti. Imali smo perjanice srpskog nacionalizma poput Dobrice Ćosića, one ljude koji su nas iznenađivali poput Mome Kapora koji je dotad bio poznat kao zagrebački pisac, pa i ljudi kao što je Dragoslav Mihailović. Međutim, kada čitate knjige tih ljudi, na stranu ono što su radili i govorili u javnosti, nećete mnogo toga naći u njima –kazao je Vladimir Arsenijević. A iako u nekom književnom djelu nije prisutan otvoreni govor mržnje, možemo li i kako odvojiti se od osobnosti i stavova autora? I dok se određene književne teorije zalažu upravo za nužnost da se između autora i teksta povuče čvrsta granica, a tekst promatra samo kao tekst, u praksi je, prosječnom čitatelju, veoma teško ostaviti sve po strani. Pri tome, svjesni smo, dakako, da kvaliteta književnog djela ne ovisi o ideološkim stajalištima njegova pisca, inače bismo mogli odbaciti dobar dio svjetske književnosti. Norvežani su se tako godinama borili protiv nasljeđa Knuta Hamsuna, svog nobelovca, ali i istaknutog nacista tijekom Drugog svjetskog rata te su njegove knjige javno spaljivane – no danas je već lakše njegova djela promatrati kroz prizmu književnosti, a ne fašizma. Je li potreban samo vremenski ili prostorni odmak ili postoji nešto što moramo napraviti kao društvo da bismo tu distancu stvorili? U Srbiji, smatra Arsenijević, postoji tendencija da se sve zapravo sravni i da se svaka odgovornost za ono što se radilo, govorilo i pisalo tijekom 90-ih prenese u današnje vrijeme i da se ni za što posebno ne ispričava, a spomenuti je Momo Kapor doživljen kao romantična figura čije se kolumne objavljuju i godinama nakon njegove smrti.

– To se ne događa usprkos njegovoj biografiji, ne, to je baš zbog njegove biografije. Kada su Norvežani bacali Hamsunove knjige, bio je to pokušaj da se stvori distanca prema njegovoj politici, da bi se poslije mogli vratiti onome što je djelo Knuta Hamsuna i to se i dogodilo – ljudi danas čitaju i Hamsuna i Celinea i sve ljude koji su imali sumnjive političke stavove – zaključio je Arsenijević. 



– Nismo samo mi ovdje koji osjećamo da na ovim prostorima književnost reflektira mržnju s kojom očigledno imamo problema i na koju kao društvo ne nalazimo dobar odgovor, nego nas tako gledaju i izvana. Međutim, mržnja je adaptivna sposobnost i potrebna nam je. Ne mogu zamisliti zdravog čovjeka koji nije u stanju mrziti, no pitanje je što s tom mržnjom činimo? Vjerujem da kao društvo imamo veću odgovornost od pojedinca, a mi kao društvo nemamo odgovor na mržnju ni na eksplicitne činove nasilja – rekao je Kristian Novak i dodao da je on za svoju knjigu “Ciganin ali najljepši” dobio prijavu za govor mržnje zbog njene krive interpretacije, koja je kasnije odbačena.

Laura Restrepo Mafijaši su rekli da mogu napisati knjigu o njima jer knjige ionako nitko ne čita

A pojavili su se i glasovi koji su se protivili da Novakov roman “Črna mati zemla” uđe u lektiru, i to jer ako dijete, ako tako nazovemo učenika četvrtog razreda srednje škole, čita o silovanju djeteta, i samo će postati pedofil.
– Ono što trebamo je odgajati kompetentne čitatelje. A to znači da dijete koje pročita “Mein Kampf” neće postati nacist ili, ako pročita “Mi djeca s kolodvora Zoo”, shvatit će da drogirati se nije lijepo, i kada pročita bilo koji tekst, imat će sposobnost odmaknuti se i vidjeti točno što u njemu piše i kakvu manipulaciju skriva – zaključio je Novak. •

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • Avatar Jura z bregov
    Jura z bregov:

    Jesenti milu bigulicu, kaj god! Pa u današnje vrijeme nitko ništa ne čita. Pogotovo ne suvremenu beletristiku, kako si to umišlja ta nadobudna književnička čeljad. "Građanke i građani ove zemlje" (citat preuzet od Bernardić Dade zvanoga Bero) jednostavno nemaju vremena ... prikaži još! ni za što od bjesomičnoga i neprekidnog drndanja po tzv. pametnim telefonima i tabletima, a osim toga netko nešto tu i tamo mora i raditi, barem kuhati ručak ako ne ništa drugo. Dosta već jednom te petokolonaške propagande o navodnom porastu i širenju mržnje u hrvatskom društvu. Statistički pokazatelji govore da je Hrvatska po broju zločina iz mržnje na dnu ljestvice među europskim državama (kao uostalom i u svemu drugom). Čak je nedavno i VL o tome pisao. Žalosno je kad i hrvatski književnici, koji bi trebali biti duhovna i svaka druga elita, pušu u isti rog s vječnim ugroženikom i neizmjernim patnikom Pupovac dr. Milojkom i sličnim spododama.