Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Lada Vukić: Za pisanje je potrebno imati talent i konjsku upornost, ali i sposobnost kreiranja priča

'Od malih sam nogu bila zaokupljena slikovnicama i, ako išta pamtim iz najranijeg djetinjstva, onda je to miris knjige i moje uzbuđenje zbog priča koje me odvlače u neki drugi svijet'
15. studenoga 2016. u 21:00 1 komentara 698 prikaza
09.11.2016., Zadar - Lada Vukic, spisateljica. Dobitnica nagrade VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman.  Photo: Dino Stanin/PIXSELL
Foto: Dino Stanin/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Zadranka Lada Vukić, rođena 1962. godine, uz iskusnog splitskog književnika i novinara Ivicu Ivaniševića podijelila je 100.000 kuna “tešku” nagradu VBZ-a i Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman. I dok je Ivici Ivaniševiću nagrađena “Knjiga žalbe” već treća knjiga ove godine, roman “Specijalna potreba” Lade Vukić njen je prvijenac tiskan u čak pet tisuća primjeraka. Do sada je Lada Vukić, doduše, objavljivala kratke priče na portalima, za njih dobila i nekoliko nagrada, a prije četiri godine poslala je i priču na Večernjakov natječaj “Ranko Marinković” te joj je priča “Marija” bila i objavljena.

Jeste li kao dijete više voljeli sport, igru ili čitanje knjiga?

Rođena sam u Zadru gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju Jurja Barakovića. Paralelno s gimnazijom sam pohađala i srednju glazbenu školu Blagoje Bersa. U mojim počecima sve je upućivalo na to da ću se u konačnici baviti glazbom i sviranjem klavira. Ali nije se dogodilo tako. Na prijelazu iz srednjeg obrazovanja u fakultetsko umro mi je otac. A moja profesorica klavira, s kojom sam se trebala pripremati za upis na Glazbenu akademiju, otišla je na rodiljski dopust. Ostala sam sama. Broj traženih klavirista u tada bivšoj Jugoslaviji svodio se na broj dvanaest. Bila je čista utopija vjerovati da s osamnaest godina u tome možeš uspjeti sam. I tako – nisam. Sklopila sam note i povjerovala da bez umjetnosti mogu. Ako mogu svi oko mene, mogu valjda i ja. Nisam ni pomišljala da ću sviranje jednog dana zamijeniti pisanjem. Od malih sam nogu bila zaokupljena slikovnicama i, ako išta pamtim iz najranijeg djetinjstva, onda je to miris knjige i moje uzbuđenja zbog priča koje me odvlače u neki drugi svijet. Na policama naših ormara moglo se naći svakakvih romana, od povijesnih do političkih, ali valjda nitko nije ni sumnjao da ću u sedmom razredu posegnuti za “Sedam tisuća dana u Sibiru“. Odmah nakon toga i “U prvom krugu”. Sjećam se da je mama pokušala sve za me zadrži u okvirima srednjoškolske literature, ali nije uspjela.

Kada ste počeli pisati i tko je utjecao na to?

Pa, ako ne računam na sve one napisane domaće radove iz hrvatskog jezika i zadatke na neinspirativne teme tipa “Proljeće u mom gradu”, pa zatim pomoć oko pisanja lektira i zadaćnica djeci, onda je moje razdoblje intenzivnijeg pisanja započelo unatrag nekih sedam godina, i to na jednom internetskom portalu. Čini se da je povratna informacija bila dobra i ja sam nastavila. Kako mi je samokritičnost i vrlina i mana, uza sve pohvale koje sam dobivala, u svojoj sam podsvijesti znala da to što pokušavam raditi nije dobro. Tek je osrednje, a možda i manje od toga. Zato sam upisala školu kreativnog pisanja i saznala gdje griješim i kako treba razmišljati o napisanim tekstovima. Zanimljivo je kako je moj profesor i razrednik u srednjoj školi bio je danas poznati književnik Ivan Aralica. Pamtim ga kao tihog i samozatajnog čovjeka. Ono čega se sjećam jest moje iznenađenje kada sam pred kraj gimnazijskog obrazovanja saznala da se čovjek bavi i pisanjem.

Koji su vam najdraži pisci?

Moji omiljeni pisci su; Orhan Pamuk, Michael Houellebecq, Virginia Woolf, Margaret Atwood, Ursula le Guin. Ove dvije zadnje dame pišu SF prozu i to rade sjajno. Iz ovog odabira jasno je da čitam sve. Ne pravim razliku među žanrovima. Jedino mi krimići ne uspijevaju zaokupiti pažnju.

Dajete li svoje rukopise nekome na čitanje prije objavljivanja?

Što se tiče davanja tekstova na čitanje prije objave dobro je imati nekoga na koga se možete osloniti, nekoga kome možete vjerovati i imati povjerenja. Pri tom treba zaboraviti na ljude iz kruga obitelji. Oni nisu dobri kritičari. Oni nas samo vole. Što je u principu dobro, imati nekoga tko nas voli, ali ljubav zamagljuje vidike. Što se tiče mog romana, imala sam nekoliko prijatelja koji me vole taman toliko da im ljubav ne bude prepreka u objektivnosti i da im ne ometa markiranje svega onog lošeg i nedovoljno dobrog. Hvala im na tome.

Što je najbitnije za pisanje: talent, upornost, obrazovanje...?

Za pisanje je potrebno imati makar dvije od te tri ponuđene stavke, a to su talent i konjska upornost. Što se tiče obrazovanja, normalno je da, što je ono više, i stupanj izražavanja i literarnog izričaja viši. Mislim da nije nužno da svi pisci budu baš profesori književnosti. Inače bi po toj logici i svi profesori književnosti bili pisci, a nisu. Više obrazovanje olakotna je okolnost da se bolje i lakše izražavate. Svi ostali moraju se samo više truditi, kroz čitanje i pisanje, da im tekstovi budu što izvrsniji, a materinji jezik na zavidnoj razini. Ono što je također važno i bez čega nema pisanja su mašta i sposobnost kreiranja priča. To se ne uči ni u kakvoj školi. Tu stvar jednostavno nosite u sebi, zapisanu kao barkod u vlastitim kostima.

Koliko autobiografskih momenata ima u romanu “Specijalna potreba”?

Moram reći da bi ovaj roman bilo nemoguće napisati bez osobnog iskustva. Glavni junak je, istina, izmaštan lik, ali je kreiran iz nekoliko stvarnih osoba iz moje najbliže okoline. Bilo bi mi apsolutno nemoguće cijeli roman izvući iz perspektive tog dječaka da nisam znala kako funkcioniraju i oni drugačiji umovi. Znači, podloga za bavljenje ovakvom temom bila je tu, nudila se sama od sebe i ja je, sve i da sam htjela, nisam mogla izbjeći. Trebalo je sve samo dobro presložiti i zaokružiti fikcijom.

Jeste li osobno poznavali neko dijete s mutizmom?

Radeći na romanu, otkrila sam sasvim slučajno da spomenuti poremećaj ima veze s jednom od mojih najranijih faza života.

Kako se nosite s lošom kritikom i publicitetom?

Za sada se bolje nosim s lošom kritikom nego s publicitetom. Publicitet mi je nov i nepoznat.

Nema mišje rupe u koju se trenutačno mogu zabiti. Ne postoji način da pobjegnem od svijeta. Tu sam. Stojim ogoljena. A pitanja pljušte.

Što je to loša kritika? Sve manje sam sigurna da znam i što je dobra. Pročitala sam toliko dobrih kritika na loše romane i jednako tako loših na dobre, nakon čega se pitanja o ispravnoj kritičnosti nameću sama od sebe. Kako god bilo, stvar s lošom kritikom treba postaviti na zdrave noge. To znači da je većina loših kritika (opravdanih ili neopravdanih) korisnija za pisca od onih lažnih tapšanja po njihovim krhkim spisateljskim ramenima. Lako se napuhati do besramnih ‘veličina’. Teško se iz njih ispuhati.

Kako ćete proslaviti nagradu VBZ-a i Tisak medije?

Nešto ćemo već smisliti. Majstori smo za spiskati lovu na brzinu.

>>Neodoljivi lik desetogodišnjeg Emila trebao bi odmah naći mjesto u obveznoj lektiri

Imam prvi roman i malo deblji tekući račun

Lada Vukić radi u Financijskoj agenciji Zadar. Nagradu VBZ-a i Tisak medije uz Ivicu Ivaniševića osvojila je u konkurenciji čak devedesetak rukopisa koji su na natječaj poslani iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore... Pitamo je da li ju je ova literarna nagrada koju joj je dodijelio žiri u kojem su bili Zoran Ferić, Jagna Pogačnik, Strahimir Primorac, Mile Stojić i Drago Glamuzina promijenila?

– Vjerujem da ste sigurno negdje pročitali kako sve osobe kojima se nešto značajno dogodilo u životu, te su se našli u središtu javne pažnje, tvrde da nisu oni ti koji su se promijenili. Okolina je ta koja drugačije percipira njihov uspjeh. Sva sreća da ja niti sam toliko slavna da imam razlog nosom derati nebesa niti sam zatrpana baš tolikom lovom da bih od nje mogla izgubiti pamet. Znači, sve je u redu. Imam prvi roman i malo deblji tekući račun. Meni zvuči kao normalno stanje.

Jelena Dokić
nesalomljiva
Branio je kćeri vezu s Hrvatom: Tukao me remenom, pljuvao, tjerao da stojim gola
PoKRENI
PONOSNO VOLONTIRAMO
Korporativnim volontiranjem do boljih promjena u društvu