Kleber Mendonça Filho jedan je od najvažnijih glasova suvremene brazilske (i svjetske) kinematografije. Rođen 1968. u Recifeu, karijeru nije započeo iza kamere, već kao filmski kritičar i novinar. Taj analitički pristup filmu vidljiv je u preciznosti svakog njegovog kadra, kojeg karakteriziraju oštra socijalna kritika i majstorsko korištenje zvuka i prostora. Njegov aktualni film “Tajni agent” ima četiri nominacije za nagradu Oscar, uključujući u kategorijama najboljeg filma, glumca, castinga i međunarodnog filma. U hrvatska kina stiže u četvrtak, 29. siječnja, a Večernjem listu ekskluzivno je ustupljen intervju s redateljem.
Jeste li dugo razmišljali o "Tajnom agentu"? Naime, film se doima poput svojevrsnog dijaloga s mnogim vašim prethodnim filmovima.
Uistinu, dugo. Inicijalno, radio sam na jednoj drugoj priči istog naslova koji sam pokušao završiti, ali ona nikad nije urodila filmskim scenarijem. Odlučio sam zadržati naslov kada sam se okrenuo drugim idejama. Posrijedi je spoj različitih impulsa. Djelomično je postojala želja napisati neku vrsta trilera, djelomično izazov vremenski zakoračiti unatrag i napraviti povijesni film, nešto čemu se nikada prije toga nisam bio posvetio, ukoliko ne računamo jednu od sekvenci u filmu Aquarius. Konačno, želja za trilerom bila je, djelomično, povezana s istraživanjem na dokumentaciji i arhivskim materijalima, sedmogodišnjim naporom uloženim u projekt Slike duhova.
Što vas je nagnalo na rad na filmu s pričom smještenom u 1977. godinu?
Moja najranija životna sjećanja vezana su upravo uz navedenu godinu, iz brojnih razloga. Naša je obitelj proživljavala krizno razdoblje. Moja majka se teško razboljela što je mog ujaka Ronalda navelo na to da nas, mog brata i mene, distancira od problema. Odjednom smo čitavo vrijeme provodili u mraku kino dvorane. Bili su to dani intenzivnog konzumiranja filmova iz razloga koje sam, tek godinama kasnije, otkrio. Bili su to filmovi koji će mi uvelike pomoći u prizivanju sjećanja na 1977. godinu. Da sam kojim slučajem bio odlučio realizirati film vremenski smješten u 1877. godinu, isti bi bio podrazumijevao sasvim drukčiji proces istraživanja. U stanju sam prizvati mirise druge polovice 1970-tih, sjećam se teksture vremena, atmosfere Brazila. Prošlo je gotovo 50 godina, mnogo se toga promijenilo, ali, ironije li, tijekom posljednjih 10 godina nameće se osjećaj kao da se Brazilci, kada govorimo o obrascima ponašanja, vraćaju starim navikama. Primijetio sam to u Brazilu, a sada je to identičan slučaj i sa SAD-om, svjedočimo svojevrsnom teatru apsurda. Sve djeluje kao da se pravda provodi, ali na neki umjetan, teatralan način što izaziva golemu strepnju. Ljudi gube prirodnost, ponašaju se, jer im je to netko naložio, poput loše napisanih likova na kazališnoj pozornici. Situacija u Brazilu sada je nešto bolja, ali, u razdoblju između 2016. i 2022. godine, stvari su uistinu djelovale začudno. Ja sam se, kao filmaš, pronašao s mikrofonom u ruci sa zadatkom da odgovorim na neka važna pitanja. Počneš se osjećati poput kakvog agenta: glumiš umjetnika koji je upravo napravio film, a sada je tvoj zadatak odigrati ulogu diplomata čije riječi ne dolaze na dobar odjek. Neki te ljudi štite, oni drugi, napadaju. Iako je smješten u 1977. godinu, to su neka od polazišta ideja za ovaj film.
Na koji ste način promišljali "Tajnog agenta" u odnosu na pojedine druge filmove koji su se bavili nasljeđem vojne diktature koja je trajala od 1964. do 1985. godine?
Svaki put kad bih napomenuo da je film smješten u 1977. godinu, sugovornici bi odmah uzvratili riječju “diktatura”. Što je u redu, ali u brazilskoj, baš kao i u argentinskoj kinematografiji, postoji podžanr diktatorskog filma. Ono što je predstavljalo izazov bilo je napraviti film o logici gore navedene epohe bez zadiranja u postulate spomenutog podžanra. Nemam ništa protiv tih filmova.
Nedavno smo imali prilike pogledati sjajan film Još sam tu Waltera Sallesa koji je mlađim naraštajima zaljubljenika u film upravo čudesno približio važan povijesni trenutak. Kada je riječ o mom filmu, naglasak je na atmosferi, o naoko sitnim detaljima. Mene prvenstveno zanima logika stvari - logika Brazila ili, pak, logika stanja zaljubljenosti u medij filma. Radeći na Tajnom agentu želio sam registrirati logiku određenog vremenskog perioda.
Ono što je fascinantno jest to da priča filma započinje u prošlosti, a zatim smo, odjednom, bačeni u sadašnje vrijeme montažnom tehnikom flash forwarda koja uvelike preoblikuje ono čemu smo upravo svjedočili.
Riječ je o tehnici koja na mene djeluje poput iznenadnog buđenja iz sna. Nakon što je pročitao scenarij, prijatelj mi je poručio da kasete i magnetofoni predstavljaju vremenski stroj priče "Tajnog agenta". Ta vrpca koja potiče iz 1977. godine završava u rukama dvije mlade žene u Sao Paolu 2025. godine. Želio sam zabilježiti taktilan osjećaj rada na arhivskim materijalima. Imao sam priliku naći se na sveučilištu Indiana u SAD-u prije 10, 12 godina i provesti dva jutra istražujući arhivski materijal vezan uz Orsona Wellesa. Moja majka Joselice bila je arhivistica, bavila se usmenom poviješću, a ja se još uvijek sjećam njezina korištenja magnetofona marke Panasonic u svrhu posla. Još uvijek posjedujem vrpce koje je ona snimila krajem 1970-tih., mnoge od njih kasnije su digitalizirane. Majka je zaslužna za seriju razgovora s filmašima iz 1970-tih u Recifeu.
Film otvarate serijom arhivskih fotografija, ukratko, manirom iz vaših prethodnih filmova.
Svaki novi film zamišljam poput dolaska gosta u moj dom gdje mu, prije večere, pokazujem album koji može sadržavati obiteljske fotografije, moje fotografije kao studenta ili, pak, filmskog redatelja. Tako nekako zamišljam i film. Pritom se nadaš da će druga strana pronaći nešto zanimljivo u ponuđenome. Ovaj put poslužio sam se ikoničkim prizorima vezanima uz brazilsku kinematografiju, televiziju i glazbu 1970-tih. Riječ je o materijalu do kojeg mi je jako stalo, jedan njegov dio je više, drugi manje poznat.
Spomenuli ste 1977. godinu kao onu formativnu kada je riječ o vašem filmskom ukusu. Koji su filmovi ostavili traga na vama, a na koje ste se oslanjali tijekom rada na "Tajnom agentu"?
Imao sam sreće, u prvom valu distribucije, pogledati dva filmska naslova koji su uvelike promijenili modernu povijest filma: riječ je o filmovima Ratovi zvijezda Georga Lucasa i Bliski susreti treće vrste Stevena Spielberga. Također se sjećam Isusa iz Nazaretha Franca Zeffirellija realiziranog za televizijske potrebe, a koji će zatim postati velikim kino uspješnicom, uživao sam u filmovima Orka: Kit ubojica i Pink Panther uzvraća udarac. Tijekom snimanja Tajnog agenta, često sam razmišljao o velikom brazilskom filmašu Nelsonu Pereiri dos Santosu. Oduvijek se divim tomu koliko njegov prisan odnos s rodnom mu zemljom zrcali ništa manje dos Santosov prisan odnos prema filmskom stvaralaštvu. Možda će zazvučati grubo, ali mnoge zemlje kao da čine sve što je u njihovoj moći ne bi li zagorčale život svojim filmašima. Hector Babenco režirao je sjajan film Lucio Flavio (1977.). Veliki broj brazilskih trilera koje sam bio pogledao prije Babencova kao da se sramio vlastita podrijetla, kao da su njihovi filmaši htjeli napraviti nešto različito, biti na tragu američkih žanrovskih uradaka. Lucio Flavio je briljantan film, sirov, prljav, brutalan i nevjerojatno iskren te je kao takav postao filmskom uspješnicom. Često mi kroz glavu prolazi John Sayles i njegov film Usamljena zvijezda, na kojeg se često referiram. Također, ne smijem zaboraviti Roberta Altmana i Briana De Palmu, a ono što nam je zajedničko jest korištenje anamorfnog objektiva kamere Panavision, tehničkim alatima kojima sam se poslužio pri snimanju filma Bacurau. Uživam u korištenju spomenutog objektiva jer on posjeduje vlastitu priču, baš kao i kasete koje vidimo u Tajnom agentu. Krasi ih vrlo specifična slika, posjeduju osobnost, one funkcioniraju poput malih vremenskih strojeva za ovakvu filmsku ideju. Sviđa mi se izazov rada na širokim kompozicijama filmske slike koje omogućuju Panavisionove kamere. Tenzija između ovog nadasve brazilskog filma i tipičnog vizualnog identiteta u američkom filmu predstavlja moj veliki predmet zanimanja.
Jeste li već pri pisanju scenarija vidjeli Wagnera Mouru u ulozi protagonista filma?
Da, bio je ovo prvi put da sam scenarij pisao za određenog glumca. Pokušavali smo godinama raditi na zajedničkom projektu. Wagner mi je uvijek bio intrigantan, kao glumac, ali i kao čovjek. Postali smo prijatelji, ali naš odnos započeo je dijeljenjem teških trenutaka nas brojnih brazilskih umjetnika lijeve političke provenijencije. Iako se nismo osobno poznavali, podržavali smo jedni druge. Wagnerova najpoznatija uloga jest ona opakog pripadnika policijskih snaga u filmu Elitna postrojba (2007.) s mjestom radnje u favelama Rio de Janeira, vrlo nasilnom filmu. Bio je to za mene nemali izazov stvoriti tip klasičnog junaka, u isto vrijeme, nenasilnog pojedinca koji u nekoliko navrata kaže da ne koristi vatreno oružje. Najveći broj ljudi koje poznajem ne posjeduje ga i nikad se njime nisu poslužili. Bez obzira na to, uvijek se možete pronaći u situaciji agenta kaosa, pronaći se usred krvavog nereda. Mnogi od nas koji smo radili na ovom filmu, ne samo ja, komunicirali smo s našima najbližima ne bi li što bolje istražili razdoblje kojim se bavimo u Tajnom agentu. Jedan od najljepših trenutaka tijekom rada na filmu bio je onaj kada sam posjetio dom naše kostimografkinje Rite Azevedo koja mi je pokazala veliki pano s fotografijama odjevnih predmeta iz 1970-tih, da bih ubrzo shvatio kako je riječ o odjeći koja je pripadala članovima njezine obitelji. Mnogi od nas razgovarali su s našim ujacima, tetama, djedovima i bakama, uključujući i Wagnera. Sve je to djelovalo poput prekrasnog 3-D modela koji nam se, sam od sebe, ukazuje pred očima, 3-D modela u kojem ima mnogo istine.
Otvori KEKS Pay
