Grad Qamishli, administrativno i sigurnosno središte sirijske pokrajine Hasakah, posljednjih dana ponovno se našao u fokusu regionalnih i međunarodnih promatrača zbog neuobičajenih aktivnosti ruskih vojnih snaga na međunarodnoj zračnoj luci. Riječ je o jednoj od najvažnijih ruskih vojnih točaka na sjeveroistoku Sirije, području koje je već godinama poprište složenog suparništva između Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, Turske, Sirijskih demokratskih snaga i lokalnih kurdskih struktura vlasti. Demontaža radarskih sustava, uklanjanje utvrda i premještanje vojne opreme otvaraju niz pitanja: radi li se o taktičkom preslagivanju, smanjenju ruskog vojnog otiska ili dugoročnijoj promjeni strategije Moskve u ovom dijelu Sirije.
Potezi ruskih snaga u zračnoj luci Qamishli ne mogu se promatrati izolirano, već isključivo u širem geopolitičkom kontekstu sjeveroistoka Sirije, prostora na kojem se već godinama preklapaju interesi Moskve, Washingtona, Ankare i kurdskih struktura vlasti. Rusija je ulaskom u Qamishli 2016. godine popunila vakuum nastao povremenim američkim povlačenjima i uspjela se nametnuti kao ključni posrednik između Sirijskih demokratskih snaga i Damaska, ali i kao tampon-zona prema Turskoj, koja kurdske snage smatra izravnom prijetnjom vlastitoj nacionalnoj sigurnosti.
Sjedinjene Američke Države, iako formalno zadržavaju vojnu prisutnost u Hasakahu i Deir ez-Zoru zbog borbe protiv ostataka ISIL-a i kontrole naftnih polja, posljednjih godina sve su suzdržanije u preuzimanju političke odgovornosti za dugoročno upravljanje regijom. To je Rusiji otvorilo prostor za jačanje utjecaja, no rat u Ukrajini značajno je ograničio njezine vojne i logističke kapacitete, što se sada reflektira kroz racionalizaciju prisutnosti i smanjenje infrastrukturnog otiska u perifernim, ali osjetljivim bazama poput Qamishlija.
Za Tursku je ruska prisutnost u Qamishliju imala dvostruku funkciju: s jedne strane služila je kao faktor odvraćanja od šire turske vojne operacije protiv Kurda, a s druge je Moskva Ankari nudila diplomatski kanal za upravljanje krizama bez izravnog sukoba s SAD-om. Svako smanjenje ruskog vojnog angažmana Ankara pomno prati jer otvara prostor ili za jačanje američkog utjecaja, ili za nove turske vojne pritiske na SDF, osobito u kontekstu unutarnjopolitičkih potreba predsjednika Erdoğana i stalne teme „sigurnosnog pojasa“ uz granicu.
Kurdske snage, okupljene u sklopu SDF-a i sigurnosnih struktura Asayish, nalaze se u paradoksalnoj poziciji: oslonjene su na američku vojnu zaštitu, ali Donald Trump im je u zadnje vrijeme okrenuo leđa. Istodobno svjesne njezine političke nepredvidljivosti, one su rusku prisutnost rabile kao dodatni osigurač protiv turske intervencije i kao kanal komunikacije s Damaskom. Predaja dijela ruskih položaja Asayishu stoga ne znači jačanje kurdske autonomije, već prije pokušaj Moskve da zadrži utjecaj uz pomoć lokalnih aktera te uz smanjenje vlastitog izravnog angažmana.
U tom smislu, demontaža radarskih sustava i premještanje opreme iz Qamishlija više nalikuju na kontrolirano preslagivanje snaga nego na potpuno povlačenje. Rusija time signalizira da ostaje politički prisutna, ali da više nije spremna snositi punu cijenu vojnog nadzora nad regijom u kojoj nema presudan strateški ulog. Istodobno, takav potez povećava nesigurnost za Kurde, otvara prostor za turske kalkulacije i dodatno potvrđuje da je sjeveroistok Sirije i dalje jedno od najnestabilnijih i najnepredvidljivijih geopolitičkih čvorišta Bliskog istoka.
Otvori KEKS Pay
Opet Kurdi nastradali