Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Kamera

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
07. lipnja 2021. u 17:21 1 komentara 188 prikaza

Baba! Babaaa! – uzvikuje djed iz svoga naslonjača, čitajući nedjeljni prilog regionalnih novina pod škrtim svjetlom zidne lampe. Zavjese su bež boje i gusto tkane, da nema babe koja ih neprestano razvlači od kuta do kuta, djed bi ih najradije rastrgao na komadiće, pustivši najzad dan kroz prozor, nakon četrdeset godina života u sjeni. – Spusti tu vražju slušalicu, malome ćeš sav novac iz džepa potrošiti na praznu ćakulu!

kratka priča Last minute

– E, a malo sam ga špotala – brani se baba, popravljajući kecelju.

– Naša Ane mojoj sestri već treće unuče nosi, a ovaj naš klipan još ni diplomu nije donio iz metropole. Odnosno je, za one prve tri godine, a sad ima još te dvije zadnje završiti pa ti baba čekaj hoćeš li unuke doživjet. A voljela bih da nam se skrasi, život bez djece je kao ljeto bez sunca.

– Koliko nas on posjećuje, dobro je da ne čitam u vječnome mraku… – progunđa djed sebi u bradu.

– A što je zvao? – pita, još uvijek zadubljen u štampu.

– Pita je li mu ovdje ostala crvena kesa. A sva sreća da je. Mogao ju je i na stanici zaboraviti, tko bi je više našao. Milici su tako uzeli torbu sa svim dokumentima, dok je pišala. Kud bi onoliku torbetinu vukla sa sobom u WC, Bože mi prosti, da je samo znala. Ali, eto. Dobro da je ovaj naš repete ponio, bit će za sutra njemu i curi.

– Pusti sada Milicu i repete, hoće li se on vraćat il’ neće? – upita, konačno usmjerivši pogled k babi. Odloživši novine, djed pripali cigaretu.

– Ma neće, zvao je iz autobusa. I rekla sam mu da mi više za blagdane ne dolazi sam. Što nas skriva od te svoje male, kao da ćemo je otrovati. A najveći bakalar sam zbog njih kupila.

– A što bi je skrivao? Lijepo ti je rekao za ručkom da ne može doći zbog prehlade.

– Ma možeš mislit! Prehlađena za Božić, prehlađena za Uskrs… Ispada da je ta njegova Vanja prehlađena cijele dvije godine, otkako su se sprtljali – mršti se baba perući posuđe. – Kad ti kažem, skriva je ko zmija noge, ni fotografiju da pokaže.

– Bit će da je neka Ruskinja ta njegova Vanja. Još će nam pravoslavlje na vrata navući.

– Ne bulazni. Otkad je tebi do toga stalo? Zadnji si put u crkvi bio kad se Ane naša udavala. Trebao bi se malo zapitati zašto je to tako.

kratka priča Breme

– A što ću se pitati, ljudi se danas rijetko žene…

– Ma nemoj! – baba bijesno udari vlažnom kuhinjskom krpom o pospremljeni stol. – Pazi da se takovim šalama ne bi morao iz pakla vadit! I što sam ti rekla za pušenje u stanu, odi na terasu, cijelu si nam zgradu zadimio.

– Golubovi su je posrali cijelu.

– Tvoj problem. Uzmi kantu pa ribaj, ne moram uvijek ja sve radit u ovoj kući!

Djed je ustao iz naslonjača i dopola razmaknuo zavjesu pred širom otvorenim prozorom. Vrativši se u naslonjač, s teškim grčem u želucu čitao je o sve tužnijoj sudbini hrvatskog brodogradilišta u kojemu je i on, sve do mirovine, lomio kičmu. Privučena prikradenim dnevnim svjetlom, baba je istog trena pohitala k prozoru. Zavjesu je vratila na mjesto, a zatim je još dodatno rastegnula od kuta do kuta.

– Što će te ljudi gledat s ceste – prozborila je tiho i, na neki posve neobičan način, brižljivo.

– A ko to mene može vidjeti na petom katu! – ljutio se nanovo djed, mašući rukama.

– Rekla sam ti, ako ovdje nemaš dovoljno zraka, ili prestani pušit ili odi na balkon.

Nervozno gaseći opušak u staklenoj pepeljari s gotovo ispranim natpisom 3. MAJ, djed je upita:

– Gdje mu je ta vreća?

– Koja vreća?

– Ta crvena koju je zaboravio.

– Eno je, visi u hodniku kod kišobrana.

– Nije ni čudo što ju je zaboravio kad si mu je okačila o kišobran. Na nebu danima nije bilo ni oblaka! Trebalo ju je ostaviti na kvaki, da je vidi.

– E, pa dragi moj, nisam ja ni vidjela tu torbu dok nije nazvao i pitao za nju. A što mu je unutra? – pita baba, metući kuhinju.

– A što ja znam što je unutra, valjda neke njegove stvari.

– Pa pogledaj.

– Ma što bih gledao.

– Možda je hrana, ako se nešto može pokvariti, stavit ću u frižider. Ili mu treba oprati kakvu majicu, znaš kakvi su studenti po tim domovima, naročito dečki.

– Pa pogledaj ti, baba, vidi što ti je činiti.

kratka priča Minuta i osam sekundi

Baba ostavi metlu u maloj smočnici u sklopu kuhinje i ode u predsoblje.

– Teška je – kaže spuštajući crvenu reklamnu najlonsku vrećicu s vješalice. – Znala sam, njegove majice s treninga, još su pune znoja – kaže, preturajući rukom sadržaj. – Umjesto da mi je odmah dao oprati, već bi čisto i suho imao. A tu je još nešto… Kamera!

– Kakva kamera? – zainteresirao se djed.

Baba iz vreće izvuče poveći digitalni fotoaparat s kožnim remenom.

– Kamera – ponovi, kao da je djed prvi put nije dobro čuo.

U tom trenu, nešto pod babinim prstima škljocne, malena kontrolna lampica zasvijetli zeleno, objektiv oživi, a displej, uz zelenu lampicu, dodatno obasja babino radoznalo lice.

– Eto ti ga na, kad čačkaš! – djed krene k babi. Sad si mu nešto pokvarila! – zabrinuto negodujući držao je obje ruke raširene nad fotoaparatom poput kakvog iscjelitelja tehnologije.

Zagledana u maleni ekran, baba kaže, više za sebe negoli djedu:

– Evo našeg klipana na moru.

– Daj da vidim.

I doista, snimljena fotografija prikazivala je njihovog jedinca negdje na divljoj osamljenoj plaži.

– To je sigurno ono kad je tjedan dana bio u Istri – kaže djed, uzimajući aparat u ruke.

– S Vanjom – kaže ponosno baba.

– Vanja je iz Istre, rekao mi je, samo su se upoznali na studiju.

– Ajde, nađi što dalje ima, valjda je i nju slikao.

– Ma ne znam ja s tim radit, pusti ga baba, još ćeš mu pokvarit.

Baba ponovno dohvati fotoaparat i stane pritiskati sićušne gumbiće.

–Evo ga! – kaže, kad se na displeju konačno pojavila nova fotografija. – Opet na plaži.

– S kim je? – interesirao se djed.

– Netko doista stoji iza njega, mala je slika, ne vidim dobro…

Baba je stavila naočale za čitanje, a zatim počela izmjenjivati fotografije. U jednom trenutku je zastala, a ruke su joj vidljivo zadrhtale.

– Ajme! – uzvikne, glasno, gotovo prestravljena.

– Što je, ženo, govori! – djed poskoči iz naslonjača.

– Ajme, mati moja nesretna! – uzvikne ponovno baba, stisnutih očiju, odmahujući glavom u nevjerici. – Što sam Bogu skrivila, ja koja sam svake nedjelje išla u crkvu.

– Rekoh ti, govori, što je!

– Ti si kriv! – plačući je uprla prstom u djeda. – Lijepo sam ti govorila da trebaš na misu Boga molit! Vidiš što se sada desilo!

Djed dohvati fotoaparat i dugo se zagleda u dvije glave u strastvenom poljupcu. Podignuvši pogled, licem mu se protegnuo zagonetni osmijeh koji pred babom nije pokušavao prikriti. Neko vrijeme on i baba tako su se samo gledali, a onda je djed odlučno prekinuo tu osuđujuću tišinu:

kratka priča Kiša

– Džabe ti, baba, čekaš unuke kad je Vanja muško – rekao je, odlazeći isprazniti pepeljaru. – Hoće li ta kava?!

O autoru

Daniel Radočaj rođen je 1979. godine u Puli, gdje i živi. Član je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika i Udruge hrvatskih aforista i humorista.

objavio fotku
Vlado Kalember u Splitu pozirao sa sinom Darianom. Pratitelji: 'Skoro je visok kao ti'
Logitech
Istražili smo
Evo što niste znali o mišu i tipkovnici