Antički repertoar vratio se na pozornicu zagrebačkog HNK. I to u velikom stilu. Nakon Euripidove drame "Heraklo i Alkestida", koja je u prijevodu Nevena Jovanovića i režiji Ozrena Prohića izvedena još 2004., te također Euripidove "Medeje", koja je pak na kazališnim daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu zaživjela 2012. godine, dobili smo novo i sjajno čitanje "Trilogije o Agamemnonu", sa simboličnim dodatkom u nazivu - "2.0".
Riječ je ovdje o tekstu dramaturginje Lade Kaštelan koja je, usput budi rečeno, prevela već spomenutu "Medeju", a čiju je dramaturgiju 2012. godine potpisala Livija Pandur, redateljica koja je "Trilogijom o Agamemnonu "2.0" obilježila svoj veliki povratak na daske zagrebačkog HNK. Ova predstava temelji se na Eshilovoj trilogiji o Agamemnonu, no dramaturginja, redateljica i ostatak autorskog tima ovu su grčku tragediju smjestili u suvremeno doba, podarivši joj tako sasvim nov duh, jer grčke tragedije, naposljetku, često su materijal s pomoću kojega mnogi autori, uključujući i Ladu Kaštelan, progovaraju o svojem svijetu i vremenu.
U tom smislu, moram priznati da mi otprilike do polovice predstave nije bilo jasno zašto bismo, primjerice, u izvedbi jedne takve grčke tragedije - čija je glavna nit ona osvetnička, koja se prenosi s koljena na koljeno - gledali crne, metalne, sklopive stolice ili, pak, ljepljivu traku kojom je, nakon maestralne izvedbe sloma, "okovana" Olga Pakalović, točnije Klitemnestra, koja je netom prije saznala kako njezin muž, Agamemnon (Živko Anočić), namjerava ubiti njihovu kćer Ifigeniju (Tea Ljubešić). Također, valja spomenuti kako smo u predstavi imali prilike čuti i nekoliko glazbenih brojeva, poput pjesme "You Don't Own Me" Lesley Gore koju je izvela Nina Violić, no sve te, nazovi, moderne stvari, među kojima treba spomenuti i šljokičasti top, točnije haljinu (što otkrivamo tek kasnije) Jadranke Đokić, naposljetku su se uklopile u cjelokupnu priču o grčkom vladaru. Lada Kaštelan u ovoj se adaptaciji - za razliku od one prošle iz 1995., u kojoj je tematizirala neposredno iskustvo rata - osvrnula na današnji svijet, taj ludi univerzum i jedan neprekinuti lanac mržnje uvjetovan transgeneracijskim prijenosom, razoren podjelama, nepremostivim razdorima te beskompromisnim zauzimanjem strana, a glumci i autorski tim njezinu su poruku dostojanstveno donijeli na scenu. I upravo zbog toga ovaj spoj antike i suvremenosti dopire do publike na način na koji je i zamišljen - teško, beskompromirsno i, rekla bih, tragikomično.
Posebnost ove predstave također leži u tome što u svakom od tri čina ("Prevara", "Povratak", "Šesti dan") igra druga podjela, pa u svakom činu, u najdoslovnijem smislu te riječi, upoznajemo novo lice pojedinih likova. Tako, primjerice, u prvom činu kao Agamemnona i Klitemnestru gledamo Živka Anočića i Olgu Pakalović, dok u drugom činu ovaj bračni par utjelovljuju Goran Grgić i Nina Violić. Valja spomenuti i kako je "Trilogija o Agamemnonu 2.0", s ansamblom sačinjenim od čak 19 glumaca, jedna od najvećih dramskih produkcija ove sezone, a unatoč tome što se suočava s teškim temama poput monstruoznih zločina, osvete i pravde, glumci je (barem se tako čini) s lakoćom donose na scenu, zbog čega će "Trilogija o Agamemnonu 2.0", sigurna sam, ostati zapamćena i kao jedna od važnijih produkcija sezone.
Među glumcima ponajviše se istaknuo Livio Badurina, stalni član Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu još od 1997. godine, koji jedini igra u sva tri čina. Možemo reći kako nas upravo Badurina u ulozi sluge vodi kroz cjelokupnu priču o Agamemnonu, njegov odlazak i povratak iz rata te kroz proces suđenja njegovoj djeci, a na samom kraju predstave, nakon poprilično energetski nabijenog glazbenog broja o spaljivanju grada, kada se već čini da je sve gotovo, upravo tada vjerni sluga odaje nam svoju tajnu - njegovi su prsti bili upleteni u sve nedaće ove lude, osvetničkom krvlju nastrojene obitelji. Uz Livija Badurinu, glumačku podjelu čine: Živko Anočić, Olga Pakalović, Igor Kovač, Filip Vidović, Tea Ljubešić, Goran Grgić, Nina Violić, Ivana Boban, Luka Dragić, Damir Markovina, Marin Stević, Jadranka Đokić, Alma Prica, Siniša Popović, Marin Klišmanić, Franjo Kuhar, Ivan Grlić i Lana Ujević Telenta.
Sjajnu režiju potpisuje Livija Pandur, dramaturginje su Mirna Rustemović i Lada Kaštelan, skladatelj Branko Rožman, scenograf Marko Japelj, kostimograf Leo Kulaš, koreografkinja Tanja Zgonc, dok oblikovanje svjetla potpisuje Vesna Kolarec.
Otvori KEKS Pay
