Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Last minute

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
31. svibnja 2021. u 18:10 1 komentara 220 prikaza

Mislim da se, promatrajući ljude, Bog sve češće nasmije – izjavio je Davor nakon što smo se u nevjerici pogledali prošavši pokraj jumbo plakata. Na njemu je pisalo “Last minute vjenčanja”. Slova su bila podebljana i dovoljno velika da se vide i s veće udaljenosti. Iz aviona koji slijeće. Kako ih onda ne bismo registrirali iz automobila!

kratka priča Breme

Pitala sam se kako uopće protumačiti takvu reklamu i što ona nudi. Uključuje li dvoranu za uzvanike koju nitko nije htio ili je u posljednji trenutak otkazana, cvijeće koje već počinje venuti, ali još je poluživo, kolače kojima istječe rok. Priznajem, pomislila sam i na mladence. Odjednom su tu, usiljeno se smiješe, a nisu ničiji istinski odabir.

I sami smo katkada koristili poneku last minute ponudu pa smo plaćali povoljniju cijenu putovanja ili samo avionske karte, kupili jeftinije hlače ili majicu, ali nitko od nas ne bi se cjenkao s nečim intimnim poput vjenčanja. A na veliko vjenčanje i stereotipna očekivanja drugih ne bismo ni pristali. Nikada mi nisu bili jasni parovi koji su verglali stereotipnu priču o vjenčanju kao o najvažnijem danu u životu i davali prednost jednom jedinom danu nad svim preostalim godinama i desetljećima života. Nad ama baš svim drugim događajima.

Lijepljenje riječi “last minute” uz sve širi spektar pojmova činilo mi se sve vidljivijim iščašenjem ne samo spomenutih ponuda, nego i postojanja. Slično je bilo i s riječi “instant” koja je halapljivo gutala jasna i draga značenja riječi s kojima se munjevito spajala pa nam oduzela njihove najbolje osobine. Uz instant-kakao zašto na nekom last minute dalekom putovanju ne bih dobila barem nekoliko sunčanih zraka instant-ljeta, zašto se zafrkavati s iščitavanjem knjiga ako se instant-rad može kopirati s interneta, čemu saditi cvjetno polje ako se na ekranu kompjutera samo jednim klikom mogu dozvati čitavi virtualni nasadi bez opasnosti od suše ili insekata?

– Ne smije se samo Bog – odvratila sam. – Znaš, upravo mi je postalo jasno kako nastaju sve češći poremećaji. Poplave, tsunamiji, potresi. Pa čitava priroda prepozna glupost! Na trenutak se zaledi, zatim se nekontrolirano smije. Svaki put kad se rijeka ne suzdrži i malo previše razvuče usta, dio nje prelije se iz korita. Kad se Zemlja zatrese od smijeha, razruše se kuće. Kad grcaju od smijeha livade, šume, majmuni i šišmiši, lako s njih padne neki mikro-stanar, poneki virus frcne i do čovjeka.

Vozili smo se prema Pagu jer smo barem za vikend htjeli izaći iz rutine, željela sam se još jednom popeti do Stogaja i potom spustiti do plaže Beritnica, usprkos lošoj epidemiološkoj situaciji. Zaraza se ponovno jako širila. Ali ipak ćemo popiti kavu u Zadru. Nije bilo važno što nas je čekao prazan apartman na Kvarneru, pa u njemu smo svako ljeto, tamo je sve tako uobičajeno. Moj muž je završio dugački znanstveni rad koji ga je opterećivao mjesecima i odgovaralo mu je poći na svjež zrak, pješačiti ogoljenim pseudomjesečevim krajolikom bez raslinja. Nije nam bilo važno što je još hladno i što najviša dnevna temperatura neće prijeći 12 stupnjeva Celzijevih.

kratka priča Minuta i osam sekundi

Izašavši iz braka s jednim lavom, upala sam u brak s drugim lavom koji, za razliku od većine pripadnika tog horoskopskog znaka, nije imao potrebu uvijek biti u pravu i nije sve bilo po njegovom. Nikada nisam voljela tašte i sebične muškarce. Činilo mi se da su se Davorovim i mojim ranijim ludostima krajobrazi samo blago smješkali pa katastrofe nisu bile tako očite, no to ne znači da su izostala podrhtavanja tla.

Našli smo označenu planinarsku stazu do plaže i put je bio prilično lak. Bliještali su neobični kameni oblici u vodi, a staza kojom smo se spuštali bila je izrazito tamna zbog sjene. Fotografije snimljene na njoj nisu naročito uspjele. Dok smo sjedili uz more uz koje je moj suprug samo rođen, ali njegovo tijelo ga je zauvijek zapamtilo, razmišljala sam koliko je istine u natpisima s nedavnih prosvjeda koje sam vidjela na televiziji: „U morima će 2050. biti više plastike nego ribe.“ Ili: „Ne postoji plan(et) B.“ Tješila sam se da je barem prva tvrdnja ipak samo predviđanje.

Popeli smo se do Stogaja i uživali u nijemom govoru kamena koji je u našim ušima bio glasniji od mnogih jasno čujnih govora i jezika, a ovo mjesto bilo je još jedan dokaz kako su čarobni Zemljini predjeli najčešće manje omiljeni od onih prosječnih. Kad smo se htjeli vratiti do automobila, nismo vidjeli označenu stazu i krenuli smo nasumce. Kamenje bez raslinja sipalo nam se i kotrljalo pod nogama, a u jednom trenutku počelo se jako odronjavati i izgubila sam bilo kakav oslonac. Bilo me strah pomaknuti se na bilo koju stranu i već sam računala koliko bih se najviše mogla otklizati ako se kamenje ispod mene ne zaustavi. Davor me držao za ruku i uvjeravao da zakoračim, a ja bih valjda tamo neodlučno stajala dok se ne okamenim da nije počeo padati mrak. Kad smo prehodali nekoliko kritičnih metara, nasmijala sam se svojim dlanovima, prije samo nekoliko trenutaka pretvorenim u prednje šape. Nasmijala sam se sebi, ženi s tolikim slabostima. Ali i ženi kojoj je Davor više puta u svojim književnim tekstovima dao mitološke moći. Pa zašto joj je onda maloprije trebala njegova ruka?!

Mislim da se i paško kamenje nasmijalo jer se ponovo počelo lagano sipati ispod naših nogu.

Već je bila noć kad smo stigli u Zadar. Istuširala sam se i s kreveta dokučila svoju pomalo zgužvanu pidžamu svijenu u polumjesec. Davor je odložio knjigu kao što je uvijek odloži kad dođem.

– Uzela sam ti Mjesec – rekla sam mu.

– Pa imamo dovoljno svjetiljki – slegnuo je ramenima. – A i ne trebaju nam.

kratka priča Kiša

Svjetlost televizora obasjavala je sobu. Davor još nije obukao gornji dio pidžame. Iako u unajmljenom apartmanu nije bilo hladno, zafrkavala sam ga da želi pokazati mišiće zimi. Da se pravi važan. Da prijeti jednom godišnjem dobu i tjera ga da ode. Kad je našao gornji dio, vidjela sam da je raspario pidžamu i da njezin donji dio uopće nije u skladu s gornjim. Ako se soba nasmiješi, znala sam, učinit će to blago. Kad osjeti ljubav, pazit će da ne dođe do odrona.

Osjetila sam da se ne želim lišiti slasti života baš otkako sve ide k vragu. Pandemija je sve sigurno u našim životima učinila nesigurnim. Pa i potresi koji ne prestaju. A uvijek shvatim koliko mi je do nečega ili nekoga stalo tek kad se odmaknem pa je već kasno.

Bila sam sigurna da ne želim propustiti last minute život. Nije bilo važno što ga tako nitko nije zvao i što ga nisu nudile reklame. Što su nudile toliko toga drugog. Uopće me se nije ticalo što one nude.

Sljedeće jutro primijetila sam da mi se nepravilnost zida uz sobna vrata učinila većom nego sinoć. Zid je izgledao kao da ga je netko udubio i zgužvao cipelom. Kao da je bio od običnog hamer-papira, a ne betona. Zgranula me ta anomalija na žbuci hamer-zida. Krhkost koju sam na danjem svjetlu puno bolje uočavala.

Dok sam se spremala za povratak u Zagreb, kako li se lako rasipala sva moja sigurnost!

kratka priča Plod

O autorici

Lana Derkač (r. 1969.) objavila je petnaestak knjiga proze, poezije, drama i eseja u Hrvatskoj, a tiskane su joj i knjige na francuskom, španjolskom i arapskom jeziku te izbor iz poezije u Crnoj Gori. Neki njezini tekstovi prevedeni su na dvadeset jezika. Uvrštavana je u brojne antologije u zemlji i inozemstvu, a za svoj je rad i nagrađivana. U prosincu joj je u izdanju V.B.Z.-a objavljena najnovija knjiga pjesama „Hotel za mrtve“.

Objavom ove kratke priče započinje novi, 56. Večernjakov natječaj za kratku priču. U prošlom, 55. natječaju koji je trajao od 9. svibnja 2020. do 22. svibnja 2021. pristiglo je ukupno 876 priča od kojih je 45 objavljeno u subotnjim brojevima Obzora. Sve objavljene priče konkuriraju za tri nagrade koje će dodijeliti Večernji list nakon prosudbe žirija u sastavu: prof. dr. Helena Sablić Tomić, nakladnik Seid Serdarević, novinar i kritičar Večernjeg lista Denis Derk, urednica kulture Večernjeg lista Milena Zajović i selektor priča Tomislav Sabljak.

piton
Uhvaćen trenutak
Nevjerojatna scena iz divljine: Piton je kao od šale progutao krokodila...
Logitech
Istražili smo
Evo što niste znali o mišu i tipkovnici
  • goran2hr:

    Pročitao sam priču. Nije bilo lako. Mislio sam kako će barem na kraju biti neki preokret, vic, pouka... Vidjeli su natpis, putovali, stigli, pidžama..... banana.