Ako bez glazbe ne možete, ako je ona uvijek u vama i oko vas, ako je dio vašeg bića, ako ono što je dobro i sretno čini još boljim i sretnijim, a sve muke ublažava i čini manjima i lakšima, ako ste, kada zatreba, s njom odvažniji, srčaniji, a u posebnim trenucima i nježniji, ali i ako sve do sada (iako sumnjamo da je to uopće moguće) s glazbom niste stvorili takvu divnu, suptilnu i poniruće duboku vezu – ukratko, tko god da ste i što ste, koliko god godina imali i ma kakav god odnos s glazbom uspostavili počastite se i darujte jednom novom knjigom. Da, knjigom, ali o glazbi, o svim njezinim dimenzijama, moćima, porukama. Nije to obična knjiga. Ona u sebi nosi i nešto od udžbenika, nešto od enciklopedije, nešto od intimne ispovijesti. A sve to u slavu glazbe. Točnije, njezinih malih, razasutih dijelova koje je u nekom svom nadahnuću mozaično složio psiholog, ravnatelj zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, stjegonoša obrazovne reforme čije oživotvorenje i dalje čekamo, radijski voditelj na Yammat FM-u, kolumnist i komentator Tportala, a eto od neki dan i spisatelj – Boris Jokić. Sve navedeno vodi prema toj njegovoj prvoj, tek objavljenoj knjizi "60 otkucaja – glazbena lektira" koja je nastala u suradnji s učenicima i profesorima zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, koji su pomno odabranim pjesmama te pjevačima, pjevačicama i bendovima koji su te pjesme učinili vječnima te Jokićevim kratkim esejističkim odama tom glazbenom blagu – dali vizualnost pa 60 pjesama prati 60 likovnih ilustracija. I sve to u izdanju Rockmarka.
Vaša prva knjiga posvećena je glazbi, ali i vama. To je na neki način vaša autobiografija ispričana glazbom. Kako je uopće došlo do te ideje?
Ideja za knjigu proizašla je iz moje strasti prema glazbi i suvremenoj umjetnosti, znanstvenog interesa prema obrazovanju i vjere u mladost u Hrvatskoj. Od djetinjstva sam okružen glazbom, iako nemam ni glasa ni talenta za sviranje. Totalni sam antitalent. U školi su mi nastavnici govorili da će mi dati pet samo ako nikada ne zapjevam. Ipak, glazbu iskreno volim. Druga je stvar u tome što mi se čini da smo u Hrvatskoj pomalo odustali i od mladih i od mladosti. Stoga sam želio dati priliku mladima da se izraze kreativno i slobodno. Treće, mislim da smo zanemarili i odustali od suvremenosti i suvremene umjetnosti. I eto, na temelju svega toga nastala je knjiga "60 otkucaja – glazbena lektira". Ona je moj novi pokušaj da sve to spojim i vjerojatno će propasti kao i brojni moji prethodni pokušaji, poput reforme obrazovanja, ali će barem propasti sa stilom.
Ključni su za ovu knjigu profesori i učenici zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna koji su knjizi i odabranoj glazbi dali vizualni pečat. Kako je došlo do te suradnje?
Od samog početka knjiga nije zamišljena kao moje samostalno djelo. Želio sam da to bude kolektivni projekt – i to je postala. U njoj sudjeluje više od 70 ljudi.
I lijepo ste u utorak na promociji u Laubi rekli da baš zato što je na knjizi radilo toliko ljudi, s toliko energije i emocija, ona ne može biti loša.
Da, upravo tako. Knjiga je njihova koliko i moja. Oni koji je uzmu u ruke, uz moj, vidjet će na svakoj stranici i taj mladenački pečat – interpretacije, emocije, snagu, kreativnost. Knjiga pokušava razuvjeriti brojne u Hrvatskoj koji su skeptični prema mladima i suvremenoj glazbi. Ona slavi energiju – bilo da je jazz, soul, rock, pop, folk ili trap – i pokazuje da imamo toliko toga na što možemo biti ponosni.
Odabrali ste 60 pjesama. Nije to lak zadatak. Svakome od nas trebalo bi dosta vremena da sastavi neku svoju listu od nama važnih pjesmama. Kojim ste se filterima vi pomagali u tom odabiru i, mada možemo naslutiti razlog, vi nam objasnite zašto je odabrano njih baš 60?
To je uistinu težak zadatak. Neka isto pokušaju čitateljice i čitatelji Večernjeg lista, pa će brzo shvatiti da je to gotovo nemoguće. Od tih 60 pjesama, 40 je moralo biti u knjizi, za njih sam znao da ih želim uvrstiti. Ostatak sam izabrao iz šireg kruga od oko sto pjesama. Birane su jer govore o nekim važnim temama za pojedinca i za društvo – osjećajima, promišljanju, kritici, slobodi. Na taj sam način došao do broja 60 koji nije nimalo slučajan – to je ritam, broj otkucaja srca u minuti koji simbolizira mladenačku energiju i ravnotežu. Mi često živimo prebrzo, na 120 otkucaja, ili presporo, na 40 otkucaja. Možda bi baš tih 60 otkucaja trebalo biti naš ritam – ritam snage, dobrote i pozitivnosti, na temelju kojeg možemo zamisliti i graditi neku drugačiju, bolju Hrvatsku.
Kako je na tih vaših 60 glazbenih otkucaja kreativno reagirala ta mlađa generacija kojoj srce bije upravo u tom ritmu?
Jedan od ljepših osobnih trenutaka posljednjih godina bio je kada sam dobio mapu s tih njihovih 60 ilustracija. Dok sam ih gledao, osjetio sam ponos i entuzijazam – ne zbog sebe ili knjige na kojoj će pisati moje ime, već zato što su slike tih mladih ljudi potvrdile i dokazale ono što stalno govorim i u što iskreno vjerujem: Hrvatska ne smije odustajati od mladih! Njihova kreativnost je ogromna. Bez obzira na različita razdoblja kad su nastale u odnosu na njihove godine, mladi savršeno u svojim ilustracijama prepoznaju senzibilitet Josipe Lisac, Olivera Dragojevića ili Majki. Ako mladima pristupimo drugačije, ako im damo prostor kreativnosti i slobode, ako im damo da se izraze, oni će nam vratiti višestruko. A to, nažalost, kao društvo rijetko činimo.
Ovo je knjiga za polagano, sporo čitanje. Čini mi se da bi je trebalo čitati barem 60 dana – svaki dan po jedan vaš esej i jedna pjesma, i onda nas cijeli taj dan "nose" vaše riječi te glazba i stihovi određene pjesme. Bi li to mogla biti preporuka?
Hvala vam na tako lijepom viđenju knjige. Na njezinu početku piše: "Čitati uz glazbu." Jer pisati i čitati o glazbi a da je ne slušate nekako je "suho". Kada na gramofonima, CD-playerima, mobitelima ili bilo čemu drugome stisnete "play" i čujete Ninu Simone, a zatim pročitate o čemu i s kakvom energijom pjeva – onda zaista možete s tom pjesmom provesti cijeli dan. Knjiga se može čitati linearno ili nasumično, ima i narativni slijed, ali i fleksibilnu formu. Po tome je jedinstvena. Ne smatram se piscem, ali pokušao sam naći formu koja istodobno informira, ne patronizira, potiče da se u njoj prepoznate. A postoji i još jedna tajna – knjiga je koncipirana poput TikToka. Kratki tekst, pa slika, pa opet tekst i slika. To je pristup koji mlađima približava knjigu. I ono što me jako veseli, a primijetio sam to već u ovih prvih 15-ak dana od objavljivanja knjige – mnogi mladi koji inače ne čitaju ne ispuštaju je iz ruku. To što otkrivaju neku novu glazbu, neke nove svjetove, povezuju se s time što čitaju i slušaju, čini me presretnim.
Na promociji ste rekli nešto što na prvu možda zvuči iznenađujuće i šokantno, ali zapravo kada malo bolje razmislimo ne treba se tome čuditi. Nedavno ste se u Bjelovaru družili s oko 175 srednjoškolaca drugih, trećih i četvrtih razreda. U jednom trenutku pitali ste ih ne slušaju li Davida Bowieja, već jesu li uopće čuli za njega. Samo se jedna ruka podignula. Uh...
Da. I to nije iznimka. Gotovo se redovito događa da mladi ljudi nisu čuli za izvođače i glazbenike za koje mi smatramo da ih svi znaju. Nisu čuli ni za Darka Rundeka, ne znaju tko je Arsen Dedić, rijetki znaju za Josipu Lisac, a Zdenku Kovačiček uopće ne prepoznaju, ni njezino ime ni zvuk.
Kome to ide na dušu, tko je tu zakazao? Je li krivnja na nama starijima, roditeljima, učiteljima, školama?
Ne treba tražiti jednog krivca za tu situaciju, a možda ni krivca uopće. Važnije je osvijestiti trenutak u kojem živimo. Mlađe su generacije uronjene u digitalni svijet, a u tom svijetu izbor glazbe – baš kao i izbor informacija koje utječu na to što će misliti i za koga će glasati – u velikoj mjeri usmjeravaju i određuju algoritmi. Jednom kada se uđe u tu "zečju rupu", teško se iz nje izvući – bez obzira na to imaš li 16, 36 ili 56 godina.
Ali možda se upravo vašom knjigom mogu probiti ti algoritamski zidovi?
Mogu – upravo tome knjiga i služi. Kad netko, primjerice, sluša samo jedan glazbeni žanr, a u knjizi naiđe na drugačiju pjesmu, to ga može potaknuti da krene nekim novim putem. Ideja je upravo to – da se odmaknemo od algoritama i vratimo uživanju u glazbi. Glazba nas otvara – i prema sebi i prema drugima. Važno je da o njoj razgovaramo, da jedni drugima kažemo što nam znači, zašto nas ponekad tjera na ples. Ne moraš ni znati tekst pjesme, ne moraš razgovarati o njezinu sadržaju – dovoljno je da joj se prepustiš da te ponese. Umjetnost je čudesna stvar. I veliki je grijeh hrvatskog društva što mladima ne omogućava da upoznaju tko je bio David Bowie i zašto je njegova umjetnost važna. Nije dobro da mlade sustavno ne upoznajemo s tim zašto su TBF i Dino Dvornik bili posebni, a za one koji žive u Zagrebu – tko je bio Johnny Štulić i zašto je njegova poezija važna za ovaj grad i ljude koji u njemu žive i u njemu su odrasli. Pametna društva koja drže do sebe – upravo to i čine. A mi na tom ispitu cijelo vrijeme padamo.
U knjizi na vrlo suptilan i mudar način dajete preporuke i savjete državi, onima koji je vode, ali i profesorima, nastavnicima, roditeljima, u stilu – bili bismo bolje društvo i bila bi nam bolja budućnost kada bi dan u školi započeo s određenom pjesmom nekog pjevača. Očekujete li reakcije? Nadate li se da će netko vaše riječi – koje nisu dociranje, već su iskreno, ljudski, dobronamjerno upućene – i poslušati?
Iskreno se nadam da hoće. Mnogi nastavnici već koriste suvremenu glazbu u nastavi. Bilo bi jako lijepo kada bi svi ti političari razmislili o tome kako bi nam dani izgledali da ih započinjemo s nečim pozitivnim – primjerice, glazbom. I to suvremenom glazbom koja nosi poruke nade i optimizma. Bilo bi sjajno da, recimo, nastava engleskog jezika u osnovnim školama započinje pjesmom "Everyday People" grupe Sly & the Family Stone – pa da učenici osvijeste kako smo svi ispod kože jednaki bez obzira na to tko smo i odakle dolazimo. Glazbom možemo pojačati pozitivne vrijednosti koje kao društvo imamo i dati mladima vjeru u ljude – a toga, čini mi se, u Hrvatskoj sve više nedostaje. I ako knjiga barem malo tome pridonese, bit ću sretan.
Lijepo pišete i o tome da se za ideale može boriti i glazbom – jer mnoge pjesme i stihovi govore upravo o tome. Ipak, iako spominjete i književnost i filmove, a u knjizi su i likovne ilustracije, čini se da glazbu stavljate na posebno mjesto. Smatrate li je nekako najuzvišenijom umjetnošću?
Ne bih rekao da je najuzvišenija, možda je najuniverzalnija i zato posebno pogodna za pobuđivanje i izražavanje emocija i poruka. U knjizi je, primjerice, i pjesma "Killing in the Name" grupe Rage Against the Machine – vjerojatno najžešća među svih 60. Ona nije odabrana slučajno. Tu je jer mladima i nama starijima pokazuje da se vrijedi boriti i onda kad se čini da je sve protiv tebe – kad je sudac podmićen, protivnik dopingiran, vjetar ti ide u prsa i 50 tisuća navijača ti je "za vratom". Takve situacije postoje i u životima i u društvima – i u takvim se situacijama vrijedi boriti. Tada glazba budi snagu i otpor. Baš kao što se to sada događa na ulicama Beograda i Novog Sada, gdje se mladi bore za pravdu. Uz njih su i stariji, sa slušalicama ili bez njih. Kada se osjeti nepravda, protiv nje treba ustati. Uz glazbu, jer ti ona može dati snagu i vjeru u sebe i druge. Nadam se, gledajući našu zemlju, kada mladi osjete to u glazbi, umjesto da odustanu i odu iz Hrvatske, da će se za ovu zemlju boriti. Hrvatska zaslužuje borbu. Iz mog životnog iskustva rijetko gdje će mladim ljudima biti bolje nego ovdje, a za to da nam svima bude dobro svakim se danom treba boriti: radom, učenjem, plaćanjem poreza, poštivanjem i uvažavanjem drugih iako drugačije misle... A kada postane "frka", kada sustav krene protiv ljudi, onda je potrebno oduprijeti se. Glazba u tome može pomoći. Može nas pokrenuti.
Da, studenti u Srbiji kao da su čitali vašu knjigu. A kako vidite našu mladež? Ima li u njima bunta? Jer vremena su nesigurna, svjedočimo zveckanju oružjem, sve većem siromaštvu, društvenim nepravdama... Vidite li iskre u našim mladima? Tim više što naši prostori pamte studentske prosvjede. Studenti su dizali svoj glas u ključnim trenucima.
Mislim da je ovo vrijeme i sve što se oko nas događa veliko upozorenje svima koji vode ili žele voditi Hrvatsku u budućnosti. Uvjeren sam da bi nedemokratski i autokratski potezi – poput onih Aleksandra Vučića u Srbiji – ako bi se pokušali prenijeti ovdje kod naših studenata i srednjoškolaca uzrokovali izlazak na ulice. Na nepravdu je ljudski reagirati. Štoviše, na nepravdu se mora reagirati bez obzira na to jesu li u slušalicama trap, Azra, Haustor ili Rage Against the Machine. Jedini je ispravan put za Hrvatsku – demokratski. A svi koji misle da ga treba gušiti i spriječiti, naići će na otpor, osobito mladih. On možda nije uvijek vidljiv, ali vjerujte – on postoji.
U knjizi iznosite i mnoge privatne detalje. Počinje smrću – ako sam dobro shvatila, vaše bake?
Zapravo, bakine sestre iz Dalmacije s kojom sam bio jako blizak.
Zbog godina koje ste naveli pomislila sam da bi to mogla biti starija bliska osoba. A na kraju, knjiga završava rođenjem, i to vaše kćeri. U knjizi priznajete i neke vlastite pogreške. Među ostalim, izražavate žaljenje zbog gubitka prijatelja – osobe s kojom ste prekinuli kontakt, a možda ste mogli drugačije reagirati. Koliko ste se odlučili otvoriti na tako intimnoj razini? Jeste li postavljali granice ili su vas glazba, tuđa poezija i iskrenost, jednostavno povukle i ponukale da uzvratite istom iskrenošću?
Bilo bi izrazito licemjerno od mene da sam tražio zaštitu od osobnog. Sve te pjesme, svi ti stihovi, sva ta glazba – od nas traži da joj se otvorimo. Najbolje je kada u tom otvaranju odbacimo sve te oklope i zaštite, bilo u pozitivnom aspektu, radosti i veselju, ali i kad nam nije ni dobro ni lako – kada se borimo s vlastitim demonima. Ako od čitatelja – pogotovo mladih – tražim iskrenost, onda bi bilo licemjerno da osobno postupim drugačije. Knjiga sadrži nekoliko osobnih i važnih točaka. Što se pak tiče pogrešaka, mislim da smo kao društvo i civilizacija upali u zamku lažne slike savršenstva i glorifikacije sebe. Često glumimo da nismo ranjivi, da ne griješimo, a svatko tko je proživio neke godine zna da je život pun uspona i padova, ispravnih poteza i kardinalnih pogrešaka. Iskreno, čovjek često više nauči iz padova nego iz uspjeha. Gledajući sad tu knjigu, drago mi je da što sam uspio biti iskren i otvoren.
Tako su nastajale i pjesme o kojima pišete u knjizi koja je i jedna vrsta male glazbene enciklopedije. I sama sam naučila puno o glazbenicima koje volim, a o kojima nisam znala neke detalje koje u knjizi navodite. E sad, zaboli li vas kada otkrijete da je netko tko je stvorio pametnu, veličanstvenu pjesmu – himnu ljubavi ili borbe – u stvarnom životu posrnuo, nije se znao nositi sa sobom, sa svojim osobnim demonima pa im je podlegnuo? Ili su upravo ti demoni ono bez čega tih pjesama ne bi ni bilo?
Ima tu različitih sudbina i slučajeva. Neki od ovih 60 su po mnogima životni gubitnici. Recimo, Chet Baker. Bio je oličenje ljepote i talenta, ali ga je ovisnost uništila. Po meni, treba razdvajati djelo od osobe. Životne putanje glazbenika pokazuju koliko smo svi mi slični – svi ponekad pogriješimo, ponekad ne kažemo ono što bi trebalo, nedostaje nam ponekad hrabrosti, ponašamo se oportuno umjesto da pokažemo integritet. Sve je to ljudski. To je bolje nego da glumimo i prikazujemo se onakvima kakvi nismo. Iskrenost – i o manama i o vrlinama – kako umjetnika, tako i nas samih, važnija je od glume i savršenstva.
Mi spadamo u generacije koje su izlazile u Kulušić, Jabuku, KSET, Lap, Gjuru... Mnoga od tih mjesta danas više ne postoje. Žalite li što današnja mladež nema takve prostore i sve ono što su ti prostori značili?
Ne volim taj optimizam sjećanja da je prije sve bilo bolje. Mladi i danas imaju takve svoje prostore – možda mi stariji samo ne znamo gdje su. Problem je što smo kao društvo odustali od sustavnog građenja kulture za mlade. Primjerice, Majke nisu slučajno nastale u Vinkovcima, baš kao što ni punk scena nije slučajno nastala u Rijeci ili Puli. U osamdesetima je čak i Gospić imao deset punk bendova, a to ne bi bilo moguće bez infrastrukture. Zamislite hrvatske Sex Pistolse iz Ličkog Osika ili novi funk bend iz Trilja. To je to. Danas takav sustavan rad i infrastruktura gotovo da ne postoji. E, tu smo mi zakazali. Odustali smo od ideje da se u Našicama, Krapini, Buzetu može roditi neki sljedeći veliki bend koji će tamo početi "prašiti" i kasnije osvojiti svaki grad i selo. Svako srce. Mladi danas slušaju različite žanrove. Treba im dati prostor i priliku. Kada danas dođete u Imotski i pustite im neku novu punk pjesmu iz Velike Britanije, njihove su oči kao da su čuli zvuk s drugog planeta. Ne da se oni toga boje, nego jednostavno možda nisu to imali prilike čuti. I kada bi im dali priliku i potaknuli ih da miješaju sve što vole i što se oko njih događa, proizašla bi neka nova iskra. Tako rade u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Španjolskoj... Stoga je i ova knjiga poziv da mladi, ne samo nauče nešto o prijašnjoj glazbi, već da i mi stariji poslušamo što oni rade jer možda taj njihov ritam bude jednako dobar ili čak i bolji od onog na koji smo navikli.
Sad je aktualan i naš eurovizijski predstavnik, Marko Bošnjak. Osim što neki osporavaju vrijednost njegove pjesme "Poison cake", on je doživio osudu zbog svoje otvorenosti oko seksualne orijentacije. Kako gledate na tu okrutnost prema jednom mladom čovjeku samo zato što je odlučio biti iskren?
Okrutnost današnjeg doba vezujem uz digitalni svijet, uz to što danas svatko može napisati što želi, bez ikakvih posljedica i bez stvarne interakcije. Najbolji dokaz tome bit će i komentari ispod ovog članka kada bude objavljen. Nije samo Marko Bošnjak žrtva takvih komentara. Žrtve su i Remi iz grupe Elemental, Darko Rundek, Josipa Lisac kada otpjeva himnu na svoj način, pa i Marko Perković Thompson. Svi su na meti. Žrtve smo vjerojatno i vi i ja u nekom od svojih istupa. Mržnja je posvuda, i to govori o trenutku u kojem živimo. Ali ispod te tame pojačane do maksimuma ipak ima puno svjetla i pozitive. Ako govorimo o Marku Bošnjaku i njegovom priznanju seksualne orijentacije, u knjizi je i pjesma grupe Idoli "Retko te viđam sa devojkama". Ona je u trenutku objavljivanja bila provokacija – na jednoj strani singlice bila je pjesma "Maljčiki" o radničkoj klasi, a na drugoj je po prvi puta bila pjesma koja koketira s pitanjem homoseksualizma. E sad, za sve one koji se busaju u ne znam kakva heteroseksualna prsa, dvije godine ranije Prljavo kazalište ima pjesmu "Neki dječaci" u kojoj dok Jasenko Houra prži gitaru, Davorin Bogović viče: "Ja sam za slobodnu mušku ljubav". S njima su te 1979. pjevali Zagreb, Osijek, Sinj i sva ostala mjesta. Mržnja nikada ne bi trebala biti dio naših života. Protiv mržnje se treba boriti. Ako nešto treba prezirati, onda je to mržnja.
Čitajući vašu knjigu, moram priznati da sam se jako iznenadila vidjevši da se u njoj našao i tekst o Tomi Zdravkoviću. O njemu nisam znala ništa sve do filma Dragana Bjelogrlića. Jeste li vi za Tomu Zdravkovića znali otprije ili vas je isto film potaknuo da o njemu saznate više?
Znao sam ga i prije, odnosno susreo sam se i ranije s njegovom glazbom. Ludi su to prijelazi u toj knjizi, na jednoj stranici Ramonesi pa onda Toma Zdravković. Nije on tu slučajno. U 1980-ima i 1990-ima, a i kasnije, glazba koju smo slušali bila je važan dio našeg identiteta. Tada su se rijetko miješali pripadnici različitih glazbenih "čopora" kojima smo pripadali. Pankeri i metalci, iako oboje gitarski orijentirani, nisu se baš lijepo gledali. Isto tako ni pankeri, darkeri ili oni koji su slušali pop-glazbu ili klasični rokeri. A ultimativna granica, ona koju nitko nikada ne bi prešao, bio je folk. Folk je tada bio smatran glazbom za, da tako kažem, seljake, primitivce. E sad, kako živimo u drugačijem vremenu, kada je mladim ljudima na njihovim playlistama sve potpuno izmiješano, možda smo zapravo bili u krivu. Kada se oslobodimo tih svojih "čopora" i otvorimo se drugima ubrzo ćemo shvatiti da u svakom čoporu ima i dobre i loše glazbe. Zato je Toma Zdravković ovdje – kao primjer. Tu je s pjesmom "Dva smo sveta različita", koja je prekrasna. Ta bi pjesma u nešto izmijenjenom aranžmanu mogla biti i šansona ili canzona izvedena na Sanremu. Ona je u knjizi i zato da se čitateljima istakne da svjetove treba približavati, a ne razdvajati. Njegov život bio je posvećen kafani i svemu što noć nudi. A to, kao što on kaže, nije potrošen novac već je zapravo ulaganje u sjećanja.
No, u knjizi je manje glazbenica i ženskih bendova. Pretežno su to glazbenici i muški bendovi.
Ima ih, a možda bi ih trebalo biti i više. Tu su Josipa Lisac, Zdenka Kovačiček, Patti Smith, Gillian Welch, Nina Simone, Billie Holiday, Rosalia.... Imamo i Portishead predvođen ženom s pjesmom o feminizmu. Ono čega nema, a trebalo bi biti više, jesu ženski bendovi. Njih ionako ima manje, ali oni koji postoje zaslužuju mjesto u knjizi. Recimo, Blondie, predvođena s Debbie Harry. I brojni drugi. Ali ženski glas ovdje se čuje, ponekad i kroz mušku perspektivu. Tako, recimo, imate Boba Dylana koji pjeva "The Man in Me" koja otvara pitanje muškosti na drugačiji način i ukazuje na potrebu da se odustane od mačističkog i šovinističkog. Meni je posebno draga pjesma Woodyja Guthrieja "She Came Along" u izvedbi grupe Wilco i Billyja Bragga – pjesma o tome da neki bolji svijet dolazi samo ako idemo zajedno, muškarci i žene. I da su žene možda i naprednije nego mi muškarci, čemu svjedočim svaki dan.
Da, to ste jako lijepo napisali u knjizi nadovezujući se na stihove te pjesme. Ali, vi ste i prorok. Pišete: "Nakon Boba Dylana, sljedeći je izgledni kandidat iz redova glazbenika za Nobelovu nagradu za književnost Nick Cave." Potpisujem!
Zanimljiva je priča o Nicku Caveu. I o pjesmi koja je odabrana.
Da, polemizirate s tom njegovom pjesmom.
To je pjesma koja govori o tome kako se ljudima ne može vjerovati i kako će te ljudi uvijek razočarati i zeznuti u svakoj situaciji. Premda cijenim njegovu mudrost i poetičnost, smatram da je Cave tu potpuno u krivu. Jer, osim tih sitnih izdaja i velikih iznevjera, svakodnevica nam nudi puno više razloga za povjerenje u ljude. Zanimljiva je Caveova životna priča – svi koji su ga pratili od benda Birthday Party i ranih albuma s bendom Bed Seeds znaju da je to bila glazba bijesa i frustracije. Međutim, život nosi preokrete. Gubitak čak dvoje djece ponukao ga je da promijeni svoj životni stav. Danas kaže da osjeća potrebu drugome se obratiti s toplinom, razumijevanjem. Ovom knjigom i ja želim čitateljima dati osnovu da povjeruju ili vrate povjerenje u druge.
Lijepo ste to rekli. I to se na tako divan način moglo osjetiti i na njegovom posljednjem koncertu u Zagrebu, održanom prije pola godine u Areni. Uh, dobilo se tada krila. A kada već govorimo o Caveu, kojem bez ikakvih ograda pretkazujete Nobelovu nagradu, vezano za druge glazbenike i bendove u knjizi ipak jako često pišete: "jedan od najboljih", "možda najljepši glas", "moguće najveći"... Rijetko ste decidirani. Tu čast da uz njih ne stoji ocjena "jedan od", već status najboljih i najvećih, zaslužili su samo R.E.M., Bob Dylan, Sam Cook, Jonathan Richman i još nekolicina. Je li vam bilo teško tako se jasno odrediti?
Opasnije je napraviti popis sa 60 izvođača i pjesama nego politički program. Svatko će vam reći dvije stvari: "A gdje je taj bend ili izvođač?" i "Kako si mogao reći da je to najbolje?". Da bih se zaštitio od svih onih koji smatraju da u knjizi netko opravdano nedostaje ili sam nekoga krivo okarakterizirao, birao sam upravo taj izraz "jedan od". Jer teško je kategorički tvrditi tko je najbolji, najkreativniji, najpametniji. Svih ovih 60 ludo dobri, rekao bih izvanredni. Iskreno, moglo ih je biti i 600.
Upravo to – svatko od nas mogao bi složiti neku svoju listu.
Tko vama nedostaje?
Leonard Cohen, Johnny Cash...
Odličan izbor. A od domaćih?
Damir Urban, Gibonni... Volim te naše glazbenike pjesnike, u koje ubrajam i Gorana Barea kojeg u knjizi navodite.
Da se nadovežem – Leonard Cohen je svakako trebao biti tu. Johnny Cash posredno i jest. Što se tiče domaćih, slažem se potpuno da je tu trebao biti i Urban, koji je i sam izrazio želju da u svibnju promovira knjigu u Rijeci. Mogli su biti i Pipsi, Jinx, Chui, Let 3, KUD Idijoti, Edo Maajka, Kandžija, Valentino Bošković, Elemental... A Gibonni, svakako. I pišući o Oliveru Dragojeviću, spominjem vrijednost dalmatinskog popa. Mi često ne cijenimo ono što imamo. Ne razumijemo vrijednost oko nas. Recimo, splitska scena – Đavoli, Daleka obala, Tonči Huljić, Zdenko Runjić, Oliver, Gibonni... To su biseri pop-glazbe. Pop pjesmu jako je teško napraviti. Možda i najteže. Pjesmu s kojom će se svatko identificirati i u kojoj će svatko naći nešto svoje. To je isto tako umjetnost. A mi kao društvo, ne samo da smo odustali od rocka, punka, rapa, soula..., nego smo odustali i od popa. Ne razumijemo da svakim tim odustajanjem smanjujemo vrijednost Hrvatske.
Zato vas sad i pitam – postoji li mogućnost nastavka, ukoričenja još nekih novih 60 otkucaja, možda s onima koje ste teška srca u ovom prvom izdanju morali izostaviti?
Treba prvo vidjeti kako će ovih 60 otkucati. Volio bih da knjiga dođe do različitih čitatelja – i mlađih i starijih. Nadam se da će ona stvoriti i neke nove slušateljice i slušatelje, možda čak i nove čitateljice i čitatelje. Mladi koji možda ne vole čitati, možda zavole baš ovu knjigu. Prve reakcije su takve da kad je uzmu u ruke, klinci je ne ispuštaju. Doduše, ima i drugačijih slučajeva, da je prvo čitaju mame i djedovi jer ih isto tako vuče.
Zna se reći – kad nekome kažete koje knjige volite, koje filmove gledate i kakvu glazbu slušate – da je to zapravo vaša osobna iskaznica. Da na temelju toga isto možemo prosuditi kakav je tko čovjek. Slažete li se s tim? Možete li iz nečijih omiljenih knjiga, filmova i glazbe nazrijeti kakva je ta osoba, kakav je njezin karakter, senzibilitet?
Ne bih nikada osobu procjenjivao isključivo po tome. Ali bih takve stvari – tih nekoliko omiljenih knjiga, glazbenika ili filmova – shvatio kao poziv na razgovor. Čak i ako nemamo isti ukus, baš ta različitost može biti temelj za nadopunjavanje. Netko vam može otkriti novog izvođača, novu autoricu, film koji biste inače propustili. A ako vi o nečemu govorite srcem, strastveno, možda nekoga potaknete da nešto posluša, pročita, pogleda.
Vi ste psiholog. Je li glazba lijek?
Glazba može biti lijek. Kad nam je teško – a u knjizi se spominju i teme poput smrti, rastave, depresije, pa i samoubojstva – glazba može pomoći. Može donijeti utjehu, ali i snagu da se prođe kroz teške trenutke i da se iz njih uopće izađe. Jednako je važno da glazba ima i drugu stranu – može nas natjerati da plešemo kao što nikada nismo plesali, da pred drugima pokažemo i onu crtu za koju smo mislili da nas sramoti, a zapravo nas opisuje kao neke super "kul" ljude spremne odbaciti razne okove. Glazba nas usrećuje, smiruje, daje nam ritam koji nam pomaže da prebrodimo životne uspone i padove i da, premda okrznuti, postajemo otporniji. Nadam se da sam s ovih 60 glazbenih otkucaja uspio pokazati da je to moguće. Ako se prepustimo glazbi – možda ćemo tim našim životnim vrtuljkom i tim našim odbrojenim danima proći malo lakše.
I za kraj – zna se čuti i pročitati da postoje "toksične knjige", "toksični ljudi"... Postoji li i toksična glazba?
Nažalost, da. To je glazba koja potiče mržnju, nasilje, netrpeljivost, isključivost. To nije umjetnost i protiv toga se treba boriti. Ovih 60 pjesama u knjizi posvećeno je pozitivnome u nama i u društvu. One nas potiču da drugoga i drugačijega shvatimo, uvažimo, prihvatimo, možda i zagrlimo. Te su pjesme dokaz da smo svi prije svega samo ljudi. Ranjivi, ali istovremeno i snažni. Spremni da kroz život koračamo energično, s lakoćom i uvijek, bez obzira na cijenu, slobodno.
Tu ćemo stati. Vrijedi razgovor završiti baš ovakvim riječima.
Slažem se.
>> FOTOGALERIJA Napokon je službeno! Pjevač 'Parnog valjka' ovom šetnjom potvrdio vezu, a evo tko je još uživao u centru metropole
Otvori KEKS Pay
Ovaj Jokić je svakom loncu poklopac. Sve on zna u sve se razumije posvuda je bio i sve je vidio.ć