U hrvatskom izdavaštvu odjeknula je vijest da izdavačka kuća Novella objavljuje nove prijevode romana Agathe Christie. I to čak 60 romana, u jedinstvenoj luksuznoj kolekciji. Prvi naslov je u knjižarama i na kioscima od 15. ožujka, a možemo mirno reći kako od velikog buma prodaje knjiga putem kioska u nas nije bilo ovakvog izdavačkog pothvata. Plan je da prvih deset romana izlazi u dvotjednom ritmu, dok će oni od jedanaestog nadalje izlaziti svaki tjedan.
U tih 60 romana bit će objavljeni i najveći hitovi ove autorice, među ostalima: “Ubojstvo u Orient Expressu”, “Smrt na Nilu”, “Nije ostao nijedan” (roman koji je starijim čitateljima poznat pod naslovom dječje pjesmice “Deset malih crnaca”), “Ubojstvo u Mezopotamiji”, “Zabava za Noć vještica”, “Najavljeno umorstvo”, “Božić Herculea Poirota”, “Kod sivog konja”, “Ubojstvo u župnom dvoru”, “Ubojstva po abecedi”... Bit će stoga posebno zanimljivo vidjeti kakvi će biti prodajni rezultati i hoće li autorica koja i danas nosi epitet kraljice krimića, te je najprodavanija autorica svijeta s tiražama odmah iza Shakespearea, u nas pronaći novu publiku. Jasno je da će za ovom zbirkom, ili barem naslovima koji im nedostaju, posegnuti brojni ljubitelji njezinih krimića, a naknadne analize pokazat će mogu li njezini romani u 21. stoljeću privući mlade.
No, o kakvim se tu krimićima zapravo radi? Iz današnje perspektive, kada tiražama caruju autori trilera koji pišu posve drugačije, jasno je da je Agatha Christie pomalo zastarjela. Njezini romani su zapravo mozgalice; na čitatelju je da slijedi tragove koje je ona posijala stranicama (prave i pogrešne) te pokuša odgonetnuti tko je ubojica. Ona je zapravo pisala o svijetu kojem je sama pripadala – svijetu povlaštenih i bogatih – ali i onima koji su u tom svijetu bili kako bi opsluživali te iste moćnike. Današnji joj čitatelj može zamjeriti da je društveno uređenje i socijalna slika društva uopće nisu zanimali, te da iz njezinih romana o stanju u Britaniji u godinama u kojima je pisala ne možemo doznati ništa. Tek da je to bila zemlja koju su naseljavali krajnje netipični ekscentrici, uključujući i njezina slavnog detektiva Herculea Poirota, Belgijanca sa stalnom adresom u Londonu. Ni njezina Miss Marple nije daleko od slične “neobičnosti”, ali kada se pogleda povijest žanra kriminalističkih romana, jasno je da je upravo tim likom Agatha Christie u njega uvela ženu koja rješava zločine. Da, bila je to usidjelica s pletaćim iglama u rukama, ali u do tada macho svijetu detektiva ona je bila prvi korak na putu do svih policajki, inspektorica i detektivki koje danas caruju romanima, ali i filmovima i TV serijama.
Stoga čak i ako u njezinu djelu, iz perspektive modernih kriminalističkih romana prepunih autodestruktivnih junaka i zločina koji su zrcalni odraz poremećenog, ciničnog i brzog vremena u kojem živimo, jasno je da se utjecaj ove autorice i danas vidi na mnogim “proizvodima” krimi-žanra, u prvom redu TV serijama. Tako, primjerice, za Netflixovu seriju “Rezidencija”, koja se bavi ubojstvom u Bijeloj kući, možemo reći da su je autori napravili nakon pomnog izučavanja opusa Agathe Christie, te da njezin scenarij doslovno slijedi neke od njezinih mozgalica. Serija doista ima sve njezine elemente: od glavne istražiteljice koja je toliko ekscentrična da zločine rješava uz pomoć svog hobija, a to je promatranje ptica, preko njezina posve neočekivanog pomagača (dječak koji iz svog stana promatra Bijelu kuću), pa sve do bezbroj lažnih tragova koji gledatelja navode na krivi put. I da, serija je jako zabavna. Baš kao i krimići Agathe Christie.
Otvori KEKS Pay
