Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Iako je prešao zenit, Ridley Scott još uvijek zna napravit provokativan i aktualan film

Novi film Ridleya Scotta dobio je modernu dimenziju klasične priče bez dociranja i pamfletizma, piše kolumnist Dražen Cukina.
27. listopada 2021. u 16:23 0 komentara 149 prikaza
Foto: IMDb

Prvi film Ridleya Scotta, snimljen davne 1977., zove se „Dvoboj do istrebljenja“ („The Duelists“). Ove godine Scott je naoko zatvorio krug filmom „Posljednji dvoboj“ („The Last Duel“), ali ta dva filma, osim redatelja, nemaju ništa zajedničko. A nije to ni posljednji njegov film jer bismo još ove godine trebali gledati njegov film „House of Gucci“, a u pripremi su i nastavci „Gladijatora“ i „Aliena“.

novi film ridleya scotta Usprkos krvi i scenama nemilosrdnih sukoba, "Posljednji dvoboj" je feministički film

Bliži se kraj 14. stoljeća. U mračnom srednjem vijeku sudski sporovi koji nisu mogli biti drukčije odlučeni rješavali su se dvobojima, a pobjedniku je priznata nevinost. Dvoboj koji je tema filma održan je u Francuskoj 1386. godine. Vitez Jean de Carrouges optužio je štitonošu Jacquesa Le Griesa da mu je silovao ženu Marguerite dok je bio u vojnom pohodu. Istina se nije mogla drukčije ustanoviti te je kralj Karlo VI dopustio da presudi dvoboj. Bilo je to posljednje suđenje dvobojem u Francuskoj, premda se ta praksa zadržala još koju stotinu godina u drugim dijelovima Europe. Priča je dobro poznata u Francuskoj, još i danas izaziva rasprave o krivici/nevinosti jednog ili drugog, ali praktički je bila nepoznata u ostatku svijeta sve dok američki povjesničar Eric Jager nije 2004. objavio knjigu o tom događaju. Knjigu je pročitao Ridley Scott, zainteresirao se za temu i snimio „Posljednji dvoboj“.

Priči je pristupio na rašomonski način: istinu pokušava pronaći tako da svaki junak ispriča svoje viđenje događaja, otprilike kao što smo vidjeli u „Rašomonu“ Akire Kurosawe. Prvi svoju istinu iznosi Jean de Carrouges (Matt Damon). Na početku on je tek štitonoša, herojski se iskazao u ratnom pohodu (monumentalna scena bitke u stilu „Gladijatora“ ili „Kraljevstva nebeskog“) te je kasnije zaradio i titulu viteza. Carrouges u bitki spašava Le Griesa (Adam Driver) nakon čega postaju veliki prijatelji, sve dok mu Le Gries nije po nalogu Pierra d’Alencona (Ben Affleck) pokušao naplatiti porez. Carrouges ženi prekrasnu Marguerite (Jodie Comer). Naoko, brak je gotovo savršen, ali Marguerite nikako ne može zatrudnjeti, a on silno želi nasljednika. Jednom prilikom velikodušni Carrouges pristaje pomiriti se sa Le Griesom i između njih dvojice opet sve izgleda krasno. Odlazi u bitku, a kad se vrati, Marguerite mu u suzama ispriča kako ju je Le Gries silovao.

Drugu istinu iznosi Le Gries. Bitke s početka nije ni trebalo biti, a izazvao ju je upravo Carrouges svojom glupom nepromišljenošću. Jest, njih dvojica su se poslije posvađali, pa je velikodušni Le Gries oprostio Carrougesu. Istodobno se zagledao u njegovu prekrasnu surugu, a simpatija je obostrana. Marguerite nije ravnodušna prema udvaraču jer je njen muž nepismena sirovina, dok je Le Gries načitan i obasipa je stihovima i komplimentima. A to navodno silovanje, pa, to je bio tek malo grublji, ali obostrano željen seks.

Treći dio je „istina kako ju iznosi gospa Marguerite“, kako kaže natpis na početku njezina dijela. Da ćemo napokon saznati što se zapravo dogodilo, sugerira riječ „istina“ koja jedina ostaje na ekranu kad ostale riječi izblijede. Snažni ženski likovi česti su u Scottovim filmovima, npr. Thelma i Louise ili Ripley iz „Aliena“, ali Marguerite se ne može nositi s njima – ipak su druga vremena, a ona nije Ivana Orleanska. Pokušava uzeti sudbinu u svoje ruke, ali kako to uspjeti u društvu koje silovanje ne priznaje kao zločin protiv žene nego zločin „protiv imovine ženina skrbnika“?

Jodie Comer najpoznatija je po ulozi psihopatske ubojice Villanelle u seriji „Ubijanje Eve“, no Marguerite je potpuno drukčiji lik. Villanelle je gotovo uvijek radosna, dok je Marguerite uglavnom jadna, tužna i nemoćna. „Otac mi je rekao da će mi život biti blagoslovljen i ispunjen zadovoljstvom. Bila sam dobra supruga, ali onda me moja zemlja optužila i osramotila,“ kaže Marguerite. Može jedino prkositi cijeloj zemlji, nema mogućnosti sama se zaštititi, a ne nailazi ni na žensku solidarnost jer je ni svekrva ne želi podržati. Ne odustaje od svoje verzije ni pod prijetnjom spaljivanja na lomači. Sve nade polaže u supruga kojeg prije svega zanima njegova osobna čast, pa tek onda supruga. Ako on izgubi dvoboj, ona gubi život. Kao i svi ostali filmovi, bez obzira na vrijeme radnje, i ovaj govori o vremenu u kojem je nastao pa su paralele s pokretom #MeToo neizbježne. Priča je ipak u prvom planu, nema previše dociranja ili pamfletizma, tek podsjećanje da danas u mnogim dijelovima svijeta situacija nije puno drukčija od one u mračnom srednjem vijeku u Europi.

Ovaj mračni srednji vijek shvaćen je prilično doslovno. U filmu nema jarkih boja, sve je monokromatsko, a jedina crvena dolazi od prolivene krvi. U cijelom filmu junaci su samo u jednom kratkom kadru nakon dvoboja obasjani suncem, a i to je možda slučajno, jer već u sljedećem kadru, isto je vrijeme i mjesto, sunca više nema. Velika bitka na početku filma sugerira da će film biti povijesni spektakl, ali nije baš tako. Ovo je prvenstveno intimna obiteljska drama pa prizora bitaka nema onoliko koliko u prethodnim Scottovim povijesnim filmovima („Gladijator“, „Robin Hood“, „Kraljevstvo nebesko“). Fascinantni su totali srednjovjekovnog Pariza, katedrala Notre-Dame još je pod skelama i najviša je zgrada u gradu. U blizini katedrale nalazi se polje na kojem se održava dvoboj. Nema nikakvih sličnosti s dvobojima iz hollywoodskih viteških filmova snimljenih sredinom prošlog stoljeća. Polje je blatna kaljuža, sudionici dvoboja nisu nimalo glamurozni, a mrtvo tijelo poraženog vuče se po blatu gore od zaklane životinje. Scott je u ranijim filmovima zazirao od prikazivanja izravnog nasilja pa su takvi kadrovi najčešće vrlo kratki. U novom filmu donekle je odustao od te prakse i u završnom dvoboju prilično detaljno vidimo sva ranjavanja i probadanja.

VELIKI INTERVJU Dragan Bjelogrlić: S Hrvatskom je uvijek nešto komplicirano, tražili su da izbacim srpsku himnu iz filma

Među Scottovim povijesnim filmovima „Posljednji dvoboj“ nije tako dobar kao „Gladijator,“ ali je bolji od „Robina Hooda“ ili filma „Egzodus: Bogovi i kraljevi“. Scott ima 83 godine, iako je prešao svoj zenit još uvijek zna napraviti aktualan i provokativan film. Ono što je zanimljivo je način na koji je pisan scenarij. Svaki dio filma, svaku istinu, napisao je drugi scenarist. Matt Damon napisao je Carrougesov dio, Ben Affleck prihvatio se Le Griesove priče, a treći dio, istinu gospe Marguerite, napisala je Nicole Holofcener (nominirana za Oscara za scenarij filma „Možete li mi ikada oprostiti?“). Taj je dio filma najbolji, ne samo zbog dobrog scenarija, već i zato što Ridley Scott zna dobro režirati ženske priče, primjerice, još prije trideset godina prema priči scenaristice Callie Khouri snimio je izvrsnu „Thelmu i Louise“. Postupak s tri scenarista i tri verzije istih događaja dao je dinamiku i modernu dimenziju klasičnoj priči koja bi možda po svom obimu rezultirala prerazvučenim igranim filmom da je snimljena na klasičan način. I tko zna bi li film bio još bolji da je svaki dio priče režirao drugi redatelj.

CIA karte Jugoslavije
NEKAD TAJNI SADRŽAJ
Što je 1970. CIA predviđala za Jugoslaviju nakon Titove smrti: 'Stvaran potencijal za katastrofu i građanski rat'
Abbott Nutrition
Akcija za djecu diljem svijeta
I Modrić se uključio u akciju: Tvrtka koja posluje i u Hrvatskoj sklopila suradnju s Real Madridom, evo o čemu se radi
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.