Mladi glumac i redatelj Vanja Jovanović rođen je 1993. godine u Osijeku, a završivši srednju građevinsku školu, odabrao je umjetnost. Godine 2011. upisao je Umjetničku akademiju u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo, na kojoj je magistrirao. Na zadnjoj godini Akademije zaposlio se u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka, da bi 2018. upisao diplomski studij kazališne režije i radiofonije na ADU u Zagrebu. Do sada je kao redatelj profesionalno radio u kazalištima GKL Rijeka, GKL Zadar i Punoj kući, a ovih dana dovršava svoju prvu samostalnu režiju u Gavelli. Riječ je o čuvenoj britanskoj predstavi Martina McDonagha “Čovjek jastuk”, koji je za nju nagrađen i Tonyjem i Olivierom, a koja govori o policijskoj državi koja pokušava zatomiti umjetničku riječ. Naravno, kako ekipa Gavelle još ne može u svoje kazalište premijera će biti u petak 17. rujna u Centru za kulturu Trešnjevka.
Kako je došlo do vaše suradnje s Gavellom? I tko je izabrao naslov?
Moja suradnja s Gavellom počela je na mojoj prvoj asistenturi, kada sam uz redateljicu Doru Ruždjak Podolski radio na predstavi “Posjet stare dame”. Zatim sam asistirao redatelju Draženu Ferenčini na “Višnjiku”, koprodukciji Gavelle i HNK Osijek, a ovo je moj prvi samostalni projekt za ovo kazalište. Naslov sam predložio ja i sretan sam što je taj prijedlog prošao. Nije toliko često da jedno gradsko kazalište mladom redatelju dopusti samostalno biranje naslova, ali evo, ja sam dobio tu priliku i na tome sam zahvalan.
Što je vama toliko intrigantno u ovom djelu Martina McDonagha?
Ono što smatram McDonaghovim najjačim oružjem jest vještina suptilnog balansiranja između fikcije i zbilje te sirovi crni humor koji možete primijetiti i u njegovim filmovima.
Možemo li reći da je riječ o ‘koncertu’ za četiri moćna glumca jer tako, naime, izgleda vaša glumačka podjela?
To je sigurno tako. Ova predstava bazira se većinom na glumačkim interpretacijama, a za ovu podjelu koju čine Živko Anočić, Nikola Baće, Sven Šestak i Franjo Dijak garantiram da ne može razočarati.
Zašto je u zagrebačkim, a usuđujem se reći i hrvatskim kazalištima tako malo djela koja su u svojoj biti trileri i krimići, a istovremeno baš to odlično prolazi na stranim kazališnim pozornicama, jer vjerujem da svi znaju “poučak” “Mišolovke”?
Vjerujem da se radi o strahu. Stalna kazališna publika su srednjoškolci i umirovljenici i iz nekog meni teško dokučivog razloga, vlada predrasuda da njih ne zanima ništa osim lektirnih naslova i komedija. Istina je da je hrvatska publika skeptična prema djelima koja ne spadaju u kanonsku književnost, ali to je opet dijelom naša krivica, ljudi iz svih hrvatskih kazališta, jer nemamo hrabrosti plasirati i hrvatske i strane suvremene autore. Imali smo u zadnjih nekoliko godina priliku vidjeti neke uspješne predstave koje u sebi imaju elemente krimi žanra kao, na primjer, “Črna mati zemla” ili “Ciganin, ali najljepši” i jasno je o kakvom se velikom potencijalu radi.
Koliko su danas u teatru žanrovi uopće važni?
Ne bih rekao da su važni ili nevažni, oni su tu kako bi publici u jednoj riječi mogli dati neki općeniti uvid u ono što idu gledati. Ja se osobno njima ne bavim toliko. Kao i u današnjoj kinematografiji, teško je žanrove precizno odijeliti jedan od drugog. Žanrovi su već neko vrijeme i u svijetu i Hrvatskoj hibridni. Mislim da je dobro jer smo sve više publici primorani nuditi sadržaj, a ne žanr.
Kako je raditi u Gavelli, kazalištu sjajne povijesti, ali i onom koje je najteže stradalo u zagrebačkom potresu i još se ne nazire trenutak kada će se glumci vratiti na svoju matičnu scenu?
Posljedice potresa osjećaju glumci i stalni zaposlenici Gavelle. Ja kao redatelj koji dolazi izvana došao sam u uvjete u kakve sam došao i sve mi je bilo objašnjeno prije prve probe, tako da se ja nisam morao privikavati na drukčije uvjete i stalna seljakanja. Ova predstava ciljano je rađena za komornu scenu. Premijera i rujanske izvedbe su u Centru za kulturu Trešnjevka, a kako će se upravo komorna scena u dogledno vrijeme otvoriti unutar Gavelline zgrade, bit će zanimljivo vidjeti predstavu u dva potpuno različita okruženja.
Osjeća li se među glumcima, ali i u autorskoj ekipi, “glad” za poslom? Je li lakše ili kompliciranije raditi u takvim uvjetima?
Osjeća se velika glad za poslom. Lockdown nas je podsjetio koliko volimo svoj posao i koliko ne možemo bez njega. Kako se kaže, “na dupe bismo progovorili“. Ono što trenutačno fali jest publika kao naša najveća motivacija. Čekamo popuštanje potpuno nelogičnih mjera o broju gledatelja uz koje jedva preživljavamo.
