Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Hitno ekranizirati Krležine 'Zastave', a Nazorov 'Veli Jože' ima sve za hollywoodski spektakl

Zaljubljenici u film obvezno bi snimili i Krležin “Povratak Filipa Latinovicza” i Begovićevu “Gigu Barićevu”. Navijaju i za ekranizaciju Olje Savičević, “Tri zime” Tene Štivičić i Dežulovićeve antiratne priče, a svi se raduju početku snimanja “Črne mati zemle”
31. kolovoza 2020. u 20:17 2 komentara 1027 prikaza

Nitko ne vjeruje kako je pisanje boks najteže kategorije. Samo atletske naravi pišu knjižurine teške kao najteži teret”, svojedobno je zapisao Miroslav Krleža. Povlačimo paralelu pa u skladu s temom kažemo “jednak bi napor atletske naravi trebao redatelju koji bi se prihvatio ekranizacije Krležinih “Zastava”, što do sada nije učinjeno, a hrvatska je kulturna dužnost. I dok se stvore virusni, financijski i voljni uvjeti da se to dogodi, valja promisliti što je to od literarnih bravura hrvatske književnosti ostalo neekranizirano, a vrišti da postane kino-hit.

Organ vida Tajnovitom tehnikom mladi hrvatski umjetnik skenira pandemijske intimnosti

Da se priča Ivane Brlić-Mažuranić kojim slučajem dočepao Guillermo del Toro, njegov Oscarom nagrađeni “Panov labirint” bio bi tek uvod u pravu stvar, a Marvel bolje da još nije ni čuo za Nazorova “Velog Jožu”. Doduše Krležini “Glembajevi”, Marinkovićev “Kiklop”, Kolarova “Breza”, Kozarčev “Đuka Begović” i Novakovi “Mirisi, zlato i tamjan” čine niz književnih djela koja ekranizirana čine okosnicu hrvatske filmografije. Štoviše, adaptacijama književnih djela ona je i počela pisati svoju povijest. Tako je jedan od najstarijih hrvatskih filmova, “Matija Gubec” Aleksandra Biničkog iz 1917. godine (točnije, drugi hrvatski film, prvi je “Brcko u Zagrebu” snimljen iste godine), adaptacija Šenoine “Seljačke bune”, za koji je scenarij napisala Marija Jurić Zagorka. Povijesni je kuriozitet i da se s ekranizacijama hrvatskih drama izvan granica Hrvatske počelo još 1918. godine. Tada je dramu Ive Vojnovića “Gospođa sa suncokretom” ekranizirao mađarski redatelj Manó Kertész Kaminer, koji će 1926. godine emigrirati u Ameriku, promijeniti ime u Michael Curtiz i 1942. snimiti hollywoodski hit “Casablancu”.

Zaljubljenike u književnost i film, i one koji ih i sami stvaraju, pitali smo koji su njihovi literarni aduti za veliko platno, pa tko zna, možda netko dobije ili realizira ideju. Uostalom, kada smo sličnu temu radili prije koju godinu, “Osmi povjerenik” Renata Baretića iskočio je kao pogodak u sridu za onoga tko ga se prihvati, a Ivan Salaj uzeo je “u ruke koplje” i stvorio film koji je pokorio filmske festivale.

O Krleži kao klasiku koji mora na ekran razmišlja tako i Jadranka Kosor. Njegove “Zastave” vidi kao raskošnu ekranizaciju, dok bi “Povratak Filipa Latinovicza” mogao biti komoran film atmosfere.

– No postoji nešto što bih rado vidjela i u formi animiranog filma, to su “Kako živi Antuntun” Grigora Viteza i “Miševi i mačke naglavačke” Luke Paljetka – kaže Kosor.

U smjeru Krleže, konkretno ekranizacije “Povratka Filipa Latinovicza”, ide i redatelj Andrej Korovljev. Na prvi pogled roman koji je nemoguće prenijeti na filmsko platno nudi se na pladnju, kaže, kao vrhunska art-house senzacija. Fabula koje nema, unutrašnji monolozi, asocijativno i antikronološko pripovijedanje, lajtmotiv umjetnika u potrazi za djetinjstvom, protagonist koji svako čulno osjetilo pretvara u boje…

– U rukama trendovskog art redatelja doživio bi Krleža svoju novu mladost na prestižnim filmskim festivalima. Već vidim naslove u Varietyju „Tarkovsky je napokon Uskrsnuo“, „Film ne treba razumjeti, već osjetiti“… Latinovicz bi bio idealan rodonačelnik novopečenog filmskog art hipsteraja! – smatra Korovljev pa iz naftalina izvlači i pomalo zaboravljenog junaka “Velog Jožu” Vladimira Nazora. Ta univerzalna priča o borbi dobra i zla, podčinjenih divova i zloćudnih ljudi smještena u dolini Motovuna ima sve elemente, tvrdi, za uprizorenje epskog spektakla.

Braco Dimitrijević Poznavao sam Jaggera, Sartrea i Andrića, ali u umjetnosti se bavim samo običnim prolaznicima

– “Veli Jože” slojevito je djelo koje propituje vječnu težnju za slobodom, ali i izuzetno maštovita avantura prijemčiva svim generacijama. Da kojim slučajem Nazorov literarni predložak ima anglosaksonski predznak, danas bismo gledali valjda “Velog Jožu 5” u raskošnim produkcijama američkih studija. No bolje da nije tako jer bi hollywoodski producenti ogolili Velog Jožu kompleksne metaforičke građe i sveli ga na pandan jednodimenzionalnih Marvelovih junaka. Ovako, na autentičnog filmskog Jožu čekat ćemo, baš kao i na slobodu, jako jako dugo – smije se Korovljev pa kao još jedan svoj književni izbor vrijedan velikog platna izdvaja “Jebo sad hiljadu dinara” Borisa Dežulovića. Ističe ga kao zacijelo jednu od najboljih antiratnih priča iz pera najduhovitijeg Dalmatinca, suludu tragikomediju zabune i zablude smještenu unutar jednog dana u BiH za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba.

– Vječno pitanje čini li odijelo čovjeka (u ovom slučaju uniforma) dovedeno je tu do nadrealne „bunuelovske“ groteske pozicionirane tamo gdje se savršeno uklapa – na brdovitom Balkanu gdje rat nikada ne prestaje, već, poput virusa, konstantno stoljećima mutira.

Kada čitate taj roman, tematski britak, a stilski pitak, filmski prizori sami od sebe roje vam se u glavi bili vi redatelj ili ne. Nikako ratni film, već film o ratu „Jebo sad hiljadu dinara“ zacijelo bi uživao kultni status – zaključuje, a u toj misli nije usamljen jer isti roman na platnu priziva i književnik Nebojša Lujanović.

– Bilo je ozbiljne namjere da se taj roman ekranizira, ali stvar je zamrla na dulje vrijeme, nije mi poznato zašto. Mogu samo reći da mi je žao; radi se o ubojitoj i zabavnoj kritici rata, vjerojatno najžešćem antiratnom romanu u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Film bi sigurno bio gledan po cijeloj regiji – kaže Lujanović pa od klasika koji vape za adaptacijom ističe Ivu Andrića i njegove pripovijetke iz fratarskog ciklusa. Rado bi gledao film koji objedinjuje Andrićeve karaktere iz fratarskog miljea jer su mu beskrajno simpatični. Naročito fra Serafina iz priče “Proba”; nezgodnog fratra kojeg ne podnose u crkvenom i političkom licemjernom okružju jer se ne može suzdržati a da svakome ne izgovori ono što ga ide, no i ostale fratre koji utjelovljuju povijesne, političke, društvene i ljudske apsurde.

– Osim Andrića, tu je još jedan pisac. Nije riječ o autoru koji bi bio kanoniziran unutar hrvatske književnosti, ali poznat je i drag mnogim hrvatskim čitateljima, pa tako i meni, a to je Semezdin Mehmedinović i njegov roman “Me’med, crvena bandana i pahuljica”. Uskoro bismo ga mogli gledati na hrvatskim daskama zahvaljujući Leu Rafoltu i studentima osječke Akademije za umjetnost i kulturu, ali film bi također imao materijala za obradu. Sve je tu: slike s putovanja, pokušaj dijaloga sa sinom, problem zaborava, ratna trauma, osobna bolest, gubitak pamćenja kod voljene osobe. Prasak emocija u fantastičnom lirskom izrazu punom aforističnih istina o ljubavi i sjećanju – kaže Lujanović.

Redatelj Ognjen Sviličić pri izboru svojih klasika odriče se dvojice najpoznatijih, Krleže i Andrića. Prvog, kaže, jer iako je bio vrhunski intelektualac, po njemu je izuzetno loš pripovjedač. Za razliku od Andrića koji je najveći majstor rečenice i pisanja među južnoslavenskim piscima, ali, dodaje Sviličić, čovjek nije htio biti Hrvat, što se može razumjeti, pa misli da moramo gospodinu Andriću dopustiti da ostane Jugoslaven.

– Moj su izbor stoga priče Vjenceslava Novaka, hrvatskog realista koji je imao jasnu rečenicu, jasnu ideju i nije se libio stati na stranu slabijih. U danima u kojima ekonomska kriza slama malog čovjeka njegove priče sigurno bi našle mjesto u europskoj kinematografiji. Ivana Brlić-Mažuranić drugi je moj izbor, njene su priče vrhunske bezvremenske alegorije o dobroti, vjernosti i potrazi.

Treći izbor bila bi pak knjiga koju smatram modernim klasikom, a to je prvi roman Vedrane Rudan “Uho grlo nož”, međutim ovu vrstu literature nije moguće adaptirati, bilo bi moguće napisati novi tekst u obliku scenarija inspiriran snagom i bijesom koji ova knjiga nosi u sebi – smatra Sviličić.

Kako doznajemo iz HAVC-a, nedavno su odobrena sredstva za snimanje dječjeg filma “Dnevnik Pauline P.” po knjizi Sanje Polak, u režiji Nevena Hitreca. Rajko Grlić snimat će “Svemu dođe kraj” po Krležinim motivima, a gledat ćemo i “Proslavu” Damira Karakaša u režiji Brune Ankovića. Karakaša ne spominjemo slučajno. Njegovo “Kino Lika” već je mitsko u filmografiji zahvaljujući Daliboru Mataniću, a materijala ima još. Štoviše, kao svoj izbor ističe ga i kolega književnik Sven Popović.

– Kristiana Novaka zasigurno će ekranizirati. “Črna mati zemla”, koliko znam, već je u povojima. Uz njega, svakako bih volio vidjeti ekranizacije Olje Savičević Ivančević i Damira Karakaša. Mislim da bi Oljin “Pjevač u noći” bio suluda i mrvicu poetičnija verzija “Štefice Cvek u raljama života” Dubravke Ugrešić. Obje su knjige genijalne, zbog Oljine sam kasnio kolegi Darku Šeparoviću na piće, oprostio mi je nakon što je pročitao prvi paragraf. Karakaševo pak “Sjećanje šume” jedna je od najljepših knjiga koje sam pročitao unatrag pet godina. Magični, poetski bildungsroman poslužio bi kao sjajan predložak za film, a posjeduje mnoštvo scena koji bi se lako prevele u jednako poetske i magične kadrove. Izdvojio bih i “Tunel na kraju svjetla” Franje Janeša. Riječ je o duhovitom i pametnom krimi-romanu brzog tempa koji, osim misterija, otvara pitanja seksualnosti i nekoliko tabu tema. “Trojica u Trnju” za Twitter generaciju”! – tvrdi Popović.

Zlatni dani zagrebačke industrije Amerikanci nisu prihvatili naziv Kraš, a likere smo u Hrvatskoj proizvodili čak i za Napoleona

Redatelj Arsen Anton Ostojić radeći svoj izbor instinktivno se zadržao ponajprije na dramskim tekstovima. Kad je riječ o klasicima, uvjeren je da Marinkovićeva “Gloria” zaslužuje novu adaptaciju, a od suvremenih pisaca svakako bi, ali kao visokobudžetnu mini-TV seriju, trebalo, kaže, realizirati “Tri zime” Tene Štivičić.

– Naime, kroz sudbine određenog broja ljudi ona tu pruža iznimno zanimljiv i emotivan povijesni presjek duljeg razdoblja novije hrvatske povijesti. I, naravno, nemojmo zaboraviti “Ljude od voska” Mate Matišića, barem jednu ili dvije priče iz te drame kao igrani film, jer Matini tekstovi uvijek privlače publiku i odličan su prikaz našeg mentaliteta – rezonira Ostojić.

Zašto hrvatski scenaristi, pogotovo oni TV-novela, češće ne zagrabe u bunar hrvatske književnosti, često se pita i književnica Julijana Matanović. Razdoblje realizma, smatra, „prebogato“ je naslovima koji bi zadovoljili potrebe takvog žanra, a i današnjih gledatelja. Zamislite samo Kumičićevu “Gospođu Sabinu”, kaže Matanović, koja pegla kartice i odlazi u nedopuštene minuse samo da bi održala svoje mjesto među lažnim bogatašima i slavnim osobama. Ako je neko djelo klasično, onda, po njenom mišljenju, ono „vrijedi“ u svakom trenutku, u njemu se čitatelj prepoznaje i nakon pedeset i nakon sto godina od objavljivanja. Klasično djelo ne traži i ne podnosi intervencije u priču, ne teži za indikatorima vremena suvremenog čitatelja. Tumači se samo i tematizira stalna mjesta naših života.

– Tako mi se Begovićeva “Giga Barićeva”, roman podnaslovljen kao „Roman iz zagrebačkog poslijeratnog života“, čini idealnim predloškom za prijelaz u drugi, popularniji medij. I u prostoru književne povijesti roman još nije dobio zasluženu interpretaciju. Pametna i zavodljiva kći državnog činovnika privlači pažnju mnogih muškaraca. Ratni vihor odvodi joj Marka Barića, mladića za kojeg se tek udala, on joj se ne javlja, pojavljuju se prosci… Njih sedmorica. Te teme ženskog čekanja, ljubomore, teške povijesne pozadine i ženskog razočaranja lako mogu doći do recipijenta. A sam Begović i njegov roman zaslužili su podsjećanje! – smatra Julijana Matanović pa po sličnim kriterijima onih tema koje ne poznaju vrijeme bira i roman Vjenceslava Novaka “Posljednji Stipančići”.

– Odnos majke i sina, oca i sina, političke spletke i izbori, propadanje jednog sloja društva, a posebno odnos majke prema bolesnoj kćeri… Taj mi je posljednji sloj romana i najintrigantniji, provocira najviše empatije i voljela bih vidjeti kako bi to netko filmski riješio. Svakako biram i roman “U noći” Ksavera Šandora Gjalskog. Što ulazak u politiku može učiniti dobrom i poštenom čovjeku, kakvih sve sudionika u politici ima? Koliko politika, i na koji način, može uništiti i privatni život njezinih sudionika? Pravo klasično djelo, kao da je napisano danas. A gledateljstvo brojno, kinodvorane pune, uz naputak: obvezno gledanje za sve koji se namjeravaju naći na izbornim listama – kaže Matanović.

U nekom pak alternativnom životu, na nekom drugom planetu, redatelj Hrvoje Hribar se, razmišljajući o ovoj temi, kaže, već sam proslavio ekranizacijom “Mediteranskog Brevijara” Predraga Matvejevića.

– Ako mislite da to ne spada ovdje jer nije fikcijska proza, varate se, to je potencijal velikog intenziteta. Također, na istom nepostojećem planetu s uspjehom sam ekranizirao Riječanina Franca Veglianija “Procceso di Volosca”, o delinkventicama i delinkventima koji tumaraju između Voloskog, Rijeke i Trsta u doba Bonnie i Clydea, pa slično i prođu. Što se tiče lektire, zaslužujemo Krležine “Zastave”, tekst u kojemu je više istine nego što su Hrvati spremni prihvatiti, a dobro stoji s likovima i zapletima. Od suvremenog pisma uzmite bilo što od Ivice Ivaniševića, našeg najneafirmiranijeg talenta 21. stoljeća, štogod da je napisao već je filmski scenarij! Ne zaboravite Frana Mažuranića, hrvatskog Josepha Conrada, neka vas zanima Matoš, možda više kao lik nego autor predloška, te svakako preporučujem filmsku uspješnicu koja se zove “Pilselov Pingvin”, o dječaku koji raste na obalama Patagonije u sjeni ljubavnih zavrzlama ideološki pogubljenih Hrvata, film bez mane, osim jedne, naravno – nije snimljen, a kad će, kao što bi rekli Crnogorci – ne zna se. Naravno pod “Pingvinom” mislim na filmsku adaptaciju dijela “Argentinskog romana” Drage Pilsela – kaže Hrvoje Hribar.

Zagreb: Sajam umjetnina Art Zagreb otvoren je u Tehničkom muzeju Nikola Tesla Traje sajam Art Zagreb U krizi poput ove najviše se isplati investirati u umjetnost i klasične automobile

Adaptaciju Krležinih romana visokog modernizma kao što su “Povratak Filipa Latinovicza” ili “Na rubu pameti” u filmskom rukopisu dostojnom njihova vrlo inventivnog, a tematski itekako aktualnog literarnog postupka očekuje i kazališni redatelj Hrvoje Korbar. Misli da veliki filmski potencijal nosi i Begovićeva “Giga Barićeva” koju spominje i Julijana Matanović, a kao svojevrsna interpretacija mita o Penelopi smještenog u Zagreb poslije Prvog svjetskog rata.

– Ovaj roman ne ističem zbog njegova vrsnog historijskog prikaza zagrebačkog društva 20-ih godina, već zbog njegove intrigantne strukture, intermedijalnog postupka, ali i prve duhovite ženske junakinje u našoj prozi, ujedno i izrazito kompleksne psihologije. Od suvremenih romanopisaca, veselim se najavljenoj ekranizaciji romana “Črna mati zemla” Kristijana Novaka. Također, kratka proza Olje Savičević Ivančević “Pederi” iz zbirke “Nasmijati psa” poslužila je kao predložak kratkom filmu Dubravke Turić Trešnje, a na ekranu bih volio vidjeti i njene romane “Adio kauboju” i “Pjevač u noći”, u kojima bi veliku ulogu sigurno mogao odigrati modernistički kompleks Splita 3, koji se više puta pokazao kao vrhunska scenografija. Posljednji put u nedavno premijerno prikazanom filmu “Tereza 37” – kaže Korbar.

Nadovezujući se tematski na njega, književnik i scenarist Pero Kvesić ističe da je osobno imao sreće učiti od najboljih redatelja, Joakima Marušića, Kreše Golika i Duška Vukotića, koji su bili vrlo načitani. Poznavali su svjetsku književnost, vrlo solidno jugoslavensku i jako temeljito hrvatsku, a od posljednje dvije uredno su pratili tekuću produkciju. Naravno, istaknuo je, postoje primjeri redatelja koji su ujedno bili sjajni scenaristi.

– Čitao sam scenarij Branka Belana za „Prekobrojnu“, iako sam prethodno gledao film i čitajući glasno se smijao, a na jednom mjestu bogme i iskreno ridao. Znam i neke režisere koji ništa ne čitaju, ali zato smatraju da su najpozvaniji napisati scenarije koje će ekranizirati. Generalno imam zadršku prema takvima. Vidim to ponajprije kao specifičan oblik Dunning-Krugerova efekta među filmadžijama – kaže Kvesić pa nastavlja:

– I u hrvatskoj književnosti ima dobar broj knjiga koje su zaslužile i bile bi sjajni predlošci za dobre filmove. Od starijih mi prvi pada na pamet Milan Begović. Iz već ovdje spominjane „Gige Barićeve“ moglo bi se napraviti nekoliko filmova ili TV serija. To je napisano toliko moderno, kao da je prekjučer napisao neki naš suvremenik. Željka Senečića svi znaju kao scenografa, ali malo tko zna da je napisao sjajan scenarij za „Događaj“ Vatroslava Mimice, a još manje poznat je njegov izuzetan roman „Britanac”. Svi romani Branka Bauera bogomdani su za osnove scenarija, a „Polovnjak“ i „Ervin i luđaci“ pokojnog Dalibora Cvitana mogu se vizualizirati bez ikakve prilagodbe. Nedavno sam pročitao „Košer“ Davora Šošića. Odličan roman. S jednom malom izmjenom pri kraju mogla bi se dobiti sasvim druga priča od koje bi ozbiljan režiser mogao snimiti svjetski film – kaže Kvesić.

Po njemu bi glavna zadaća redatelja i trebala biti da se usredotoči kako što primjerenije, što kvalitetnije filmovati scenarij. Umjesto toga, previše redatelja, smatra on, prvo razmišlja kako i što promijeniti na pisanom predlošku. Umjesto da se dignu na razinu pisca, trude se svesti pisca na svoju mjeru. Da to nije ni nužno ni jedino moguće svjedoči film Milana Trenca „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, koji još nije imao službenu premijeru, imat će je idućeg četvrtka na Pula Film Festivalu.

– Djelo Petra Hektorovića „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ noćna je mora svakome tko ga treba pročitati za lektiru. I ja sam vjerovao da je to potpuno nezanimljivo, nemoguće ekranizirati, sve dok nisam vidio Trencov film. Trenc je radije posegnuo za tuđim kvalitetnim predloškom, koliko god izgledao naizgled beznadan, nego se sam upustio u pisanje scenarija, iako je po njegovoj priči snimljen hollywoodski svjetski filmski hit “Noć u muzeju”, a i sam za sada za sebe (i vrlo uzak krug prijatelja) piše vrlo zanimljivu literaturu – otkriva Kvesić.

Zoran Vakula
PROGNOZA ZA HRVATSKU
Vakula otkrio kakva bi trebala biti veljača i koliko će biti oborina
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
  • Zaza:

    Možda i bude nešto ako Obuljenku ne uleti kakav "posljednji srbin u Hrv," onda Hrv, oboje film, serija šta god nema šanse! Znaju se prioriteti!!!!!

  • Nemojtimenimojneme:

    Samo da to ne daju hrvatskim režiserima... Bolje da im HAVC daje novce da ništa ne snimaju nego da iskasape još jedan dobar predložak.