Dva mlada dramska autora i dva isto toliko mlada redatelja. Jedna priča i dva prostora u kojima se ona zbiva. To je okvir nove predstave Teatra &TD, čija nas premijera čeka u utorak, 14. travnja. To je autorski projekt "Zeitnot" dramatičara i dramaturga Vida Leža i Filipa Rutića te redatelja Patrika Sečena i Tome Serdarevića. Ekipa je to koja se (dobro) poznaje s ADU, neki još studiraju. I u svojoj se zajedničkoj kazališnoj priči, vrlo pametno, bave onim što najbolje poznaju – problemima svoje generacije.
Filip Rutić diplomirani je dramaturg i izvedbenom dramaturgijom bavi se već tri godine. U &TD-u će mu ovo biti treća predstava, radio je "Gard" i (posebno zapaženu) "Slučajnu smrt jednog redatelja", a u zadnje vrijeme puno radi i s Montažstrojem i Borutom Šeparovićem te u kazalištu u Virovitici. Uz to i piše, Fraktura mu je objavila roman (također zapažen) "O neuspjehu i nebitnome", a ovaj kratkopričaš obećao je novu priču poslati na natječaj Večernjeg lista.
Vid Lež je dramaturg i dramski pisac, s Filipom Rutićem je generacija na ADU, na kojoj će diplomirati u rujnu. Iza sebe ima nekoliko projekata, a na vrhu liste uspjeha je "Ubu ovo, ono", predstava koja je potpisnici ovih redaka najbolja obrada tog važnog teatarskog klasika od svih koje je imala priliku gledati. U produkciji Kazališta Moruzgva postavljen mu je tekst "Kamo ide ovaj svijet", u režiji Dražena Krešića, koji je režirao i "Ubua...". Radio je i dramaturgiju za Kerempuhov hit "Alan Ford", a uz kazalište, bavi se i glazbom, te s Patrikom Sečenom potpisuje i glazbu za "Zeitnot".
Tomi Serdareviću ova predstava prvi je profesionalni projekt koji režira, a dosad je asistirao Arpadu Schillingu i Franki Perković. Upravo završava treću godinu kazališne režije.
Patrik Sečen kazališnu je režiju diplomirao lani, a ovo mu je druga predstava u &TD-u, nakon hvaljenog "Buđenja proljeća". Asistirao je, kako kaže, po svim zagrebačkim kazalištima, u dva navrata radio scenska čitanje novih drama u ZKM-u i režirao u Kunst teatru. Uskoro na scenu stupa njegova umjetnička organizacija kojoj je dao ime Periferija. Na primjedbu da Zagreb dobiva novo izvaninstitucionalno kazalište odgovara: – Ne bih to još nazvao kazalištem, iza nas je samo jedan projekt "Ovdje je tamo" u kojem smo se bavili pravima migrantskih radnika, a ove sezone radit ćemo jednu zvučnu šetnju na Velesajmu.
Budući da se "Zeitnot" bavi životom i problemima mladih ili, kako su to u &TD-u saželi u najavi predstave, prepoznaje apatičnost kao dominantno stanje u kojem se nalazi mlađa generacija, pitam ih za stanje stvari u njihovoj generaciji. Kakvi su to današnji mladi i što ih najviše muči? Kakvu bi im dijagnozu postavili? Priču počinje Filip Rutić: – Ne bih ulazio u dijagnozu koja bi obuhvatila svaku mladu osobu u Hrvatskoj, a kamoli šire. Mi smo u trenutku kada smo se počeli baviti temom ove predstave zaključili da je najbolje da se držimo onoga što je i nama bitno. Nabasali smo na temu stanovanja, problem da si mladi danas ne mogu priuštiti nekretninu, da žive u najmu. To je tema koja se direktno tiče nas, a na to se nadovezao osjećaj nadolazeće apokalipse, koja konstantno perpetuira. Mi živimo u stalnom očekivanju apokalipse koja se ne događa, ali se nama apokalipsa svakodnevno događa na privatnom planu. To su problemi kojima se bavimo i to nije nužno analiza naše generacije. A sad, kakvi smo? Možda jesmo anksiozni, a definitivno smo preopterećeni hrpom informacije koje nam stižu s društvenih mreža.
I Vid Lež pobija tezu o apatičnosti mladih generacije te kaže: – Mislim da nismo apatični koliko smo jednostavno zasićeni jer imamo te male đavolje crne ekrane u kojima su sve informacije svijeta. Ljudski mozak jednostavno nije napravljen da na dnevnoj bazi u sebe unosi toliku količinu bilo kakvih informacija, a kamoli negativnih. A negativnost potiče algoritam i gledanost te postaje ono jedino što gledamo. Iz toga se rađa i taj osjećaj apatije. Imam osjećaj da smo se svi nakon 2020., i svega što se dogodilo, naviknuli na dnevnoj bazi saznati vijesti koje bi još prije nekoliko godina tjedan dana stajale na naslovnicama. Danas ih doslovno "progutamo" i to ima katastrofalne posljedice za naš mozak. I zato se postavlja pitanje na koji se način s tim možemo boriti.
Pitam ih kako da ne budemo apatični, svi mi, a ne samo mladi, kada smo više od godinu dana gledali kako se mladi u Srbiji bore protiv korupcije i politike koja je dovela do tragedije a da nisu uspjeli promijeniti doslovno ništa.
– Zaista, kako da ne budemo apatični, tim više jer živimo u Hrvatskoj, zemlji koja je, kada se usporedi sa susjedima, uvijek bila puno inertnija. Mi konstantno plešemo na toj granici odmahivanja rukom i govorenja: "Ma nije nama tak' loše." Očito je potrebno da nas se dovede do razine pucanja kao što je bilo i kod kolega u Srbiji. Tamo su ipak donesene mikropromjene, ali u široj slici zaista se nije dogodilo ništa i isti su principi i dalje na vlasti. Mi smo i kao generacija kroz povijest svjedočili ponovljenim revolucijama, koje su katkad uspijevale, katkad ne. I danas ima užasno puno pokreta, revolucija i škola misli koje na kraju dana prestaju biti bitne jer ih proguta sfera digitalnog u kojoj lažna vijest prolazi kao i prava vijest. I to nam stvara taj osjećaj stresa za koji naša tijela nisu stvorena, to stvara taj osjećaj anksioznosti koju mi tretiramo kao osjećaj "zeitnota". Osjećamo da nam vrijeme prolazi, izmiče. I mi ga ne možemo uhvatiti – objašnjava Vid Lež.
Sfera digitalnog nužno nas dovodi i do teme bezgraničnog bijesa, negativnosti, verbalne i misaone agresije, koje su na internetu eksplodirale pod okriljem anonimnosti, a Toma Serdarević otkriva da je to jedna od tema kojih se dotiče i ova predstava, i to, kako kaže, "u bircu". Ova predstava, naime, ne samo da ima dva ravnopravna autorska tima već ima i dva prostora igre – stan i kafić.
– U stanu više promatramo taj kraj svijeta iz osobne perspektive, kako se ljudi odnose međusobno, u svoja četiri zida. U prostoru kafića promatramo istu tu temu, ali na društvenoj sferi. Zanima nas kako se ljudi odnose međusobno i koje su neke, recimo to tako, parole koje upijemo u sebe i uzvikujemo ih zatim ne razmišljajući o osobama kojima to govorimo i kojima smo okruženi. To je ono kada se dvije posve različite strane nađu u istoj točki, jedna je krenula slijeva, jedna zdesna, a obje su završile u tom nekom radikalizmu misli, koji nikako nije dobar – kaže Toma Serdarević.
Nakon što smo objasnili temelje predstave, posvetili smo se njenoj formi, koja je posebno zanimljiva. Pitala sam autore kako su došli do nje, dva autora, dva redatelja, dva prostora.
Patrik Sečen kaže da je početak bio rad na ADU: – Toma i ja režirali smo dramske tekstove ove dvojice autora "Daleko je Katmandu" i "Sendvič" i tu je rođena ideja da na neki način spojimo ta dva teksta, napravimo svojevrsni diptih koji bi funkcionirao jer su se ta dva teksta bavila problemima mladih, ali na različite načine. Ono što je ostalo od tih tekstova jest da postoje "birc" i stan, neki mladi ljudi koji žive u tom stanu i sreću se u tom kafiću, te da obje drame promatraju njihove donekle slične, ali i različite, probleme. Teatru &TD ponudili smo taj projekt, počeli razgovarati s Vedranom Hlebom. No u trenutku kada smo pokušali spojiti ta dva teksta u jednu predstavu, shvatili smo da je bolji pristup da s tom istom premisom – a teme su nam bile važne – radimo od nule nego da pokušamo "nasilno" spajati tekstove. Znali smo da želimo imati iste glumce koji glume u obje predstave i da se one odvijaju simultano. I tako smo krenuli razvijati projekt od nule i raditi jednu zajedničku priču tih likova, raspisivati dva odvojena teksta, ali s premisom koja je i izvedbeno jako izazovna, da glumci simultano prelaze iz jednog prostora u drugi, zapravo da simultano igraju dvije predstave za dvije publike.
No to ipak ne znači da će publika morati doći dva puta u &TD kako bi vidjela cjelinu predstave.
– Publika koja je u kafiću nakon pauze odlazi u stan i obratno, te sve kreće ispočetka – kaže Filip Rutić.
Naravno na kraju predstave postoji određeni "twist", ali on ostaje iznenađenje za sve koji će gledati predstavu. Tu su dečki vrlo tajnoviti, a uz mnogo smijeha ne otkrivaju ni je li bolje prvo gledati kafić, a onda stan ili obratno.
– Neće obje publike imati isto gledateljsko iskustvo, ali će definitivno dobiti sve informacije – zaključuje Patrik Sečen.
Za tako zamišljenu predstavu doista ne postoji bolje kazalište od &TD-a, i to ne samo zbog posvećenosti svemu novome i eksperimentalnom, što ovo zagrebačko kazalište pomno njeguje od svog osnutka, već i zbog toga što je teatar na Savskoj cesti još uvijek veliko gradilište, zbog obnove koja im je bila nasušno potrebna. Tako će se "Zeitnot" igrati u Polukružnoj dvorani i kafiću kazališta. Dečki kažu da su se upravo ti prostori pokazali idealnima za način na koji su zamislili predstavu jer su Polukružna dvorana i kafić gotovo spojeni, a dijeli ih međuprostor koji glumac može iskoristiti minutu ili dvije da tempira ulazak u drugi prostor.
Pitam ih koliko je zahtjevan bio cijeli proces rada na predstavi.
– Još je uvijek zahtjevno – kaže Filip Rutić (razgovarali smo točno tjedan dana prije premijere) i dodaje: – Još ima posla koji moramo napraviti. Predstave se igraju simultano, glumci prelaze iz prostora u prostor i trebalo je to utrenirati. Mi smo i u radu na predstavi u "cajtnotu", stalno nešto produžujemo, nešto skraćujemo, kako bi obje predstave mogle igrati istovremeno i kako bi se preklapale na mjestima na kojima smo to zamislili.
Toma Serdarević otkriva kako je bilo važno što su sva četvorica od samih početaka u ovoj priči, ali i to da su doslovno radili lude tablice, scenoslijede, gotovo knjige snimanja kao da rade filmski scenarij.
– Dva mjeseca prije nego što je bilo koje početno slovo stavljeno na papir, radili smo te teške tablice i dugo razgovarali o tome što bi lukovi tih likova mogli biti, čime bi se mogli baviti, kako da rasporedimo stvari... – kaže.
Zbog specifične forme predstave zanimalo me i što su rekli glumcima kada su ih zvali u predstavu, što će uopće raditi, jednu predstavu, dvije? Kažu da su i glumce zvali prema generacijskom ključu tako da u "Zeitnotu" glume: Luka Slišković, Anja Jogunica, Lucija Rukavina, Bruno Vršćak i Jakov Zovko te nešto stariji Nikola Nedić, aktualna zvijezda Arterarijeve mnogostruko nagrađivane predstave "Kućica za pse". Obojica redatelja kažu da nikakvih problema s glumcima nije bilo, objasnili su im da postoje dva teksta, da u svakom glume isti lik, ali u nekim drukčijim okolnostima. Svi su, kaže Toma Serdarević, odlično primili takav način rada i bili "nabrijani" za projekt. Neki od njih još studiraju, neki su već pred angažmanima, a glumačka posvećenost dala je projektu pozitivnu energiju bez koje predstave ne bi ni bilo. Pitam ih ipak strahuju li hoće li se predstava "čitati" na pogrešan način, izmaknuti iz konteksta tema kojima se bave i podvesti pod svojevrsnu kazališnu modu jer u zadnje vrijeme naša kazališta baš vole šetati publiku.
– Naša predstava nije šetnja. Izmjena prostora nije nešto na čemu gradimo predstavu i uvjeren sam da će publika vrlo brzo zaboraviti da se nešto događa u paralelnom prostoru i da će se moći koncentrirati na ono što se događa pred njima. Šetnja nije isforsirana, nego se događa na pola predstave – kaže Toma Serdarević, a Filip Rutić dodaje: – Imali smo i raspravu o tome jesmo li previše "zabrijali" na mehanizam, ali mislim da nismo. Oba su teksta i obje režije dosta dinamične, a budući da se radi o dvije kraće forme, publici to neće predstavljati problem.
– Svi smo ušli u ovo znajući da će biti izazovno, ali nitko u &TD-u ne radi lijeno. Tu se dolazi s voljom i to svi volimo – tvrdi Vid Lež, dok Patrik Sečen ističe kako svi glumci vole &TD jer znaju da je to "friški zrak", kazalište u kojem se radi drukčije.
I to nas je dovelo do još jedne velike teme, osjećaja zajednice. Taj je osjećaj dio teme njihove predstave, ali, kako sami kažu, i (vrlo bitan) dio kazališne umjetnosti.
– Dok su u predstavi individualizirani problemi koje osjeća društvo u cjelini, ili samo mi mladi, u našoj mladoj generaciji javlja se očita potreba za zajednicom, za ponovnim okupljanjem. Govorili smo već o prosvjedima u Srbiji, vjerujem da su ljudi izašli na ulice, ali i da taj prosvjed toliko dugo traje upravo zbog tog osjećaja zajednice – kaže Toma Serdarević.
Ipak, pitam ih i zašto je tako teško postići osjećaj zajedništva između umjetnika i svijeta? Konkretno navodim primjer Amerike i zašto, primjerice, na Oscarima nitko nije govorio protiv Trumpa, protiv ratova.
– Lakše je s periferije progovarati o problemu, lakše je u Sloveniji raditi predstavu o Palestini nego u Njemačkoj. Znamo na kakve je probleme Frljić naišao u Berlinu. I zaista je nama lakše progovarati o nekim globalnim problemima, ali zbog tog položaja na periferiji nemamo velik doseg. I to je opet malo apatična perspektiva, ali je realna – kaže Filip Rutić.
– Pitanje je koliko se danas kazalište uopće može raditi. Nedavno sam bio na Frljićevoj radionici na ADU na koju je on došao s tom premisom: može li danas kazalište uopće biti kazalište, kada su nam politika i vijesti toliko nevjerojatne. Ti od osam do podneva pročitaš najmanje sedam stvari koje je Trump napravio, a kada bi tih sedam stvari stavio u predstavu, svi bi rekli: "Ovo se nikada nije moglo dogoditi" – zapaža Toma Serdarević.
Vid Lež nadovezuje se na Filipovu tezu o periferiji, ističući kako u "Zeitnotu" Trump i Palestina nipošto nisu centralni motivi, te kaže: – To pitanje periferije jako je bitno jer mi smo povijesno država iz koje se odlazi i u koju se, zadnju godinu ili dvije, poneko i vraća. To su nam centralni motivi u "bircu" i u stanu, dakle u oba teksta, jer imamo likove koji se vraćaju iz inozemstva, iz Njemačke i Nizozemske, "radikalizirani" Zapadom, s kompletno različitim ideologijama. Tu imamo posve različitu poziciju od, recimo, razvijenih država Zapada jer to su zemlje u koje se dolazi. Od nas se odlazi i kada se – i ako – netko vrati, uvijek se postavlja jako veliko pitanje zašto se vratio. Jer oduvijek je obećana zemlja bila ne-ovdje.
Na Vidovu analizu nadovezuje se Patrik Sečen upozorenjem da smo mi prvi put postali obećana zemlja za neke druge ljude, s drugog kraj svijeta, te objašnjava: – Mi smo povijesno gledano oduvijek bili zemlja iz koje se odlazi i to je velika tema u ovoj predstavi. Kao i povratak. Ali mi smo zadnjih nekoliko godina postali i zemlja u koju se dolazi i to je isto jedan od motiva kojim se, kroz to stambeno pitanje, bavimo u predstavi, pogotovo u stanu. Ispitujemo to u smislu najma i u smislu neadekvatnih uvjeta u koje se smještaju strani radnici, ali i radničkih prava generalno. Hrvatska je zanimljiva zemlja jer ima obje strane. Povijesno kod nas je vrlo bitna tema ekonomske emigracije, a sada imamo i taj novi fenomen, ljudi koji k nama dolaze u potrazi za boljim životom. Mislim da se strukturalno u Hrvatskoj nismo ni počeli baviti tim problemom.
A na pitanje o strahovima od tih "drugih" i "drugačijih" ljudi, velikim dijelom strahovima koji se umjetno stvaraju, odgovara Vid Lež: – Moj je stav da su ljudi prije svega dobri i da se mora, a to je ono što i spominjem u stanu, ljudima osigurati mnogo ozbiljniju i zahtjevniju integraciju. Puno je teže ljudima koji danas k nama dolaze s drugog kraja svijeta nego što je nekada bilo našim ljudima otići u zemlje zapadne Europe jer su u konačnici odlazili iz zemlje koja je desetljećima bila pod germanskom čizmom. I odlazili su u germanske zemlje koje su nam kulturološki puno bliže nego što smo mi nekome s dalekog, dalekog istoka. A institucije koje dovode te ljude mažu oči svima nama sijanjem propagande. Iz toga se rađaju strahovi koji se koriste kako nitko ne bi razmišljao o tome da netko ovdje opasno zarađuje na tim ljudima.
Otvori KEKS Pay
