Prije nego što su se na svjetskoj teniskoj sceni pojavili Goran Ivanišević, Iva Majoli ili Marin Čilić, Hrvatska je imala sportaša čije je ime odzvanjalo teniskim terenima diljem svijeta. Franjo Punčec, rođen u Čakovcu 1913. godine, bio je prvi Hrvat ikad uvršten na svjetske rang-liste, pionir koji je dokazao da se i iz male sredine može doći do samog vrha. Svoj talent počeo je brusiti u teniskoj sekciji Čakovečkoga športskoga kluba, da bi se 1931. pridružio zagrebačkoj Concordiji. Njegov uspon bio je strelovit. Od 1933. do 1939. bio je neprikosnoveni državni prvak, a njegovi uspjesi na međunarodnoj sceni izazivali su divljenje. Dva je puta stizao do polufinala Wimbledona, 1938. i 1939. godine, a jednak uspjeh ostvario je i na Roland Garrosu 1938. godine. Ovi rezultati, uz brojne osvojene turnire od Monte Carla i Pariza do Južne Amerike i Japana, svrstali su ga u sam vrh svjetskog tenisa.
Njegova najuspješnija godina bila je 1939., kada je s jugoslavenskom reprezentacijom osvojio europsku zonu Davis Cupa. Tada je, prema nekim od najrelevantnijih svjetskih ljestvica, bio treći igrač svijeta i uvjerljivo najbolji tenisač u Europi. Punčec je bio igrač ispred svog vremena, brz, precizan i mentalno čvrst, no njegovu karijeru, baš kao i živote milijuna drugih, naglo je prekinuo Drugi svjetski rat. U godinama sukoba povukao se iz aktivnog igranja i vrijeme provodio radeći u vlastitoj parfumeriji u rodnom Čakovcu. Malo je tko tada mogao slutiti da se, čak i nakon završetka rata, Punčec više nikada neće trajno vratiti na terene koji su ga proslavili, barem ne u svojoj domovini. Kraj rata donio je novi politički poredak s kojim se Punčec, kao čovjek koji je cijenio slobodu, nikako nije mogao pomiriti.
Dolazak komunističkog režima na čelu s Josipom Brozom Titom označio je prekretnicu u njegovom životu. Iako se nakratko vratio u reprezentaciju FNR Jugoslavije 1946. godine, odluka o odlasku već je bila donesena. Neslaganje s novim poretkom i gušenjem sloboda bilo je toliko duboko da je 1947. godine odlučio napustiti sve što je imao - dom, imovinu i status sportske ikone - te krenuti u neizvjesnost. Kako je godinama kasnije ispričao njegov sin Victor, obitelj je doslovno pobjegla zbog "komunističkih problema", ostavljajući sve za sobom. Iako povijesni izvori ne bilježe izravan sukob s Titom ili nekim od čelnika režima, jasno je da je njegov odlazak bio politički čin otpora prema sustavu s kojim nije dijelio nikakve vrijednosti. Bio je to bolan rez, ali za Punčeca jedini mogući put.
Njegov egzil započeo je u Egiptu, gdje je s obitelji u Kairu proveo tri godine, čekajući dozvolu za odlazak u Južnoafričku Republiku. Tamo je 1948. osvojio i prvenstvo Egipta, no konačno odredište bio je Johannesburg, grad koji će postati njegov novi dom do kraja života. U Južnoj Africi je sa suprugom Zorom dobio troje djece - sinove Franka i Victora te kćer Sylviju. Iako je bio tisućama kilometara daleko, Hrvatsku nikada nije zaboravio. Njegov sin Vic sjeća se nedjeljnih okupljanja u njihovoj velikoj kući, gdje su se zabavljali brojni Hrvati uz narodnu glazbu koju je njegov otac obožavao. Ipak, o starom kraju i teniskim uspjesima rijetko se govorilo. Strah od komunističkog režima bio je prevelik, pa se politika u kući Punčecovih nikada nije spominjala.
Franjo se u Johannesburgu brzo etablirao kao cijenjeni teniski trener, a bilo je prirodno da njegova strast prijeđe i na sinove. Frank i Vic postali su treneri i vodili najveću tenisku školu u gradu, a potom su se i sami okušali na europskim turnirima. Frank je u jednom trenutku bio 126. igrač na ATP ljestvici. No, veza s domovinom ostala je prekinuta. Kada je Vic 1977. godine, kao trener u Njemačkoj, pokušao dobiti vizu za posjet Jugoslaviji, bio je odbijen zbog južnoafričke putovnice. Čovjek u konzulatu, koji mu je rekao da se sjeća kako je gledao njegova oca dok igra za Davis Cup u Zagrebu, nije mu mogao pomoći. Tek dvadesetak godina kasnije Južnoafrikancima je dopušteno posjetiti Hrvatsku, prekasno da Franjo Punčec još jednom vidi svoj Čakovec.
Jedan od najemotivnijih trenutaka iz egzila dogodio se kada je Franjo sa 16-godišnjim sinom Vicom putovao kruzerom oko svijeta. Kada su pristali u Sydneyju, dočekao ih je očev najbolji prijatelj i odveo ih na večeru.
- Kada smo ušli, upalila su se svjetla, a u dvorani su bile tisuće Hrvata. Svi su ustali i počeli pljeskati. Bio je to predivan trenutak - prisjetio se Vic dirljivog dočeka koji je pokazao koliko je Punčec i dalje bio cijenjen među svojim narodom.
Franjo Punčec preminuo je u Johannesburgu 5. siječnja 1985. godine, u 71. godini života. Njegov rodni Čakovec nikada ga nije zaboravio. Lokalni teniski klub, na čijim je terenima i započeo svoj put, danas s ponosom nosi njegovo ime, a u gradu se nalazi i njegova bista.
Otvori KEKS Pay
Mnogi su otišli i skončali daleko od Hrvatske zbog dotičnog.