Postoje veliki baleti i postoje baletni spektakli. Prvi su veliki po svojoj snazi, spoju glazbe i koreografije, inovacijama, značenju i, naravno, izvedbama. Baletni spektakli su vrhunska umjetnost koja postaje (i ostaje) nezaboravna, a dogodi se 'nadogradnjom' velikog baleta, kada autorski tim i plesači stvore – čaroliju. Baš takav baletni spektakl je „Trnoružica“ koju je premijerno izveo Balet HNK Zagreb.
Sama po sebi „Trnoružica“ je zahtjevna. Ima složenu i tešku koreografiju za priču koju svi dobro poznaju od ranog djetinjstva, dok je ljubitelji baleta vole i poštuju kao veliki bijeli (čitaj klasični) balet koji s „Labuđim jezerom“ i „Orašarom“ tvori „sveto trojstvo“ baštine koju je baletnoj umjetnosti ostavio nenadmašni Čajkovski, što je slavno naslijeđe kojem se vraćaju sve baletne kompanije svijeta. Ujedno je to i balet koji traži vrhunsku tehniku od svakog plesača koji izađe na scenu i jedan od onih u kojem se najbolje ogleda snaga svakog baletnog ansambla, jer traži vrhunske interprete mnogih uloga koje su ravnopravno raspoređene između ženskog i muškog ansambla. Dakle „Trnoružica“ se radi kada su temelji baletnog ansambla ne samo postavljeni nego i učvršćeni, a na ovom se primjeru vidi i koliko je zagrebački balet dobio velikim pomlađivanjem ansambla koje se dogodilo 2023. godine i koliko odličnih mladih plesača stasa u Zagrebu.
I ovdje je najveće baletno opterećenje na plesačima glavnih uloga - Aurori i Princu - ali vrlo su zahtjevne plesne dionice svih vila, njihovih pratioca, Plave ptice, Dragulja, Mačaka... dok velike ansambl scene traže posebnu koncentraciju, usklađenost i rasplesanost svih sudionika. Sve to uspio je u novoj zagrebačkoj baletnoj bajci pokazati koreograf i redatelj Paul Chalmer. Štoviše uvrstio je i djecu iz Škole za klasični balet u Zagrebu, a za jedinstvenu baletnu sliku zaslužni su baletni majstori koji su radili ansamblom, sve od reda umjetnici koji su publiku nekada očaravali svojim plesom: Mihaela Devald Roksandić, Pavla Pećušak, Tomislav Petranović, George Stanciu, Iva Višak i Andrej Barbanov.
Orkestar HNK Zagreb ovdje je pokazao da je spreman za vrlo zahtjevne dionice, primjerice dovoljno je čuti Aurorinu temu koju svira jedna violina kojoj se u melodiju nježno upliće harfa, što je zasluga gosta-dirigentu Mikhailu Agrestu, rusko-američkom maestru koju živi u Njemačkoj, ali radi po cijelom svijetu („Orašara“ je primjerice dirigirao u New Yorku i San Franciscu, a „Giselle“ u milanskoj Scali). Uz koreografa i dirigenta novu je zagrebačku „Trnoružicu“ na razinu spektakla podiglo još dvoje velikih umjetnika. Prva od njih je Poljakinja Anna Kontek, kostimografkinja i scenografkinja ovog baleta. Kakav sjajan posao je obavila otkriva već prvo otvaranje zastora, jer pred očima publike je sva (stilizirana) raskoš i dekadencija dvora Kralja Sunca. Tijek vremena (od princezinog krštenja do kobnog uboda na vreteno) mjeri se rastom raskošno rascvjetane japanske trešnje, panoi od trnja spuštaju se na začarani dvorac, dok raskošni lusteri dočaravaju sretan kraj priče, vjenčanje glavnih junaka. Kostimi su nešto što do sada u Zagrebu nismo vidjeli u tzv. bijelom baletu, prepuni žarkih, ali i tamnih boja. Plesači doista nikada nisu nosili narančaste, tirkizne, žarko zelene ili žarko žute... tajice, baš kao što nismo vidjeli cijeli kraljevski dvor odjeven u crveno. Kada se na sceni pojave vile sa pratiteljima čini se da se pred očima publike rastvorila čarobne bojanka nekog djeteta, ali djeteta našeg vremena koje dobro poznaje barbie svijet, baš kao što kočija zle vile sa zmajem podsjeti na vizualne atrakcije „Igre prijestolja“.
Sve ta „čuda“ (u najboljem smislu te riječi) ovdje funkcioniraju besprijekorno dodajući slojeve značenja bajkovitom ozračju priče. Iste takve su i krune (koje nose i dečki), kao i ukrasi na pačkama, toliko sjajni da su očito rađeni inovativnom tehnikom kakvu još nismo vidjeli u zagrebačkom baletu. Ti ukrasi sjaje pod svjetlima koje je kreirao još jedan veliki umjetnik – Valerio Tiberi, Talijan koji je zanat ispekao u La Sali i koji već više od deset godina kreira svjetlo za gala baletne večeri „Roberto Bolle i prijatelji“. Ovdje u Zagrebu se istinski iskazao, posebno trenucima u kojima veselje prelazi u zlokobnost, te u šumskim prizorima u kojima publika upoznaje Princa koji će poljupcem probuditi Auroru.
Svi ovi elementi pokazuju da je cjelokupna autorska ekipa imala na umu da radi baletnu priču za sve generacije. Ovo jest balet na koji treba voditi djecu (naravno kada se domognete ulaznica, jer sve najavljene izvedbe već su rasprodane na neviđeno). Djeca će nakon „Trnoružice“ cijeli život voljeti baletnu umjetnost, a bez problema će izdržati predstavu koja traje duže od tri sata, što su dokazali mališani koji su odgledali generalnu probu i premijernu izvedbu predstave.
Prije samih izvođača treba spomenuti da je ovaj balet i veliki uspjeh svih majstora iz scene velikih kreativaca o čijme se radu malo zna. Za "Trnoružicu" je primjerice u krojačnicama HNK Zagreb sašiveno čak 240 kostima, a zbog tog obilja ozbiljno rade i sve garderobijerke i šminkerice, jer ansambl treba kompletno presvući u vrlo kratkom vremenu, dok zahtjevne kostime mijenjaju ne samo Aurora i Princ nego i mnogi koji plešu nekoliko uloga. Primjerice na premijernoj izvedbi Anamarija Marković je plesala Vilu Temperamenta, jednu od Aurorinih prijateljica, ali i ulogu Rubina.
Na premijernoj izvedbi glavne su uloge pripale nacionalnim prvacima Baleta HNK Zagreb. Auroru je maestralno otplesala Natalia Kosovac iznova dokazujući svoj status 'carice' klasičnih i neoklasičnih baleta, jer kao što nas je strašću zadivila kao Barunica Castelli u baletu „Gospoda Glembajevi“ Lea Mujića, tako je ovdje eterična (uz vrhunsku tehniku) Aurora. Guilherme Gameiro Alves iznova je dokazao svoj status najpoželjnijeg baletnog partnera u zagrebačkom baletnom ansamblu jer svojom vrhunskom tehnikom i umijećem ulijeva partnerici stopostotnu sigurnost, dok njegove solo dionice, posebno skokovi, odaju velikog baletnog plesača koji raste iz ulogu u ulogu. Uz ponovljene pohvale cijelom ansamblu iz premijerne izvedbe svakako treba istaknuti dvije sjajne domaće balerine – Luciju Radić Pálinkó strastvenu zlu vilu Carabosse, te mladu Doru Kovač u komičnoj, ali efektnoj ulozi Bijele mačke, zatim Mirunu Miciu koja je plesala Vilu Jorgovana, te Simona Yoshidu u ulozi Dijamanta.
Na kraju treba spomenuti da su za uspjeh „Trnoružice“ „krivi“ i alpinisti i građevinari. Nipošto nije šala, jer je posve ispod radara javnosti prošla činjenica da je kupola i dio krova središnje nacionalne kazališne kuće ozbiljno oštećen u nedavnom nevremenu. Sve je sanirano (do nepropusnosti, a radovi postavljanja novog lima, koji zbog povijesnog značaj same zgrade mora biti patiniran slijede na ljeto) doslovno u tri dana, a samo je jedna velika proba umjesto na glavnoj sceni održana u baletnom studiju, jedna jedina na dan kada je prijetila opasnost da po baletnim umjetnicima padaju dijelovi krova u sanaciji.
Otvori KEKS Pay
