Ljudi sa sela u ovo naše doba često bježe u gradove. U obrnutom smjeru nema baš neke migracije, ljudi dosta rjeđe bježe iz gradova u sela. Bar ona prava, poludivlja sela, ne računam ovdje tajkune koji stvaraju neprirodne oaze kako bi se u nekoj šumi, brdu ili pustinji ogradili od običnog svijeta. Još se rjeđe u takva obična sela otisnu ljudi potpuno integrirani u društvo, za koje se čini da bez urbanog okoliša ne mogu funkcionirati. Kad mi je Helena Matić iz nakladničke kuće OceanMore javila da će mi poslati zanimljivu knjigu pisca Ede Popovića i njegove supruge, arhitektice Ljiljane Đorđević, „Zapisi iz Stranice Gornje“, u kojoj dnevničkim ritmom opisuju svoje preseljenje iz zagrebačkih Utrina u to selo, jedva sam dočekao da je progutam. Oduvijek s užitkom čitam iskustva o takvim izazovnim situacijama u kojima se čovjek i priroda sljubljuju, pa sam i Edinu/Ljiljanu knjigu odmah zgrabio i pročitao je hodajući oko jezera na Bundeku (trebalo mi je tri kruga, oko mene je za to vrijeme na rolama „plesao“ moj sin, a ljudi na klupama gledali su „čudaka“ koji hoda i čita).
Odmah na početku svojih zapisa Edo i Ljiljana naglašavaju da ovo nije nikakav priručnik za život na selu, već mali dio iskustava skupljen iz trideset godina zajedničkog života, dvanaest godina hodanja po planinama i sedam godina zajedničkog rada na imanju na kojemu Edo živi sve vrijeme, a Ljiljana velik dio. A već na sljedećoj stranici otkrio sam i pravoga sebe u ovim rečenicama: „Jednom prigodom razgovarali smo o tome kako se čovjek pretvorio u životinju koja troši. Temeljno je načelo: kupujem dakle jesam. Pritom nas je poprilično zapanjila spoznaja da današnji čovjek više pažnje poklanja kupovini mobitela, nego kupovini hrane. Kupovini mobitela prethodi pomno informiranje o proizvodu, o njegovu porijeklu, materijalu, cijeni, mogućnostima i drugim detaljima. Istodobno, ni s približnom pomnjom čovjek ne kupuje hranu. Nabavlja je u supermarketima, ili na tržnici, čin kupnje je automatski, u supermarketima ionako nema nikoga tko bi mu znao išta reći o onome što kupuje, s prodavačicama na tržnici razmijeni gole informacije o količini i cijeni, popričaju eventualno o vremenu, i to je sve. Bez hrane ne možemo živjeti, hranimo se svakodnevno, hrana je, uz kisik i vodu, preduvjet našeg postojanja. A opet se prema njoj odnosimo s krajnjim nemarom.“ Priznajem, tu sam se pronašao, iako sam mislio da se trudim kvalitetno hraniti, ove su me riječi pogodile poput tokmaka u glavu jer sam upravo ja ovaj negativac. No da ne duljim, s Edom sam dogovorio da ću mu poslati nekoliko pitanja oko knjige i života u divljini, na neka je pitanja odgovorio on, na neka Ljiljana. Odgovori su simpatični i zanimljivi.
Živite poprilično izolirano u vrijeme dok vlada pandemija koronavirusa. Osjećate li se donekle sigurnije ovako malo odsječeni od svijeta?
Edo: Svakako se osjećam sigurnije nego da sam u svojoj zgradi u Utrinama. Usput, u toj zgradi živi mnogo više stanovnika nego u općini Ribnik. S tim da su ovdje kuće razbacane po obroncima brda. Sa susjedima se dovikujem iz dvorišta u dvorište, brdska društvena mreža.
Što je bio glavni okidač da promijenite život i da iz Zagreba odete u Stranicu Gornju?
Edo: Svaki čovjek slijedi svoj put. Mene je moj doveo u ovaj pomalo zabačeni kraj. Nikad mi nije bilo previše stalo do pravljenja karijere, položaja, društvenog statusa, niti sam u to ulagao previše energije. Za takvo što čovjek mora biti u nekom roju, biti umrežen, stalno dostupan, sinkroniziran s drugima. To je naporno, dosadno. Pisao sam i pišem proze, no ne osjećam se piscem, niti znam što to točno znači i kakav je osjećaj biti pisac. Koja je razlika između toga je li čovjek pisac, šumar ili veterinar, mislim u osjećanju sebe kao bića. Sve što želim jest živjeti svoj život, nimalo kompliciran život koji se sastoji od malo rada i mnogo dokolice. I evo me ovdje. Ovdje mi dan prođe u nizu običnih poslova, bilo da radim nešto u vrtu i voćnjaku, da pilim i cijepam drva, u brdima je još uvijek hladno, ložim ujutro i uvečer, ili da na livadi i u šumi berem biljke koje ću jesti ili ih sušiti za čaj. U svim tim slučajevima radim rukama, u izravnom sam dodiru s materijom, sa zemljom, travom, cvjetovima, drvom, i to me ispunjava. Ruke su čaroban alat, mogu svašta raditi, ne samo lupkati po tipkovnici. Ipak, pišem nekoliko sati dnevno, kako kad, uglavnom uvečer.
Objavili ste knjigu “Zapisi iz Stranice Gornje” o svom životu u prirodi, o tome kako ste obnovili kuću prirodnim materijalima, kako uređujete vrt, kako se hranite. Što vam je cilj postići tom knjigom – želite li još nekoga “preobratiti” na permakulturu?
Edo: Ma kakvi. Supruga i ja nismo gurui, preobratitelji, niti išta slično. Osobno, ne mogu nikoga ničemu poučiti. Naša knjiga, dakle, nije priručnik za život na selu. U uvodu smo jasno kazali da su u knjizi zabilježena neka naša iskustva na imanju, a da sve što se može shvatiti kao neko uputstvo, vrijedi samo za nas, i samo u trenutku dok smo to radili.
Kako ste stvarali knjigu – je li ona nastala spontano ili ste od početka imali namjeru napisati je?
Edo: Nastajala je spontano, supruga je pisala neke svoje bilješke, ja sam vrlo neredovito pisao kratke dnevničke zapise, i tek smo prije tri godine počeli razmišljati o tome da zajedno napišemo knjigu.
Što vam je bilo najteže kod preseljenja i adaptacije na novi prostor: građevinski radovi, krčenje ili suočavanje s brojnim neugodnim susjedima: stršljenovima, mravima, puhovima...?
Ljiljana: Najteže je bilo pronaći ispravan ključ za planiranje, bilo da se radi o gradnji, vrtlarstvu ili krčenju. Kako su nama takve vrste poslova bile nepoznanica, teško je bilo dokučiti iz prve što je važno, što je manje važno, što može čekati, a što se mora odmah napraviti. Pokazalo se da su vremenske prilike jako važne za planiranje, a datumi ili dani u tjednu su potpuno nevažni. To nam je poprilično kidalo živce dok nismo naučili biti strpljiviji i fleksibilniji.
Kako je inače živjeti u susjedstvu s brojnim životinjama, kukcima, prirodom?
Edo: Dobro. Ima jedna pjesma D.H. Lawrencea u kojoj uspoređuje biljku posađenu u lonac s čovjekom zarobljenim u egu. Ni takva biljka ni takav čovjek, kaže Lawrence, ne mogu osjetiti život u njegovoj punini, i tek kad polome lonac i ego, mogu se ukorijeniti u zemlju i u život, osjetiti puninu života. Mislim da je to dobar opis promjene koju smo supruga i ja doživjeli živeći u prirodi, pokraj divljih bića. Srne su česti gosti našeg dvorišta i voćnjaka, lisice isto. Nevjerojatan je osjećaj gledati se oči u oči s njima. Čini mi se da bez svijesti o divljim bićima, ne možemo potpuno razumjeti ni sebe kao biće.
Jeste li zadovoljni životom u samoći? Posjećuje li vas sin Sven i prijatelji iz “bivšeg” života?
Edo: Nisam sam, niti sam usamljen. Doduše, supruga je već osam mjeseci u Zagrebu, radi u jednom arhitektonskom uredu, no ovdje su šest naših mačaka i pas, moji punopravni ukućani. Sven je rijetko dolazio, ali kad god je trebalo pomoći u teškim poslovima, uvijek je bio ovdje, a dođu i prijatelji. Zanimljivo, češće me posjećuju prijatelji iz Njemačke, nego iz Zagreba. Clemens Meyer bio je dvaput ovdje, agentica i spisateljica Christine Koschmieder dvaput, prevoditeljica Alida Bremer jedanput, moj prvi njemački izdavač Leif Greinus jedanput... Dotle me ovdje još nije posjetio nijedan hrvatski kolega i prijatelj, iako sam zvao Tomicu Bajsića i Branka Čegeca, da spomenem samo njih dvojicu. Češće me je posjećivao, jednom mi je i pomogao u krčenju, prijatelj i izdavač Željko Žarak, s njim je dolazio i Nenad Bartolčić iz Modernih vremena, on mi je jednom pomogao u berbi šljiva.
Kako se da iščitati iz vaše knjige, čini se da vam je prehrana bogatija nego što je bila dok ste živjeli u Zagrebu – jedete puno šumskih plodova, dosta toga vam priroda sama nudi...
Ljiljana: Da, prehrana je postala jednostavnija, ali bogatija, i to ne samo nutritivno već i u onom posve duhovnom smislu. Učili smo o biljkama, učimo i dalje, poznavanje, prepoznavanje, otkrivanje načina upotrebe, sve to snažno utječe na osobni osjećaj integriteta, čini čovjeka više povezanim sa stvarnim svijetom, ukratko smanjuje onaj procjep, osjećaj otuđenosti koji je danas prisutan naročito u zapadnim društvima.
Imate li televizor, internet, signal za mobitel, kakva vam je veza sa svijetom?
Edo: Televizora smo se davno riješiti, prije deset, petnaest godina, ne sjećam se više, nemamo ga ni u Zagrebu ni ovdje. Izbacivši ga iz svojih života, ništa vrijedno nismo izgubili, a dobili smo mnogo dobrih stvari, prije svega svoje vrijeme. Na internet se spajam uz pomoć mobitela, veza je dobra, mogu slati i primati e-poštu, otići na portale koji me zanimaju... Inače, u svakodnevnim poslovima koristim se alatima i tehnologijama prošlih stoljeća i 21. stoljeća. Kompjutor, mobitel, električna pećnica, plinski štednjak, štednjak na drva, sjekira, pila, motorna pila, kosa, motorna kosilica, kramp, motika, lopata, ašov, srp...
Nedostaju li vam ipak neke stvari koje ste imali u Zagrebu, poput kina, koncerata, kazališta, kafića...?
Edo: Ne baš. Najviše mi nedostaju knjižare i antikvarijati, zapravo. A kad se poželim nečega, Zagreb je na manje od sat vremena vožnje odavde. Sad stvar komplicira ovaj virus, no proći će i to.
Kako susjedi gledaju na vas – smatraju li vas čudacima (dvoje obrazovanih ljudi iz Zagreba preselilo se u selo iz kojega svi bježe) ili su vas prihvatili?
Ljiljana: Da, pomalo gledaju na nas kao čudake. Iako nismo jedini koji su iz grada došli na selo, malčice smo im čudni jer izbjegavamo seoska okupljanja i druženja, ne roštiljamo vikendima. Svejednako, prihvatili su nas, može se reći da sa zanimanjem prate kako nam ide i ako ih nešto pitamo, rado će nam pomoći. S druge strane, upoznali smo neke “autentične” seoske obitelji kojima ponekad zavidimo na životu kojim žive, jer poznaju biljke, zemlju, zemljoradnju, živa bića.
U kojem se smislu sada osjećate bolje, s obzirom na to da je iz knjige jasno kako uživate u novom životu? Očito, prije svega imate sasvim dovoljno vremena za sebe...
Edo: Oduvijek sam bio većinski vlasnik svojeg vremena, sloboda i neovisnost su mi važniji od tobože sigurnih poslova, sigurnih izvora prihoda i sigurnosti općenito. Ta sigurnost je vrlo kvarljiva roba, da parafraziram starog prijatelja, srpskog pisca Zvonka Karanovića. Pokazuje to i ova pandemija, koja je cijelo čovječanstvo izbila iz cipela. Sve ono što se činilo čvrstim, stabilnim, neuništivim, preko noći se rasulo u prah. Ovdje sam možda prvi put osjetio što doista znači osloniti se na sebe. Mnogo onoga što se podrazumijevalo u Zagrebu, ovdje se ne podrazumijeva, to moram sam pribaviti i osigurati. Recimo grijanje zimi i topla voda, o čemu se u Zagrebu brine toplana. Zatim dostava gotove hrane ako vam je lijeno kuhati, blizina liječnika, apoteke... Posjekotine na rukama zbog nepažljivog rukovanja kosom i srpom, zbog kakvih bih u Zagrebu sigurno otišao k liječniku, ovdje liječim sam. Zimi ujutro iz toplog kreveta ispadnem u ledenu kuću i nitko umjesto mene neće očistiti ložište, izbaciti pepeo u kantu, naložiti vatru. Pretprošle zime danima sam pod temperaturom, iscrpljen od gripe, cijepao drva i dovlačio ih u kuću. Kruh sam u Zagrebu kupovao u pekarnici na utrinskoj tržnici, ovdje ga mijesim i pečem sam. I još mnogo takvih stvari koje mi prije nisu bile ni u peti, ovdje su mi postale rutina. I to me čini zadovoljnim, može se reći sretnim.
w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅︆b