Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Dramski prvak HNK: Ne žalim za ulogom u "Sofijinom izboru", bar ne jako

Slavko Juraga, dramski prvak zagrebačkog HNK obilježio 35 godina glumačkog rada.
02. prosinca 2019. u 12:06 0 komentara 864 prikaza
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Dramski prvak zagrebačkog HNK Slavko Juraga posve je netipičan glumac. Nenametljiv, samozatajan, skroman, obazriv, u ophođenu odmjeren i pažljiv. Iskren, svjestan da se glumiti treba samo na sceni. Dok govori, ponekad se široko nasmije. Slušajući ga, jasno osjetite kako u njemu “stanuju” mir i osobno dostojanstvo, poštovanje prema glumačkom poslu te golema privrženost i ljubav prema obitelji.

beskompromisni Frljić Goli glumci i ogoljena ideja utopijske Europe

Nedavno ste u HNK, i to točno na svoj 60. rođendan, obilježili 35 godina glumačke karijere. No, lani ste u rodnom Umagu obilježili 40. godišnjicu. Malo me to zbunilo, pa možete li za početak pojasniti koja se godišnjica sad zapravo obilježava?

Zbunilo je to i mene (smijeh). U stvari, lani smo u Umagu obilježavali 40 godina od mog odlaska iz Umaga na studij glume u Zagreb pa se to putem pretvorilo u obilježavanje 40-godišnjice umjetničkog rada, što na neki način jest točno. No onda su me upozorili da se to ne mjeri i ne računa tako pa je sad u HNK obilježena 35-godišnjica mog rada.

I eto, 10. studenog navršili ste točno 60 godina života i točno na taj dan obilježili ste i 35 godina glumačke karijere.

Spojilo se više obljetnica, i točno 20 godina mog rada u HNK i 10. godišnjica Aplauz Teatra kojeg vode moj sin Marko Juraga i Lana Blaće.

Lutka Orašara je Drew Jackson božićna bajka Unatoč manjku baletne akrobatike, Orašar oduzima dah

Pa kada se poklopi toliko velikih i okruglih brojki čovjek neminovno baci pogled unatrag. Imate li dojam da ste ostvarili sve što ste htjeli kada ste odlučili upisati glumačku akademiju ili ostaje i neka žal, sjeta za nečim što je nepovratno promaklo?

Uvijek postoji neka misao da je moglo i drugačije. No, ja se to ne usuđujem reći zato što je ovo što sad imam ono što sam htio u životu. Imati obitelj, sinove koji cijene ono što su njihovi roditelji radili. Bio bih ja sretan da se dogodila i pokoja kćer, ali dogodilo se tako da supruga i ja imamo dva sina koji poštuju sve ono što je njima prethodilo, ali i znaju da oni mogu bolje. A što se tiče glumačke karijere, uvijek postoje ili krivi izbori ili nešto što ste propustili napraviti u pravo vrijeme ili ste napravili pogrešno, No, to je moj žvot, to je moja karijera. I ponavljam, ne smijem se žaliti. Zato što bih onda dovodio u pitanje sve ovo što danas imam. A imam prekrasne kolege u kazalištu, imam divno kazalište, imam sinove koji će se izboriti i već se bore za neki svoj prostor. Nemam pravo žaliti se.

Baletna premijera Od Brešana do Đurđe Tedeschi...svi su pohrlili na Orašara

Nakon Akademije otišli ste u kazalište Trešnju, a onda 1999. prešli u HNK, no često ste surađivali, a činite to i dalje, s mnogim drugim kazalištima.

Od prvog dana, kao i većina mojih kolega glumaca, imao sam paralelnu karijeru, što znači da uz ono što igramo u matičnoj kući nastupamo i, nekada bismo rekli u “putujućim” kazalištima, a danas se to kaže na nezavisnoj kazališnoj sceni. Kod mene je to oduvijek bilo tako. I dok sam bio u Trešnji i od kada sam u HNK, igrao sam velike i jako lijepe predstave i u mnogim drugim kazalištima. I u Trešnji smo igrali značajne predstave i tako radili pomake u odnosu na kazalište za djecu, što je bilo jako uzbudljivo razdoblje. Rado se prisjećam da mi je prva predstava u radnom odnosu u Tređnji bila “Dedek Kajbumščak” s Martinom Sagnerom s kojim sam onda radio i predstavu “Nema frke”. Tu je i Planet Art Marka Torjanca i velika predstava koju još uvijek igramo “Velika zvjerka”, pa lijepe predstave Aplauz tetara od kojih za jednu, “Art” Yasmine Reze, pokušavamo opet dobiti autorska prava te je negdje u prosincu opet postaviti na scenu. To je legendarna predstava koja se najprije igrala u Teatru u gostima, pa smo je igrali mi u Aplauz teatru i sad bismo se, nakon nekih pet godina, Zijad Gračić, Ivan Jončić i ja voljeli pet družiti s tim tekstom.

PREMIJERA Pogledajte fotografije novog "Orašara" kojim je počela zagrebačka zimska bajka

HNK je prolazio kroz razne mijene i razdoblja. Bio je izložen i kritikama i pohvalama. Dugo ste u tom kazalištu, pa kako vi iznutra gledate na sve to?

Kritika je uvijek dobrodošla. Ljudi imaju pravo na kritike, no mislim da je HNK uvijek ispunjavao svoju funkciju te vrlo uspješno iznjedrio velike predstave, i to sa sva svoja tri ansambla. I balet, i opera, i drama u svakoj sezoni uspijevaju proizvesti barem jedan značajan naslov, što je velika stvar. Nova uprava je pronašla i donijela jedan malo drugačiji pristup. Malo se intenzivinije promišlja svakodnevica i pokušava se pronaći današnje pismo i način komunikacije s publikom. Trude se i uspijevaju pronaći neke autore i neka djela koja imaju što reći, a i publika ih želi čuti. Našli su neki komunikacijski kanal s publikom koja se u našem kazalištu osjeća dobro i zato se za puno predstava traži karta više.

umjetna inteligencija otkrila Veliko otkriće: Shakespeare nije napisao "Henrika VIII"

Svoju glumačku obljetnici proslavili ste predstavom “Faustov Mefisto” koju je režirao vaš sin Marko. Zašto je izbor pao baš na ovu adaptaciju Goethea?

Marko je uvijek imao intenzivnu želju direktno glumiti sa mnom na pozornici. I onda mi je dan nakon poziva iz Umaga, zbog proslave 40 godina mature, rekao da “Faust” ima sve razloge i opravdanja da ga igramo nas dvojica i da ta činjenica daje jednu novu dimenziju tom Goetheovom tekstu, što je govoto nemoguće. Onda sam naišao na svu podršu i umaškog gradonačelnika Vilija Bassanesea i ravnatelja drame HNK Ivice Buljana. Sve se to događalo unutar tjedan dana. Svi su to objeručke prihvatili pa smo praizvedbu imali u Umagu, a dogodilo se da je između tih dviju izvedbi, u Umagu i sad u HNK, prošlo točno godinu dana. I nećete vjerovati, sasvim slučajno, upravo je 10. studeni bio prvi mogući datum kada smo mogli doći na veliku pozornicu HNK. Eto, ispalo je da je to baš na moj 60. rođenadn.

Slučaj je htio da ispadne da ste si sami poklonili tu izvedbu.

Ne, ne, to su mi poklonili svi ljudi u toj i oko te predstave. U toj su predstavi oba moja sina, jedan sa suprugom i drugi s djevojkom. Neću sad spominjati i neka kumstva, jer to danas ima loš prizvuk, ali tu su i prijatelji, ljudi koji su uvijek uz nas.

neobična izvedba "Ratovi zvijezda" u adaptaciji japanskog kabuki kazališta

Zbog svih tih slučajnosti oko te predstave je li vam to ipak bila i najdirljivija predstava u životu? Na 60. rođendan, u svom kazalitu, sa svojim sinovima, prijateljima...

To je moj život. Mi smo stalno zajedno. To je bilo dirljivije ljudima koji su to gledali. Mi smo na to navikli. Nama je to normalno, družimo se na dnevnoj bazi, razgovaramo.

Kako je to raditi s članovima obitelji, stariji sin režira i glumi s vama, a mlađi je glazbena podrška?

Stariji sin je prije umjesto u jaslice išao sa mnom u Trešnju. On je i razlog zašto sam svojevremeno izabrao raditi u Trešnji. On je odrastao u kazalitštu, a mlađi je prije bio više u rock and rollu, ali je evo sad i on upisao glumu na Akademiji. I zato u predstavi ne smije glumiti već samo pjevati, a u sastavu skojim to čini njegovi su dečki iz srednje škole. Svih ovih deset godina koliko postoji Aplauz teatra mi kao obitelj i profesionalno surađujemo. To da radimo skupa nije nikakva ekscesna situacija. To je naš život.

Mi i Oni Dok učitelji štrajkaju, ZKM reformira obrazovni sustav

U “Faustovu Mefistu” čovjek, glumac, želi dobiti još jednu priliku, još jednom proživjeti život i naučiti ono što još nije naučio. Kopka li i vas osobno to pitanje?

Pošteno bi bilo reći da bih nešto promijenio, ali ne znam onda kakve bi to posljedice imalo na ovo danas. Zato ja ipak ne bih ništa mijenjao. Ipak, naravno da takva pitanja i takve mogućnosti čovjeka kopkaju jer to znači da bi nekada možda napravio neki drugi izbor, nešto drugačije. U nekim sam segmentima, u strogo glumačkoj karijeri, možda mogao puno bolje, no tko zna kakve bi to imalo posljedice na sve ovo što mi je jako drago.

Kada će se ta predstava opet moći vidjeti i gdje?

Volio bih je odigrati na svim pozornicama gdje sam radio. Ne gostovao, nego radio izvorne predstave, a to su sve velike pozornice. Nismo arogatni i bahati da tvrdimo kako će naša predstava biti značajna, ali mislimo da ona ima dovoljno elemenata i težine te da bi uz neke male dodatne popravke, čisto fizičke prirode, bila vrijedna da povremeno igra i u HNK.

Skladateljica Olga Neuwirth povijesni trenutak U prvom ženskom komadu u povijesti bečke Opere, glavnu ulogu ima transrodna osoba

Jeste li u godinama kada ste se odlučivali što želite u životu, dvojili? Jeste li imali još nešto što vas je zanimalo, vuklo, ili ste odmah znali da je gluma vaš put?

Nisam ništa dvojio, znao sam da to želim. Čak svojima nisam rekao da sam prošao na Pravnom fakultetu jer bi tada došlo u pitanje što upisati, Pravo ili Akademiju. Znao sam da sam prošao na Pravu i trebao sam se upisati, ali nisam jer su na Akademiji rezultati bili kasnije, pa sam čekao. No, tu sam činjenicu prešutio i na sreću prošao i na Akademiji.

Znači, kockali ste se?

Na neki način. Vrijeme za upise na Pravu prošlo je, a ja još nisam znao jesam li prošao i na Akademiji. No, ja sam i prije toga imao jedan izgrađen i pun život. Danas mi to zvuči nevjerojatno, no tada sam se osjećao samostalnije i sigurnije nego kasnije. Da se tada nisam upisao na Akademiju otvorile bi se neke druge mogućnosti. Ne vjerujem da bih ponovno dolazio i pokušavao se upisati na Akademiju.

Bobo Jelčić Autorski projekt Bobe Jelčića 'Tri sestre' dobitnik godišnje Nagrade Tito Strozzi HNK-a u Zagrebu

Glumili ste i na filmu i u TV serijama. I u jednoj planetarno poznatoj - “Igri prijestolja”.

U to vrijeme radio sam predstavu u Dubrovniku, a sinovi su htjeli ići na tu audiciju i onda su natjerali i mene. Ne čitam tu fantasy literaturu, ali moji nećaci su u tome vrhunski majstori, pa o tome ipak ponešto znam, i drago mi je da je njima bilo neko veselje to što sam u tome sudjelovao. Što se tiče samog procesa rada, to za mene nije bilo neko iznenađenje. Nekada su se ovdje radili veliki filmovi i serijali koji su dobivali i Oscare, pa mi to nije predstavljalo nešto posebno veliko, ali vidio sam da je drugim ljudima bilo drago da su i neki naši ljudi sudjelovali u tom serijalu.

mario kovač Redatelj o predstavi zbog koje su uhapšeni splitski glumci

Spomenuste da ste karijeru započeli s Martinom Sagnerom koji je nažalost nekidan zauvijek otišao...

Bilo mi je žao što se on povukao iz javnosti kada je mogao mnogo dati i pomoći drugima da se snađu i još više oplemene ono što rade. No u nekoliko dana otišlo je troje ljudi koji su bili isto u svemu ovome u čemu mi sad u ovom razgovoru pokušavamo podvući crtu. S Mani Gotovac sam radio velike predstave u ITD-u i oko ITD-a, a s Brankom Lustigom imao sam čast surađivati na nekim projektima. Svojevremeno me zvao da surađujemo u “Sofijinom izboru”, ali mi se to tada činilo malo prevelikom produkcijom za mene.

Čekajte, imali ste priliku igrati u “Sofijinom izboru” i propustili ste to?

Pa, imao sam tad i premijeru u Gavelli.

Dijete našeg vremena Splićani su prodali Hajduk, Poljud, grintanje, fjaku i depru

Žalite li za tom prilikom?

Možda, ali ne jako. Zapravo, ne, jer ja nisam taj.

Uopće niste tipičan glumac, nema u vas taštine, samozatajni ste, ne gurate se.

Znate, Umag je blizu talijanske granice, ali meni nikada nije palo na pamet otići tamo. Možda mi je trebalo 20 godina da shvatim da sam glumu mogao otići studirati negdje drugdje, a ne u Zagreb. No, takav je bio sklop u mojoj glavi. Ja sam pješak, volim laganiji ritam i sve ono do čega se može doći i pješice.    

Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici
Nema predaje
Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici: Radila sam kao BioManijak
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.