Pred gledalištem na nogama ansambl na pozornici grlio se sa svojom kazališnom "majkom" Orianom Kunčić i plakao. Bio je to oproštaj još jedne generacije Dramskog studija "Ivana Jelić" šibenskog HNK. Čak devetero od njih uskoro će na prijamni na Akademiju, a većina se još u petom osnovne pridružila kazališnom i odgojnom laboratoriju glumice, pedagoginje i redateljice Oriane Kunčić.
I u samoj predstavi "Izgubljeni", koja se nakon subotnje premijere u ponedjeljak navečer igrala drugi i zasad posljednji put, progovorili su od čega se opraštaju: od kazališta koje im znači sve u životu, u kojem su odrasli i naučili biti ljudi, čije zidove odlazeći miluju. Iz vrtloga veselja i tuge na pozornici jedan mladić odjednom uzvikne prema loži: "Dida!" I odjuri po njega da stane ponosno na scenu uz unuka. Cijele su se obitelji preko njih "orodile" sa svojim kazalištem.
I sama je predstava, nešto dulja od dva sata, bila vrtlog snažnih emocija, ali i vrlo ozbiljne artikulacije dubokih problema cijelog društva i današnjeg svijeta. Predložak ovogodišnje predstave bila je "Kosa". Koliko su duboko uronili i prisvojili dosad nepoznat im psihodeličan svijet s kraja 1960-ih, pokazao je već prvi prizor.
Vijorile su se djevojačke kose, i poneka momačka, u ludom i sjajno koreografiranom plesu, dok su, uz originalnu snimku, pjevali "Aquarius". Sve je to njihovo kolektivno djelo. Režija i smjernice Oriane Kunčić uvijek budu okvir koji ispunjavaju vlastitim promišljanjem i kreativnošću.
Tema je bila teška. Rat. Oni su tinejdžeri budnih očiju, itekako svjesni Ukrajine, Gaze i Irana. Oni shvaćaju i poučavaju sve koji su zaboravili kakvo je i koliko zlo svaki rat. Predstava u predstavi počinje kada usred probe za "Kosu" stižu pozivi za "TVO" – temeljno vojno osposobljavanje, dok radio emitira zabrinjavajuće vijesti o aktivaciji famoznog NATO-ova članka 5 i općoj mobilizaciji.
U nastavku se izmjenjuju slike iz kazališta najprije s onima na vojnim poligonima, a onda i s ratišta.
Među onima koji su ostali nastaje rascjep. Jedni žele nastaviti s pripremom predstave, drugi zaključuju da taj njihov kazališni san više nema nikakvog smisla. Burna rasprava vodi se preko glava gledatelja. Stvar je preozbiljna da bi se ikome ostavio luksuz pretvaranja kako ga se sve to ne tiče. Usred hipi-ikonografije dominiraju transparenti: "Rat krade snove" i "Šutjeti znači sudjelovati".
Snažne su i potresne evokacije Domovinskog rata projekcijama prosvjeda "Bedema ljubavi", oporučnom opomenom Siniše Glavaševića o obavezi roditelja da svoju djecu moraju naučiti, jednostavno, da ljube. Snažna šibenska nota su i ulomci čuvenih radijskih ratnih obraćanja biskupa Srećka Badurine. Jedna od najpotresnijih scena, ujedno i posveta čitavoj generaciji izgubljenih u ratu i traumama poraća, povratak je jedinog preživjelog koji se ne može odlijepiti od projiciranih sjena onih kojih više nema.
Iz ovog dramskog studija, ponosa čitavog Šibenika i njegova HNK, izašao je i asistent režije Lovre Paić, a zaraznu energiju ansambla i katarzu koju smo svi skupa doživjeli oblikovali su dizajneri svjetla Josip Bakula Bake i Lovre Matešić, Niko Petković i Pavle Karega zaduženi za zvuk i projekcije, kostimografkinja Željka Šupe, a kolektivan zagrljaj na kraju nije izostavio ni scenskog radnika Velimira Slavicu i rekvizitera Jakova Marčića.
I onda redom: Roko Vranković, Roko Cota, Mak Imamović, Lara Knežić, Roko Čoga, Maruška Bionda, Ema Plazibat, Luka Milutin, Luka Živković, Fran Tunuković, Luka Barić, Lea Perica, Katia Vuletin, Duje Troskot, Iva Cigić, Dora Protega, Iva Halužan, Antonela Radan, Mara Rak, Lucija Celić, Lucija Aleksić, Petra Lambaša Šupe, Maša Relja, Sara Bušac, Marisa Perković, Ava Klisović, Natali Vrlika, Nikoleta Plazibat i Anja Stanić.
Ova velika kazališna obitelj okupljena je i silno angažirana u demonstraciji same biti i svrhe kazališne umjetnosti. Što da još kažem nego da sam plakao i ja, zdušno s njima i cijelim kazalištem u finalu, pjevajući i moleći "Let the Sunshine In".
Otvori KEKS Pay
