Naslovnica Kultura Knjige

Dok sam bio menadžer, vozio sam BMW i stanovao u 280 kvadrata

Ekskluzivno: Donosimo dijelove knjige kojom je ravnatelj Kerempuha zaokružio svojih 50 godina u Zagrebu.
22. veljače 2018. u 11:38 53 komentara 12726 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/4

Otac nikad nije psovao, iako ljudi na selu tjeraju konje, psuju, prostače. Njemu se prostota nikad nije omakla preko usta. Imao je neke svoje rituale, ali sasvim drukčije od naših.

DUŠKO LJUŠTINA Glibodol je danas pustinja, živa slika izumiranja Like, ali i Hrvatske

Po cijele dane bio je u šumi i radio. I cijeli život bio je sam svoj gazda, osim ratnih godina, od 1941. do 1945., koje je proveo u Njemačkoj, u ropstvu. Bio je njemački rob, broj 890. To mu je razdoblje kasnije priznato kao dvostruki radni staž, ali do toga nije bilo lako doći...

Godine 1966. u Liku dolaze Nijemci u lov. Lokacija: Mala Kapela, planina Lisac, koja je dobila ime po konju Omer-paše Latasa. U to vrijeme Nijemci još nisu smjeli ući u Kragujevac zbog masovnog strijeljanja đaka na Šumarici, gdje je sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća stajao natpis „Nijemcima ulaz zabranjen“. Lovci su angažirali tatu za prevoditelja. Rekoh mu:
„Pa, stari, je l’ ti znaš..., pa Nijemci su fašisti, kako im možeš ići prevoditi?“ On kaže: „Sinko, sjedni sad. Ja sam bio njihov rob, a ne ti, i zapamti za čitav život, eto sreće ako jednoga dana shvatiš, sine, Švabo ti je ozbiljan čojk. (U Lici ljudi za čovjeka kažu “čojk”.) Ozbiljan, zapamti to. A to o fašistima u školi teraj, ali inače, u životu, zapamti – Švabo je ozbiljan čojk.“

I ja danas imam jednog predivnog prijatelja Nijemca. Zove se Hans Daxenberger... Hans živi u Münchenu, bio je tehnički direktor u MAN-u. Oženio se u Pučišćima pa svake godine imamo feštu na Braču. Na tim sam mu feštama stotinu puta izgovorio „Švabo je ozbiljan čojk“.Na toj rečenici Hans i ja smo izgradili čvrsto prijateljstvo. Često imamo neke zafrkantske varijacije na tu temu. Kada smo tukli Nijemce 3:0 u nogometu, nazvao sam Hansa i rekao mu: „Hans, slušaj me: ein, zwei, drei…“
...
U Zagreb sam došao 1967. godine i upisao Šumarski fakultet. Šumarski fakultet podrazumijeva nekoliko mjeseci prakse na terenu. Bila su to lijepa iskustva. Odeš na teren, družiš se s profesorima, kartaš, rode se nova prijateljstva. Mnoga od njih ostala su do danas. Šumarstvo sam apsolvirao 1971. godine, nikad ga ne završivši. Kasnije sam upisao Pravni fakultet i diplomirao upravni studij.

Ali još prije toga, 1969./1970., krenuo sam u biznis. Te je sezone počelo moje druženje s rock-sastavom Crno-bijeli iz Varaždina, koji je svirao i u Zagrebu. Najpoznatiji član te grupe danas je Rajko Dujmić. U Crno-bijelima svirali su Branko Kezele, Krešo Truhan, Boško Trbojević, Slavko Pintarić, Ante Mažuran, Predrag Kezele, Božo Kezele, Boris Vrček, Ivica Bebek, Mladen Bedeković, Željko Marinac… Bend me 1970. pozvao na turneju po Jadranu. Ponudili su mi da idem s njima kao tehničar. To je ljepši naziv za nosača instrumenata. Posao je bio jednostavan, fizički: doveze se kombi, moraš sve istovariti i spremiti, a onda navečer dođe bend i svira. Turneja se zvala „Non-stop show Adriatic“. Išlo se po Jadranu, putovalo se iz jednog mjesta u drugo, živjelo se sjajno; belle epoque, zlatne godine moje mladosti. Uredno sam radio, kupao se, uživao. Došao bih popodne u mjesto, u kojemu bi se ostajalo tri-četiri dana, posložio bih sve na terasu, navečer bi došli dečki i svirali, ujutro je bio novi dan: sve iznova. Svirali smo od Trsta do Bara. Nikad nije bilo dosadno. Blažena mladosti. Kakav je to samo privilegij bio a da nismo ni znali… Krajem sezone, vratili smo se u Zagreb, a ja sam se posvetio fakultetu. No, dočekalo me iznenađenje: neko vrijeme nakon povratka s turneje, Crno-bijeli – koji su u tom trenutku sigurno bili najbolji plesni bend u Jugoslaviji – međusobno su se posvađali, pa su mi predložili da im budem menadžer. Bio je to golem statusni skok. Prihvatio sam...

Zarađivali smo zaista velik novac. Cijelu bih godinu proveo na svirkama. Dobivao sam 20 posto od zarade benda, a njih petorica dijelili su preostalih 80 posto. Blagostanje je trajalo dugo, od 1971. do 1978. godine. Današnji ekvivalent plaće koju sam zarađivao bio bi dvadesetak tisuća maraka mjesečno. Dakle, oko 80 tisuća kuna, odnosno deset tisuća eura. U to vrijeme vozio sam BMW i stanovao u stanu od 280 kvadrata. Gazdarica stana bila je Mirjana Krstinić, ministrica financija u tadašnjoj Jugoslaviji, rođakinja glazbenog urednika Radio Zagreba i člana grupe Biseri, bas gitarista Igora Franulovića...

[video: 24027 / ]

Nema nikakve sumnje da je 1971. godina bila povijesno najvažnija i najdramatičnija u poslijeratnoj Hrvatskoj. No, na studiju šumarstva Hrvatsko proljeće nije poprimilo obrise velike povijesne priče. No donijelo je, ipak, u naše živote nešto novo. Nešto što do jučer nije postojalo. Kada sam došao na prvu godinu, nije se znalo tko je Srbin, tko Hrvat, Rusin, Čeh… Poslijeratna ideologija nastojala je potisnuti nacionalne identitete negdje duboko, na slabo vidljiva mjesta, pomesti ih pod tepih. A oni su onda iskrsnuli, novom snagom. Kao u filmu „Vrijeme čuda“, nastalom prema romanu Borislava Pekića, u kojemu komunisti preboje stare freske u nekoj crkvi, kako bi u njoj napravili školu. No nakon nekog vremena, ispod bijelih zidova počinju iskrsavati stare freske. Tako se dogodilo i nama. Preko noći iskrsnuli su stari identiteti. Oni su bili samo malo prebojeni, tankim slojem crvene boje. Jednoga jutra 1971. sve se najedanput znalo. Svi su znali sve. Znalo se tko je Hrvat, tko Srbin. I to je postalo jako važno, ili presudno: klatno se s jedne pozicije premjestilo na drugu. Tako se to dogodilo. Ne prvi put, i ne posljednji put.

„Dva sela, dvije vjere, dva barjaka, dva jezika, dvije sintakse, dvije palanke, dvije palanačke inteligencije, tako stvar traje do danas, predstavljajući trajne izvore sve novijih zapletaja“, piše na jednom mjestu Miroslav Krleža. Ova „neobaviještenost“, kaže on, „zove se lijenost duha. Ona predstavlja nesumnjiv simptom veoma niskog stepena civilizacije zaostalosti, kampanilizma na temelju zatucane i zaturene pameti i neznanja, i vrlo niskog stupnja materijalne kulture.“

Velik, svemirski problem nastaje kada kao čovjek, kao pojedinac, kao ime i prezime, recimo kao Duško Ljuština, ne želiš sudjelovati u tom agresivnom razlikovanju, u tom gloženju, u tom sukobu identiteta. Problem je kada ne želiš sudjelovati u tim ratovima. Problem je kada kažeš, ne, ja nisam ni vaš ni njihov ili, što je zapravo isto, ja jesam i vaš i njihov, ali ja tu ne vidim nepomirljiv sukob, dapače, ja tu ne vidim nikakav razlog za sukob, razloge za to nalaze samo pojedinci „oskudne, zatucane i zaturene pameti“, ja tu vidim mjesto samo za suradnju, poštovanje, pa i ljubav. Problem je kada nisi stvoren za razaranje nego za izgradnju. Problem, i to ne malen, nego, bogami, golem. E, to ne može! Nema neutralnih u tome ratu, a oni koji to žele biti, platit će golemu cijenu. Moj prijatelj Rade Šerbedžija dao je, negdje krajem osamdesetih ili početkom devedesetih, ali svakako u doba kada je onaj veliki kijamet već bio na vidiku, intervju beogradskom NIN-u u kojemu je rekao: „Ja sam Srbin koji je čisti Hrvat“.

KNJIGA NA STOLU Roman o ljubavi i raspadu jedne zemlje u kojem su likovi razočarali autora pa ih je ukinuo Knjiga 
na stolu Novaković se kao pisac lakše identificira sa psima lutalicama nego sa seksi premijerima Ratna kronika Malog mista Miljenko Smoje 1991: “Četiri miseca grickan ušteđevinu...”

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar -HLEBINAC-
    -HLEBINAC-:

    Kao što već rekoh Duško Ljuština vodi Srpsko narodno pozorište "Jazavac" u Zagrebu i glavni zadatak koji ima je postavljati predstave koje ismijavaju Hrvate i hrvatske običaje !!! Neka me netko ispravi ako griješim ?

  • cigrovski.darko:

    Svaka čast na karijeri, nek me same čudii, kak je ovi sa šumarskim i pravnim, uspel vu Zagrebu s ve te umjetnosti razmeti, a Štef s Klanca sa svim glumačkim školama i odličnim ocjenama je moral konobariti i nemrem razmeti ... prikaži još!ti i nemrem, da me vubiješ.

  • oluuja:

    Evo čime ti se bavio OTAC... robovi smo mi danas u Hrvatskon u raljama yugoudbaša... Tone i tone heroina po danu i po noći istovarivali su zatvorenici Gologa otoka, koji su upravo za te potrebe služili za besplatna radna snaga. ... prikaži još!. Odluke o njihovom puštanju i posuđivanju potpisivao je otac od Duška Ljuštine, nekadašnji zloglasni preodgajatelj na Golom otoku, a taj dio biografije svoje obitelj ravnatelj Kerempuha brižno krije od javnosti.