Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Danas je kazalište previše intelektualno, a premalo intuitivno i to mu ubija erotičnost

"Za sve nas ovaj je proces bio neka vrsta oslobođenja koje u jednom trenutku počne voditi vas, otkrivati neke dimenzije koje ne očekujete. Mislim da smo u tom smislu zaista daleko dogurali ovim projektom" kaže Harjaček o "Zakopanim čudima", svojoj novoj online predstavi
11. svibnja 2022. u 16:19 0 komentara 250 prikaza
Zagreb: Kazališni redatelj Dario Harjaček
Foto: Robert Anic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Redatelj Dario Harjaček nedavno je imao online premijeru. Režirao je „Zakopana čuda“ Monike Herceg, priču o ljubavi, u kojoj glume Judita Franković Brdar (Zauvijek djevojčica), Pavle Vrkljan (Zauvijek dječak) i Jelena Miholjević (Ljubav).

Apsurd teatra Možemo li se nadati proširenju uskog kruga tema kojima se naš kazališta bave? Nažalost, ne!

Kazališta su nam opet puna, a vi ste se odlučili za projekt digitalnog  kazališta. S kojim najvažnijim motivima, osim što su za projekt odobrena sredstva? 

Projekt digitalizacije pokrenut je u pandemijsko vrijeme i prvenstveno je mišljen kao socijalna mjera. Teško mi je zamisliti da je netko razmišljao toliko vizionarski da bi se kroz ovu mjeru mogao otvoriti prostor za potpuno novi medij. Pretpostavljam da je većina umjetnika i aplicirala na ovaj natječaj u želji da se nešto radi u vrijeme kada je prostor za to bio radikalno sužen. No meni se osobno od početka učinilo kako na mala vrata dobivamo potpuno novi oblik umjetničke komunikacije – vrlo izravan, dostupan i zapravo potpuno neistražen. U vrijeme korone sve je započelo lansiranjem snimki kazališnih predstava i odmah se nekako vidjelo kako je većina tih snimaka vrlo loše kvalitete. Nakon toga krenuo je cijeli niz pokušaja stvaranja raznih digitalnih sadržaja, uglavnom iz očajničke želje da se bude prisutan i aktivan. Mislim da se veliki preokret dogodio s pojavom predstave Višnjik Bobe Jelčića u produkciji teatra DeFacto, koja je na kraju osvojila i nagradu na Bitefu kao najbolja predstava, a koja je bila u formi Zoom razgovora. Mislim da je nakon toga postalo jasno da internet može postati sjajna izvedbena platforma koja spaja nekoliko različitih medija i stvara jedan autentičan umjetnički čin.  Sa Zakopanim čudima sve je krenulo kada sam prošle godine taj dramski tekst Monike Herceg postavljao na radiju. Imao sam osjećaj kako bi on mogao živjeti i u nekom drugom obliku, što mi se često događa s tekstovima hrvatskih dramatičara na radiju. Vi vidite silni izvedbeni potencijal, međutim, od početka vam je jasno kako ti tekstovi nikad neće vidjeti pozornicu s obzirom na rigidnost repertoarnih politika u našim kazalištima. Kada mi je umjetnička voditeljica Teatra Mašina igre, Paola Slavica, predložila da apliciramo za natječaj digitalizacije, odmah mi je pala na pamet Monika Herceg jer sam u njezinom tekstu vidio upravo suštinu onoga što bi trebao biti smisao digitalizacije. Ovaj tekst sadrži takvu nevjerojatno dozu intimnosti koja traži određenu blizinu, prisutnost glumaca kakvu je u kazalištu gotovo nemoguće dobiti, a s druge strane, on funkcionira u jednom alegorijskom, nestvarnom prostoru koji je potpuno atipičan za filmski jezik. Željeli smo stvoriti jedan hibridni medij – niti film, niti predstavu, u kojoj će poetski jezik Monike Herceg dobiti svoju vjerodostojnu izvedbenu formu. Mislim da smo u tome i uspjeli.

Neki u kazališnom okruženju tvrde da je online teatar smrt za kazalište jer raskida onu živu vezu glumca i gledatelja  koja čini samu bit i temelj  ove umjetnosti. Ja bih rekla da je to možda i istina za obične snimke predstava stavljene na internet, iako smo uz njih preživjeli onaj najteži prvi lock down, ali ne i za predstave koje se rade kao svojevrsni hibrid kazališta i filma. Kakvo je vaše mišljenje?

Dakle, stvarno bih volio ostaviti tu mogućnost da s online teatrom dobivamo jedan potpuno novi umjetnički medij koji sa onim živim teatrom nema zapravo nikakve veze. Korona kriza, u svoj stravi koju je donijela, ostavila je za sobom i neke dobre stvari. Neki procesi su ubrzani, pogotovo oni administrativni, a i sve nas je navela na kreativno razmišljanje. Postalo je jasno da svi trebamo na neki način razmišljati izvan okvira, da naše uloge nisu toliko same po sebi jasne, već da treba misliti i o nekim alternativnim usmjeravanjima naše kreativnosti. Mislim da se nakon dvije godina restrikcija kazalište vraća ojačano u smislu da je ljudima postalo jasno koliko nam je kazalište potrebno i koliko je iskustvo kazališta dragocjeno. Međutim, u produkcijskom smislu, ostaje jedna velika rupa koja se neće tako brzo pokrpati. Predstave imaju svoj život koji je u vrijeme korone prekinut. Mnoge predstave nisu uspjele zaživjeti, naprasno su ugašene. Repertoari se grade sustavno, predstave se moraju oslanjati jedne na druge. Kvalitetno kazalište pitanje je kontinuiteta. Do trenutka kada će se kazališta pokrenuti da stvore novi repertoar proći će dosta vremena. Hoće li publika imati strpljenja da kazališne institucije stanu na noge, to je vrlo ozbiljno pitanje. Mislim da ćemo nastalu štetu još dugo sagledavati, a to sa online sadržajima nema nikakve veze. 

"Zakopana čuda" | Autor :

Jesu li ti uvjetno rečeno hibridi i neki novi pravac kojim se može razvijati kazalište, pravac kojim ono može doći do nove publike?

To je sigurno. Zadnjih nekoliko godina viđao sam kako traileri za kazališne predstave često izgledaju bolje od samih predstava. To me navelo na razmišljanje zašto ti traileri ne bi mogli biti umjetnička djela sama po sebi. Zašto jedan jednominutni film koji kao referencu ima neki kazališni rad ne bi mogao biti autonomni rad?

Širenjem utjecaja društvenih mreža sve se promijenilo. Takav oblik komunikacije još uvijek  je nešto novo. Način sistematizacije i selekcije informacija u današnje vrijeme zahtijeva svoje vlastite umjetničke forme. Zanimljivo je i to što projekti o kojima govorimo nisu ničim ograničeni, nemaju nikakvih normi, nisu određeni niti trajanjem, niti sadržajem  niti načinom na koji će se plasirati, brzo se mogu promovirati putem društvenih mreža te vrlo brzo dobivate povratne informacije. Mogućnost intervencije u našu stvarnost je brza i nije ograničena mehanizmima kontrole, što u principu uvijek jesu uprave kazališnih ili filmskih institucija. Otvara se veliki prostor slobode. Druga strana medalje jest ovo -  do koje mjere ovakvi projekti mogu umjetnicima osigurati egzistencijalnu osnovu za ozbiljan rad. To je sada pitanje politike. Mislim da ljudima zaduženima za kulturnu politiku mora postati jasno da se radi o velikom potencijalu. Ovaj projekt digitalizacije dogodio se silom prilika, ali bi on svakako trebao trajno zaživjeti upravo zato jer stvara jednu potpuno novu vrijednost. Naš projekt Zakopana čuda nastao je na temelju povjerenja jedne malene, ali umjetnički vrlo snažne ekipe koja je projekt iznijela na entuzijazmu i prijateljskom povjerenju. No ne mislim da je to naročito dobro. Sve više se od umjetnika očekuje da će samo na temelju vlastite „nesputane želje za stvaranjem“ stvari nastajati iz ničega. Budžet za ovaj rad bio je otprilike oko 40 000 kuna, a on je uključivao jedanaest suradnika, sve redom vrhunskih profesionalaca. Dolazimo do toga da u takvom slučaju projekt mogu iznijeti ili oni umjetnici koji su u privilegiranom položaju da su zaposleni u nekoj instituciji pa im je to usputni posao ili pak stavljate samostalne umjetnike u poziciju da konstantno spuštate cijenu njihovom radu. Sve se na kraju pokrije entuzijazmom. No to  će, s vremenom, postajati sve teže i teže. Samostalni umjetnici postali su nemotivirani i ogorčeni. Na tome se ruši cijela struktura naše umjetničke scene.  U tom smislu stvari će postajati samo sve gore. Sve češće vidimo da u kazalištima više nema mjesta za redatelje, režiraju glumci, dramaturzi su postali potpuno nepotrebni, kostimi se vade iz fundusa ili kupuju u konfekcijskim trgovinama, scenografije se rade sa sramotno malim sredstvima. Sve se to vidi i osjeća. Sve je to dio kontinuiranog procesa barbarizacije ovog društva. 

Što je sa žanrovima, ako govorimo o tih specijalnim online kazališnim projektima vidjeli smo Radničku cestu koja je triler i vaša Zakopana čuda,  poetsku priču o ljubavi. Postoje li žanrovi koji su pogodniji za takvo balansiranje medijima u raznim umjetnostima?

 Ne bih rekao da je pitanje žanrovsko. Mislim da je u ovom trenutku to pitanje prije svega intuitivno. Potrebno je  ući u logiku suvremenih medija, preuzeti jezik koji nam nudi nove mogućnosti, povezati se s njim. Zakopana čuda imaju jednu pomalo retro-notu, u svojoj estetici se referiraju na filmske autore šezdesetih i sedamdesetih godina, posebno na Bergmana i Godarda, no mišljena su iz perspektive suvremenog gledatelja koji taj sadržaj može pogledati na svom mobitelu ili kompjutoru. Prednost ovog medija je prije svega što se mogu napraviti u relativno kratko vrijeme, što je produkcija daleko jednostavnija, jeftinija i mobilnija od produkcije koju zahtijeva kazališna predstava ili film, a distribucija je brza i nema nikakvih ograničenja. Sadržaj je dostupan u bilo koje vrijeme. Dakle, ne mislim da je pitanje žanra u ovom slučaju bitno, bitno je prije svega promišljati medij.

Kako ste izabrali priču Monike Herceg, priču o ljubavi i fazama u ljubavnoj vezi,  u kojoj se zapravo svatko od nas može prepoznati?

Jezik Monike Herceg jako mi je blizak. On me otvorio prema nekim estetskim premisama koje sam tijekom godina rada u kazalištu pomalo izgubio, a koje su na neki način ishodište moje estetike. Monika Herceg u svojim tekstovima posjeduje takvu delikatnost i nježnost koja rezonira s najintimnijim nijansama našeg bića. Monika Herceg govori o tome kako svi mi, prije svega i iznad svega želimo biti voljeni i kako u hladnom zraku današnjeg vremena vrlo često bježimo od ljubavi u strahu od toga da budemo povrijeđeni. Ja se nikada nisam bojao vlastitih slabosti, vlastite krhkosti, uvijek sam je nekako pokušavao izložiti u svom radu, a Monika u Zakopanim čudima tematizira upravo taj aspekt našeg bića – kako biti jak u slabosti, kako se prepustiti ljubavi, kako je prepoznati. Kroz ovu „hibridnu formu“ dolazimo do nevjerojatno intimnog odnosa s glumcima, a ono što nam oni donose prije svega je umijeće empatije. Za takvu vrstu angažmana potrebna je velika hrabrost i veliko povjerenje – u partnera, u redatelja, a na kraju i u publiku. Zaista sam presretan krajnjim rezultatom našeg istraživanja. Judita Franković Brdar, Pavle Vrkljan i Jelena Miholjević izložili su se ovdje do mjere koju sam rijetko vidio na sceni ili na filmu. Hvala im na tome. Senzualnost koju oni donose krajnje je autentičan glumački jezik. U njemu nema nikakve poze. On je materijalizirana ljudska ranjivost.

A kako ste izabrali glumce? Romantičarki u meni jako se sviđa činjenica da ste vlastitoj supruzi namijenili ulogu Ljubavi. 

Svojoj sam supruzi rekao da će igrati Ljubav budući da drugu Ljubav ne poznajem. A glumački zaista ne znam niti jednu glumicu koja posjeduje tu razinu unutarnje glumačke uravnoteženosti, glasovne rafiniranosti i čiste putenosti da bi se mogla na ovaj način nositi s takvim zadatkom. Judita i Pavle prije svega su beskrajno talentirani glumci, a nakon toga i nevjerojatno senzibilni ljudi koji su sposobni ovako pomaknuti, poetski jezik pretvoriti u nešto toliko uvjerljivo, životno, moćno i bolno. U nešto svoje. Nije sve to na prvi pogled bilo tako očito. Dugo smo iščitavali Monikin tekst, a Judita i Pavle postepeno su se predavali njegovom podtekstu. Za sve nas ovaj je proces bio neka vrsta puta oslobođenja koji u jednom trenutku počne voditi vas, otkriva vam neke dimenzije koje ne očekujete. Mislim da smo u tom smislu zaista daleko dogurali s ovim projektom. Najbolje stvari dogode se uvijek iz povjerenja, iz vjere.

"Zakopana čuda" | Autor :

Gledajući Zakopana čuda osvijestila sam jedan problem hrvatskog teatra, a to je apsolutni bijeg od erotike. Zašto je tako malo erotskih – ali i ljubavnih - čuda na našim kazališnim scenama? 

Vraćam se na pitanje povjerenja. Ono što je istinski erotično uvijek izlazi iz mjesta u kojem dopuštamo sebi da budemo ranjivi. Današnje kazalište previše je intelektualno, a premalo intuitivno. Kada intelektualizam prevlada senzibilnost, kazalište postaje docirajuće. Plasiraju nam se ideje koje uvijek iskazuju neku vrstu intelektualne superiornosti, a vrlo često i etičke superiornosti umjetnika u odnosu na svijet kojim se bavi. Takva farizejština ne podnosi erotiku. Današnji teatar često je vrlo seksualan, seksualno eksplicitan, no iza te seksualnosti najčešće stoji agresija, destrukcija. To je razlog radi kojeg mi je kazalište vrlo često poprilično dosadno. Kazalište, a i književnost postali su krajnje dogmatični. Postali su platforme za stvaranje boljeg i pravednijeg svijeta. Ne sviđa mi se to. Ne vjerujem da umjetnost to može, niti da bi to trebala biti njezina funkcija. Ponovno ću spomenuti svoje omiljene filmske autore – Bergmana, Godarda, Buñuela. Mislim da nitko nije postigao veći stupanj umjetničke slobode od tih autora. Oni su dokaz da ljudska sloboda nikako ne mora ići ruku pod ruku s političkom slobodom. A upravo je pitanje ljudske slobode osnovno pitanje erotike.To je sloboda za koju danas nitko ne mari.

Postajemo li sve konzervativnije društvo i je li to opaki trend kojeg spremno slijedi i naše kazalište? 

Živimo u vrijeme u kojem je moguće kretati se kroz nekoliko paralelnih stvarnosti, paralelnih diskursa. Neki od njih su krajnje konzervativni, neki ekstremno liberalni. To je pitanje našeg osobnog odabira. Moguće je supostojati s krajnje konzervativnim svjetonazorom, a da nas on uopće ne dotiče. Kazališne institucije nisu konzervativne, one su prije svega kalkulantske. Najbitnije je ne talasati, najbitnije je držati se čiste pozitivne nule. U tom pogledu najveći problem nije cenzura nego autocenzura. Nije problem iskazati stav, problem je u tome što taj stav nikome nije bitan. Ljudi su postali ravnodušni na sve stavove ili pak energiju trošimo na prezir prema stavovima drugačijima od naših. Kritičnost je postala parodija, apsurdna, krajnje besmislena.

Špišićeva Alabama u vašoj režiji igrat će na Festivalu glumca. To ste radili u Kazalištu Virovitica. I inače ste redatelj koji ne odbija pozive iz tzv. malih kazališnih kuća. U čemu je čar takvog posla, tim više jer ste Alabamu već radili 2010. godine?

Virovitica, Dubrovnik i Split postali su kroz godine moje oaze u kojima smatram da sam dao najbolje od sebe. Ono što je bitno jest to da u svim tim sredinama postoji jedna građanska jezgra koju današnji teatar melje u svom žrvnju mediokritetstva. Meni je uvijek bilo najdraže komunicirati upravo s tom publikom, s onima za koje je teatar mjesto potvrde građanskog identiteta, s onima koji od teatra očekuju nešto više, s onima koji su spremni biti izazvani, s onima koji su spremni na dijalog. Zagrebačka publika poprilično je cinična i rezignirana, ima poprilično nadmeni stav, teško ju je impresionirati, a ono što na kraju „popuše“ vrlo rijetko korespondira s mojim ukusom. U Zagrebu se najbolje stvari događaju potpuno mimo radara, najčešće u krajnje nepriličnim uvjetima. No, to je s druge strane upravo ono veličanstveno u Zagrebu, ovdje postoji scena koja se nikad ne predaje. Zaista možemo reći da imamo jako veliki broj izuzetno talentiranih, sjajnih kazališnih umjetnika bez obzira što je njihova vidljivost gotovo nikakva.

Mnogi se redatelji ne vole vraćati jelima koja su već radili, a sve zbog straha od ponavljanja i manire. Vi očito niste među njima? 

Alabama je do sad jedina predstava koju sam režirao dva puta. Razloga je nekoliko. Prvo, smatram da je Špišićev tekst toliko dobar da mora živjeti na hrvatskim pozornicama, a drugi je taj što je radi preranog odlaska Marine Nemet Gavellina verzija doživjela premali broj izvedbi da bi priča s Alabamom završila. Bila je to za mene i neka vrsta posvete Marini. Treći razlog je taj što je Alabama priča koja je toliko utemeljena u slavonski mentalitet da sam imao osjećaj da je virovitička publika možda najbolje može razumjeti. I još jedan razlog jest taj što je glumačka podjela u virovitičkom teatru bila toliko dobra da se to nije smjelo propustiti. Drago mi je da je Blanka Bart dobila priznanje za tu ulogu jer to baca svjetlo na jedan teatar koji ima izuzetno snažan, homogen ansambl i sjajnu logistiku koja ih u vrlo teškim uvjetima drži na životu već gotovo cijelo stoljeće. I to je to. Nisam se nikad do sada ponavljao, niti sam posebno sentimentalan prema stvarima koje završim. Uvijek gledam unaprijed. Najbolji primjer za to je činjenica da kod kuće nemam niti jedan primjerak vlastitog romana. 

Vraća li se predstava „Pod balkonima“  u Dubrovnik, na Igre? Koliko je važno da takve predstave ne 'plešu' samo jedno ljeto? 

Nažalost, ne. Mislim da je priča s Balkonima ipak gotova. Žao mi je zbog  toga. Predstava je nakon dvije godine igranja u Dubrovniku s velikim uspjehom gostovala u Zagrebu. No to je bilo sve u zadanim okolnostima što je ona mogla dati. Budući da se radi o velikom festivalskom ansamblu, financijski ju je jako teško održavati na životu. Problem s Igrama jest taj što je Dubrovnik jednostavno postao preekskluzivna destinacija da bi predstave mogle imati bilo kakvu osim lokalne publike, a festival je sam po sebi preznačajan da bi mogao biti tek lokalna manifestacija. U tom limbu Igre funkcioniraju već duže vrijeme i tu se malo toga može napraviti. No još uvijek mislim da je postojanje Igara neopisivo važno jer je to postalo posljednje mjesto (uz Dramski program Hrvatskog radija) koje može posložiti glumačke „reprezentacije“, mjesto na kojem se kreativne struje različitih ansambala miješaju.  Ništa nije ljepše od toga da za projekt možete birati između najboljih od najboljih hrvatskih glumaca.

"Zakopana čuda" | Autor :

Puno radite i radio drame, štoviše vaš  „Potres“ je osvojio prvu nagradu na prestižnom natječaju BBC-a.  Kako uspijete omađijati slušatelje samo glasovima? 

Radio doživljavam kao vrlo suvremen medij, mjesto za nesputano eksperimentiranje. Suvremena hrvatska drama danas prvenstveno živi na radiju. To obvezuje jer upravo tim tekstovima trebate dati kontekst kakav traže i zaslužuju. Drago mi je biti dio Dramskog programa Hrvatskog radija zato jer je to jedan od najuspješnijih kreativnih kolektiva u Hrvatskoj. To je danas jedno vrlo vibrantno mjesto, velike estetičke širine, prepoznato u europskim razmjerima.  Svima bih preporučio da odu na stranice Slušaonice Dramskog programa i uvjere se u to. Možda se u ovom slučaju radi i o najboljem primjeru uspjeha digitalizacije. 

Renault Captur
DUGI PUT DOLE
Preko Dubrovnika do Osijeka bez bračnih problema
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.