Ti si previše liberalna, komentar je koji slušam cijeli svoj odrasli život, od prijateljskih zezanja do ozbiljnih poslovnih situacija. Isto toliko vremena spremno odbacujem tu ocjenu jer ne da nisam preliberalna nego to po biti stvari i ne mogu biti. Liberal ili jesi ili nisi. Nema stupnjeva i nema sredine, ima tek onih koji su liberali svuda, ali "ne u svojoj kući". A to su oni lažni pozeri koji se razotkriju prvim izgovorenim rečenicama. Upravo zbog te jedinstvene srži liberalna opcija nikada nije (niti će ikada) biti politička snaga u zemlji kojoj pripadam. Ovdje se svi zaklinju u jedno, a žive nešto sasvim drugo, pa tako najveći domoljubi desne orijentacije od te iste ljubljene domovine najviše trpaju u vlastite džepove, baš kao što oni koji su deklarativno na strani radništva i najsiromašnijih grade viletine i u okrilju tih zidova umiru od smijeha nad naivcima koji vjeruju njihovim političkim parolama.
E sad, otkud politika u mojoj "butigi"? Baš kao što nema liberala među nama, nemamo mi ni liberalno kazalište iako bi svaka umjetnost to morala biti po svojoj biti. To mi je postalo jasno kada sam u jednom razgovoru o kazališnim predstavama i očekivanjima publike izrekla da ja uvijek navijam za svaku kazališnu predstavu. I zaista je tako, u trenutku kada sjednem u gledalište, kada se ugase svjetla, ja najiskrenije želim da predstava koja tek počinje bude najbolja koju ću gledati, da me obori s nogu i zauvijek se upiše u moja sjećanja, pridruži onim naslovima koji već jako dugo tamo "stanuju". A kako vrijeme odmiče, postajem sve svjesnija da je takvih predstava sve manje i manje. Daleko od toga da je sve što nude naša kazališta prizemno i loše, ali zapravo nam nasušno nedostaje onih predstava koje će porušiti zidove kazališta oko nas, onih koje će naše misli i naše emocije usmjeriti u nekomu novom smjeru, naš um i srce odvesti tamo gdje još nisu bili.
Naravno to je najteži zadatak ne samo za kazalište nego i za umjetnost općenito jer mnogo je komfornije (i sigurnije) vrtjeti se u stalno istim krugovima očekivanja. To donosi novac, odobravanje, nagrade, ugled, slavu i čast. I stvara prosječnost. U konačnici, taj život umjetnosti bez rizika donosi i dosadu, donosi uravnilovku u kojoj nam se čini da su sva naša kazališta posve ista, pa je postalo posve svejedno u čiji ćemo "mrak" sjesti. A to nikako ne bi smjela biti startna pozicija bilo kojeg teatra, bilo kojega teatarskog trenutka. I pišem to s mislima na zlatno doba &TD-a, tog kazališta koje je u svojim zlatnim (usudila bih se reći, i svetim) godinama bilo sinonim za liberalno, čak i avangardno i eksperimentalno kazalište, i to zato što je uvijek išlo tamo gdje druga nisu smjela. Ni mogla.
Pišem ovo dan prije nego što će Gavella, još jedno zagrebačko kazalište koje je osnovano zbog pobune i potrage za liberalizmom, na scenu vratiti legendarni naslov "Mirisi, zlato i tamjan". Istoimeni roman Slobodana Novaka u samim je temeljima hrvatske književnosti, baš kao što je predstava koju je u Teatru &TD 1974. godine režirao Božidar Violić upisana u anale hrvatskoga glumišta. Na (moju) sreću na repertoaru je bila punih dvadeset godina, sve do 1994., pa je se tako i ja jako dobro sjećam. Ne prve glumačke postave (jer jedanaestogodišnja djevojčica stvarno nije imala što tražiti u &TD-u) s Izetom Hajdarhodžićem u ulozi Malog, već one kasnije verzije kada je tu ulogu igrao maestralni Ivica Vidović.
U tim komunističkim vremenima ta je predstava bila i više nego liberalna, bila je subverzivna u samoj svojoj biti jer se – baš kao i roman – usudila govoriti o stogodišnjakinji, kontesi koja nikako da umre, i koja je nekada bila vlasnica zamalo cijelog tog otoka, kojeg Novak nije imenovao, te mnogo opasnije, čovjeku koji se o njoj brine, a koji je izgubio sve ideale. O kakvim je idealima riječ, dovoljno pokazuje njegov status, jer on je intelektualac, invalid Drugoga svjetskog rata, dakle partizan.
Roman je izašao 1968. godine, bio je prihvaćen i nagrađivan, ali kada je Violić započeo rad na predstavi, sam Slobodan Novak ga je upozorio da najoštrije misli (poput one da revolucionari mogu izgubiti samo okove, a dobiti sve što hoće – što je bila i više nego jasna slika stanja u tadašnjoj državi) nikada neće proći izgovorene na kazališnoj sceni. Violić je u dogovoru s Novakom sam nadopisao novi prizor i on je opet bio sporan. Iz Gradskog komiteta SKH netko je inzistirao da se taj prizor izbaci. I tako je predstava u svom izvornom obliku, što je Violić jasno napisao, bila izvedena samo na premijeri. Ali bila je izvedena! Samo zato što je iza Violića, kao i svih koji su radili na toj predstavi, stajao tadašnji ravnatelj Teatra &TD Vjeran Zuppa. Vrhunski intelektualac vodio je to kazalište od 1966. do 1977. godine, a sve što je napravio u tim zlatnim godinama &TD-a može se svesti pod samo dvije riječi – sloboda i suvremenost – riječi koji su sami temelji liberalizma.
Uz "Mirise, zlato i tamjan" o kojima se danas govori kao o jednoj od najdugovječnijih predstava našega glumišta (a predstave traju isključivo zbog ljudi koji ih žele gledati) dovoljno je reći da je upravo on bio ključni čovjek zbog kojeg povijest hrvatskoga glumišta sadrži i još jednu (možda i legendarniju) predstavu koja je tadašnjim vlastodršcima u lice bacala nimalo ugodne istine. Bio je to prvijenac Ive Brešana "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja". Brešan ju je napisao 1965. godine, nakon čega je slijedio njen mukotrpan put po ladicama ravnatelja brojnih kazališta. Svi su odbijali tu priču koju je Brešan smjestio na sam početak pedesetih godina 20. stoljeća, naravno u Titovu Jugoslaviju, u kojoj se iza bespoštednog humora skrivala jasna kritika tadašnje socijalističke vlasti i svih neobrazovanih primitivaca koji su tako dobro napredovali i živjeli pod njenim okriljem.
Godine 1971. Zuppa je prihvatio dramu i ona je praizvedbu doživjela na sceni &TD-a, gdje je preko noći, uglavnom usmenom predajom, postala neviđeni kazališni hit. I tu je predstavu režirao Božidar Violić i bila je to senzacija zbog koje je Zuppa pozivan na "ribanje" u CK. Ondje je branio i obranio Brešanovu "grotesknu tragediju", koja je kroz najpoznatiju Shakespeareovu tragediju postala svjedočanstvo o primitivizmu, gluposti i pokvarenosti jednog sustava i jednog vremena.
I sada možemo do sudnjeg dana raspravljati kamo su – i kako – s čelnih pozicija kazališta nestali takvi hrabri ljudi? Možemo kukati kako danas više nema ljudi koji su vrhunski intelektualci, ali takvi koji ne žele svoju kičmu pognuti, niti svoj moral dovesti u pitanje, zbog još bolje plaćene pozicije na kojoj osvaneš nakon što slušaš one koji su na vlasti, tj. one u čijim je rukama sva moć, drugim riječima financije kazališta. Naše vrijeme očito više ne treba ljude koji misle svojom glavom. One koji znaju i koji se usude. Kazalište ih treba!
Otvori KEKS Pay
