"Samo je glazba važna, sve drugo je glupost" - izjavio je novinarki "Guardiana" Chris Martin, pjevač Coldplaya i suprug Gwyneth Paltrow. No podaci o 16 milijuna prodanih albuma (i četiri Grammyja) tek su statistički vrh ledene sante koja pod sobom krije najblještaviju zlatnu koku britanske glazbene industrije još od pojave U2.
Njihov treći album mjesecima je najavljivan kao diskografski događaj sezone a možda i godine, i kada je na krilima pilot-singla "Speed Of Sound" napokon stigao, postalo je jasno da očekivanja nisu bila bez osnove. Spomenuta pjesma najslabiji je trenutak na "X&Y" - bezličan komad post-brit-popa koji zvuči kao da su pokrali sami sebe, što vjerojatno i jesu. Ono što ugodno iznenađuje jest ambicioznost kojom je prožet ostatak ploče. Ako je prvijenac "Parachutes" bio proboj s jednostavnim pop-pjesmama a "A Rush Of Blood To The Head" njegov uglancani nastavak, "X&Y" je pokušaj kreiranja velikog albuma epskih proporcija, većeg od života i nalik onome što su osamdesetih skrivili Bono i U2. Nove skladbe na svijet su došle u dugim porođajnim mukama, no rezlutat je djelo srazmjerno složene strukture, ali ipak pitko i slušljivo - spremno za kritiku ali i dugi boravak na Top 5.
Mistični klavijaturistički uvodi, gitarističke naslage posuđene od U2 iz Joshua Tree faze, naglašeni bubnjevi, superlirski akustični pasaži, izmjene ritma i, najvažnije, Martinovo žalobno cijukanje - sve je zapeglano i na mjestu. Himne su tražili, himne su i dobili: kada uspiju u namjerama, kao što je slučaj s "What If" ili neodoljivo nježnom "A Message", rezultati su doista impresivni. Drugdje Coldplay zvuče ni bolje ni lošije od desetaka manje poznatih engleskih konkurenata. (D. L.)
Otvori KEKS Pay
