Prije točno 141 godinu, 13. veljače 1883., u venecijanskoj palači Ca' Vendramin Calergi od srčanog je udara umro Wilhelm Richard Wagner, glazbeni revolucionar čije su opere zauvijek promijenile tijek klasične glazbe. Kao tvorac koncepta "Gesamtkunstwerk" (cjelovito umjetničko djelo) i autor remek-djela poput ciklusa "Prsten Nibelunga", "Tristana i Izolde" te "Parsifala", Wagner je ostavio neizbrisiv trag.
No, u pozadini krije se mračna strana, obilježena radikalnim političkim stavovima, otrovnim antisemitizmom i privatnim životom punim skandala, zbog čega je njegova ostavština i danas predmet žestokih rasprava. Njegova glazba je monumentalna, ali njegovo ime postalo je sinonim za jednu od najmračnijih ideologija u povijesti čovječanstva.
Rođen u Leipzigu 1813. godine, Wagner je odrastao u turbulentnom okruženju. Otac mu je umro od tifusa samo šest mjeseci nakon njegova rođenja, a majka se ubrzo udala za glumca i slikara Ludwiga Geyera. Wagner je do svoje četrnaeste godine nosio prezime Geyer, a ta ga je obiteljska situacija proganjala cijeli život. U mladosti je bio zaneseni ljevičarski revolucionar, sudjelujući u Dresdenskom ustanku 1849., zbog čega je morao pobjeći i provesti dvanaest godina u egzilu. Upravo je u tom razdoblju izgnanstva napisao neke od svojih najvažnijih teorijskih spisa, ali i pamflete koji će postati temelj njegove reputacije. Njegov umjetnički put bio je isprepleten s neprestanim dugovima, ljubavnim aferama i osjećajem da ga svijet ne razumije, što je hranilo njegovu megalomaniju i ksenofobiju.
Jedna od najvećih kontroverzi vezana je uz pitanje njegova očinstva. Sam Wagner je sumnjao da mu je Ludwig Geyer biološki otac, a dodatno je spekulirao da je Geyer možda bio Židov. Iako za to nema nikakvih povijesnih dokaza, ta je sumnja vjerojatno utjecala na njegov složeni psihološki profil i opsesiju "njemačkom čistoćom". Njegov bliski suradnik, filozof Friedrich Nietzsche, kasnije je u svojem djelu "Slučaj Wagner" cinično ustvrdio da je Geyer bio Wagnerov otac, dodajući igru riječima kako je "Geyer (lešinar) gotovo već Adler (orao)", aludirajući na često židovsko prezime Adler. Ta nerazriješena enigma podrijetla, pratila je Wagnera kao sjena.
Vjerojatno najproblematičniji dio Wagnerove ostavštine je zloglasni esej "Židovstvo u glazbi" (Das Judenthum in der Musik), koji je prvi put objavio 1850. pod pseudonimom. U njemu iznosi tezu da Židovi, kao stranci bez korijena u njemačkom narodu, nisu sposobni stvarati autentičnu, duboku umjetnost, već samo površne i komercijalne imitacije. Posebno se okomio na uspješne skladatelje Felixa Mendelssohna i Giacoma Meyerbeera, koji mu je prethodno pomogao u karijeri. Wagner je esej ponovno objavio 1869., ovaj put pod vlastitim imenom i s još oštrijim dodacima, što je izazvalo javne prosvjede. Njegov vlastiti antisemitizam utro je put kasnijoj, tragičnoj instrumentalizaciji njegove glazbe od strane nacista.
Čak je i Wagnerova smrt u Veneciji obavijena velom intrige. Preminuo je od srčanog udara, no godinama je kružila glasina da je napadaj izazvala svađa sa suprugom Cosimom zbog njegove navodne afere s pjevačicom Carrie Pringle, mada povjesničari danas odbacuju tu priču kao neutemeljenu.
Nakon Wagnerove smrti, njegova ostavština pala je u ruke njegove udovice Cosime i tzv. "kruga iz Bayreutha", koji je postao žarište njemačkog nacionalizma i rasizma. Ta je veza dosegla svoj vrhunac s dolaskom Adolfa Hitlera na vlast, koji je u Wagneru vidio ne samo glazbenog genija, već i duhovnog oca nacionalsocijalizma. Hitlerova opsjednutost Wagnerom započela je još u mladosti, a njegove opere, s temama germanske mitologije, herojstva i borbe, postale su soundtrack ideologije Trećeg Reicha. Wagnerova snaha, Britanka Winifred Wagner, postala je bliska Hitlerova prijateljica i gorljiva obožavateljica, pretvorivši Festival u Bayreuthu, koji je Wagner utemeljio kao hram svoje umjetnosti, u glavno kulturno i propagandno središte nacističkog režima. Hitler je bio redoviti gost i izjavio je: "Tko želi razumjeti nacionalsocijalističku Njemačku, mora poznavati Wagnera".
Njegovo nasljeđe stoga ostaje duboko podijeljeno. S jedne strane stoji glazbeni genij koji je pomaknuo granice harmonije i drame, a s druge strane čovjek čije su otrovne ideje poslužile kao inspiracija za najveće zločine dvadesetog stoljeća.
Otvori KEKS Pay
