Ecija Ojdanić i Vedran Mlikota imaju mnogo toga zajedničkoga. Već petu godinu dio su ekipe za koju kažu da ispisuje televizijsku povijest. Iza njih je upravo jedan od intenzivnijih perioda snimanja serije "Kumovi".
Oboje imaju i bogate "izvannastavne" sportske aktivnosti. Ecija se priprema za Svjetsko veteransko prvenstvo u maratonu u Zagrebu. Vedranu je zauzetost oko "Kumova" spriječila plan da se ponovno uspne na jedan od himalajskih vrhova pa će se ovoga ljeta zadovoljiti alpinističkom ekspedicijom po Skandinaviji.
Ojdanić vodi i Kazalište Moruzgva te kao veliki spektakl najavljuje sljedeću zagrebačku premijeru – komad Ane Tonković u režiji Krešimira Dolenčića. Mlikota će u sljedećoj sezoni zaigrati u novoj predstavi Kerempuha, a još uvijek, "TikTok vremenu usprkos", diljem Hrvatske postoji zanimanje za program koji izvodi gotovo trideset godina – večer ljubavne poezije i šansona.
No glavni povod za razgovor s ovo dvoje Vlaja je organizacija kazališnih događanja u njihovu zavičaju. Mlikota je pionir i veteran s "Glumcima u Zagvozdu", koji su ovoga ljeta ušli u svoje dvadeset deveto izdanje i odavno prerasli u etablirani gotovo cjeloljetni festival. U Drnišu se, pak, od 17. do 22. srpnja održava šesti "GOODfest", uz bogat popratni sportski i koncertni program.
U razgovoru njih dvoje čas se međusobno hvale, čas zadirkuju i podbadaju. Posebno ih je zabavno slušati dok prepričavaju zajedničke uspomene, primjerice iz predstave "Što je muškarac bez brkova", u kojoj su ubacivanjem lokalnih izraza i imena stvarnih ljudi izazivali urnebesne reakcije publike u Zagvozdu. Čitateljima Obzora donosimo ozbiljniji dio razgovora u kojem odgovaraju na deset pitanja o Dalmatinskoj zagori, našem društvu i ulozi kazališta u njemu.
Što je bilo okidač, poticaj, nadahnuće i razlog da počnete zamišljati kazališne predstave u svojim rodnim krajevima?
Mlikota: Jednom je na glumačkoj klasi na Akademiji Tom Durbešić, meni jedan od najdražih profesora, rekao da su glumci kao djeca jer žele da njihovu igru vidi što više ljudi. Možda je tu korijen dolaska kazališta u Zagvozd. Da me moji vide! Pošto su Zagvožđani znali da studiram glumu, zapitkivali su me kada će me moći vidjeti na djelu. Tu je početak. Nakon toga slijedi ona već legendarna vožnja u Ćurdinoj bubi do Dubrovnika, sa stajanjem u Zagvozdu. Tu se rodila ideja da se nešto napravi. I prvu godinu (1998.) doveli smo šest predstava u Zagvozd s budžetom od 11.000 kuna, koje nam je dao tadašnji gradski ministar Mladen Čutura. Da! Dobro ste čuli, 11.000 kuna. Nagovorili smo kolege da dođu odigrati predstave samo za putne troškove. Te smo se godine svi upecali na "Kulturu u Zagvozdu". I Zagvožđani i glumci i ostali gosti.
Ojdanić: Pa sigurno je jedan od poticaja za osnivanje i pokretanje "GOODfesta" bio jedan od mojih brojnih dolazaka na GUZ. Bila sam fascinirana kulturnim pokretom koji je moj dragi kolega izazvao i pokrenuo svojim kazalištem te tim jednim prosvjetiteljstvom koje je donio u svoj prekrasni, ali, ajmo reći da se nitko ne uvrijedi, kameni i ne tako razvijeni kraj.
Međutim, okolnosti se nikako nisu poklopile. Ono što je razlika između mog dragog Vedrana i mene jest to što sam ja ipak žena pa, osim što je trebalo razvijati profesionalni put, tu su bili i obitelj, djeca... Mislim da su žene tu ipak u manje povoljnom položaju.
Ono što je Vedran Mlikota zasigurno imao, bila je podrška tadašnjeg načelnika Boška Dedića i cijelog društva, tako da je on bio na čelu jedne složne čete koja je napravila to da su "Glumci u Zagvozdu" postali općepoznato kazališno mjesto i točka koja se proširila cijelom Hrvatskom te na taj način popularizirala malo, a sada već veliko mjesto Zagvozd.
Moram priznati da sam mu zahvalna na tome što me cijela ta priča potaknula. Dogodile su mi se okolnosti da me direktorica TZ-a grada Drniša Ivana Dujić pozvala da radim na popularizaciji svojega kraja, ja sam predložila festival i tako je sve to skupa nastalo.
Na kakve je sve reakcije naišla vaša ideja, prvo u krugu obitelji pa među kolegicama i kolegama, a onda i kod lokalnih "struktura" u Zagvozdu, odnosno Drnišu? Jeste li dobili podršku kakvu ste očekivali?
Mlikota: Sve reakcije tih prvih godina bile su pozitivne. I Zagvožđana i umjetnika koji su dolazili u Zagvozd. To je bilo jedno entuzijastičko vrijeme. Kao da smo bili u nekoj kazališnoj bajci! Kod mene doma pod odrinom na ručku sjede: Špiro Guberina, Mustafa Nadarević, Ivo Gregurević, Danko Ljuština, Višnjić, Navojec, Potočnjak, Ivica Vidović... i niz drugih. Neki ljudi nisu vjerovali da će se oni okupiti. Moja obitelj tu je od prvog dana bila glavna logistika. Svi su spavali i hranili se kod mene prvih godina. A onda smo osnovali Udrugu koja se zove kao i Festival pa smo počeli skupljati donacije i sponzorstva. Ljudi su se počeli uključivati s organizacijom ručka ili večere ili spavanja. I tu smo doživjeli jedan lijepi vjetar u leđa, jedan zalet koji je jako dugo trajao. Općina Zagvozd i tadašnji načelnik Boško Dedić od prvog dana bili su nam velika pomoć u svemu. Bili su nerazdvojan dio Festivala.
Ojdanić: Moja obitelj naviknula se na raznorazna iznenađenja s moje strane, ali naravno da sam imala apsolutnu podršku i da su moji roditelji bili jako ponosni, s obzirom na to da su svoju djecu odgajali da budu ponosna na svoje korijene. Zadnju fazu svojega života tata, a sada i majka, provode tamo. Pravi su lokalpatrioti. Iako je mama rođena Drnišanka, sada uživa na svom imanju u Kljacima.
I meni su usadili tu ljubav i, kako godine prolaze, sve više pronalazim načina da tamo provodim barem dio godine. To je još uvijek u sferi ideja i nadam se da će se, kako godine brzo prolaze, i taj moj san vrlo brzo ostvariti.
Što se tiče samih vlasti, u početku mogu reći da je postojala jedna suzdržana podrška. Međutim, već od prve godine, unatoč tome što smo u tom izdanju napravili gotovo sve moguće greške koje smo mogli napraviti, odmah se dogodila neka kemija. Drnišani i Drnišanke prepoznali su vrijednost ovakvog događanja i to je postao put bez povratka.
Nekako je ta podrška zajednice iz godine u godinu rasla i ove je godine na najvišoj razini. Gradonačelnik aktivno sudjeluje i pomaže, imamo pokroviteljstvo Županije i konkretnu pomoć Turističke zajednice Šibensko-kninske županije na čelu s Krešimirom Šakićem.
Nadam se da to neće biti samo jednokratna pomoć, nego da će se ova suradnja nastaviti, jer je smisao ovakvih festivala da budu potpuno besplatni. Ono što je divno jest to da iz godine u godinu odgajamo kazališnu publiku, a to su vrijednosti koje su itekako važne za razvoj svakog čovjeka, ali i društva i lokalne zajednice.
Surađujete li u organizaciji s Crkvom, jesu li vam od pomoći bili vaši župnici, svrate li katkad na predstavu biskupi?
Mlikota: Crkva se u Zagvozdu nije puno petljala u našu kulturnu rabotu! I dobro je da je tako, jer Crkva na neke stvari u kulturi gleda jednostrano i isključivo! A to nije dobro. Ali imali smo nekoliko lijepih predstava i koncerata u području šamatorja i bilo je jako lijepo. Puno toga ovisi i o tome koji je svećenik u župi. S nekima se da razgovarati o svemu, npr. s don Ivanom Čubelićem, koji je gledao skoro svaku predstavu, a neki su isključivi i ne možeš probiti njihov zid straha i opreza od umjetnika. Neki su me i napadali i prozivali s oltara. Bilo je jako duhovitih situacija. Neke su graničile s mirakulima.
Ojdanić: Kazalište je svakako mjesto susreta, mjesto dijaloga i mi apsolutno pozivamo sve – predstavnike svih crkvenih vlasti i vjeroispovijesti. Ono što mi je iznimno drago jest to da su prije dvije godine u publici u Drnišu sjedili pravoslavni episkop te katolički i grkokatolički svećenik. Općenito nisam za podjele, a kazalište je mjesto gdje na tome apsolutno moramo raditi.
Što se tiče same podrške Crkve, još u vrijeme kada ovo nije bio festival, vi ste, Branimire, tome i svjedočili – kada smo igrali predstavu na platou ispred crkve sv. Ilije u Kljacima, svećenik je osobno nosio klupe jer je odaziv bio mnogo veći nego što smo mogli zamisliti.
Kada se nekad u istoj rečenici spomenulo Dalmatinsku zagoru i kazalište, mnogima je vjerojatno prva asocijacija bio Brešanov komad "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" i po njemu snimljen sjajan film Krste Papića. Koliko danas, kao prvo, mladih uopće zna za Ivu Brešana i njegov komad, a drugo, koliko ste vi svojim radom i festivalima promijenili stereotipe i predrasude?
Mlikota: Tužna je spoznaja da veliki postotak mladih nema pojma tko je Ivo Brešan, a ne znaju ni za mnoge druge pisce i umjetnike. Nedavno sam razgovarao s jednim hrvatskim filmskim redateljem koji je rekao da na Akademiju dolaze klinci i hoće upisati glumu ili režiju, a ne znaju tko je Fabijan Šovagović, Babaja, Papić, Izet Hajdarhodžić, Tonko Lonza, Tadić, Boško Violić, Krešo Golik... i sl. Je li to normalno? Nije!
Tehnološki napredak, brzina života, a najviše površnost osakatila je kompletne generacije mladih koji nemaju "vremena" da se posvete ljepoti gledanja starog filma ili čitanja nekog velikog romana od 300 stranica. Oni traže kratak sadržaj! Hamlet je bio princ. Stric mu je ubio oca zbog prijestolja. Majka se udala za strica. Javi mu se očev duh i kaže mu istinu i on želi osvetiti oca. Na kraju pogiba u borbi i postaje žrtva stričevih spletki.
To je sve što oni žele znati o Hamletu. I sve mora stati u 30 sekundi! Jer tako kaže TikTok. A ona ljepota Shakespeareove rečenice kojom je ispunjen svaki prizor Hamleta, i mnogih drugih djela, njima nije bitan, jer je "dug i dosadan". Nemaju vremena da ga upoznaju.
Mislim da smo predstavama, koncertima i izložbama mijenjali stereotipe i predrasude i pobuđivali interes za lijepi i bajkoviti svijet umjetnosti. Prije pošasti mobitela i društvenih mreža bilo je puno djece koja su sjedila na podu i netremice gledala predstavu. Danas je toga puno manje. Danas dijete može cijelu predstavu provesti tako da sjedi u prvom redu i igra igricu na mobitelu.
Ojdanić: Složila bih se s Vedranom. Mislim da je najveći problem to što većina mladih ljudi ne zna i nikada nisu čuli za Ivu Brešana i "Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja".
Ali to je boljka ove generacije, načina života, korištenja mobitela, manjka obrazovanja i, samim time, ovakvi festivali i odlazak u kazalište postaju još ljekovitiji. Barem je kroz kazalište i kazališne predstave moguće upoznati publiku s nekim piscima, literaturama i temama.
U tom smislu ovakvi su festivali značajniji nego ikad.
Čega ste se najviše bojali dok ste pokretali svoje festivale?
Mlikota: Nisam se bojao ničega! Dapače! Veselio sam se svakom ljetu. Slaganju programa, dočeku glumaca. Druženju! Kada doživite da 200 Zagvožđana dođe autima i motorima u Šestanovac (15 km ispred Zagvozda) dočekati autobus s glumcima, nemate se čega bojati. To je čista radost!
Kada na smještaj po kućama stavite 109 umjetnika i gostiju u jednoj večeri... nema tu straha... to je čista ljepota i ljubav koja se nesebično daje!
Kada baka koja ima penziju 900 kuna, donira 100 kuna za Festival i gleda svaku predstavu, znate da nema dalje od toga. Preponosan sam na svaki dan koji smo odradili na "Glumcima u Zagvozdu".
Ojdanić: Svake godine, pa tako i prve, druge, treće, četvrte, pete, najprije počinjem s uzbuđenjem u prvoj fazi priprema, a onda, kada se nekako uspije složiti program i zakrpati financijska konstrukcija... Zapravo, najlakše je napraviti program, a najteže je zatvoriti financijsku konstrukciju.
Onda nekoliko dana prije samog početka dolaze pitanja: hoće li ljudi doći, hoće li nas vrijeme poslužiti, hoće li sve proći u redu... Međutim, iz godine u godinu sve veći broj ljudi i sve veća podrška koju osjećamo samo su dokaz da se ne treba ničega bojati i da treba samo hrabro kročiti dalje.
Ono čega se jedino bojim jest da ću se umoriti, jer ipak, iako je sada nešto veća podrška lokalnih vlasti, to je ogromna količina posla. Nekako moj perfekcionizam nalaže da iz godine u godinu moramo rasti – programski, sadržajno, raditi bolji i kvalitetniji program – a to sve ponovno bez financijskih sredstava ne možemo.
Nadam se samo da financijska pomoć lokalnih vlasti i Ministarstva kulture neće stagnirati, nego rasti. Ne smije ni stati ni stagnirati, nego se mora razvijati kako bi i sam festival mogao rasti.
Samo me strah da se možda neću malo umoriti, jer ipak više nemam 20 godina. Imam jako puno svojih obaveza i bojim se da u tom smislu neću moći dati onoliko koliko bih željela.
Voljela bih imati komotniju poziciju, da imam dovoljno financijskih sredstava kako bih mogla izgraditi i napraviti program bez stalne kalkulacije hoćemo li i kako ćemo ga financijski pokriti. To bih zaista voljela. A ničega drugog se zapravo ne bojim.
Što ste novo naučili o svojim rodnim krajevima tijekom pokretanja i održavanja kazališnih festivala? Jeste li i sami imali predrasude koje su se pokazale neutemeljenima? Koji je omjer razočaranja i ugodnih iznenađenja?
Mlikota: Razočaranja i probleme čovjek doživi i kod bračnog partnera s kojim potpiše da će s njim biti cijeli život, a kako neće u ovako živom organizmu kao što je naš Festival 29-godišnjak. Ali to su nevažne stvari u odnosu na sve ono lijepo što smo doživjeli i što smo pružili publici.
Uvijek ima ljudi koji se ne žele uključiti, koji su protiv, koji misle da mi mlatimo pare, koji govore uvik kontra... ali gdje bi došli kada bi se osvrtali na te nevažne bezveznjake. Ja se osvrnem na svoju obitelj, Miloga, Jolu, Zinzu, Vedrana, Franka, Marka Poštara... i ostale koji su tu i kad grmi i kad sijeva!
Ojdanić: Drago mi je da se potvrdila ona moja slika idealnog grada, one male djevojčice koja je gledala svoj grad velikim očima i kojoj je on uvijek imao veliki značaj. Drago mi je da kroz festival, barem tih pet dana, grad živi na način na koji treba živjeti – da dolaze ljudi iz centra Splita, Šibenika, da se čak slažu godišnji odmori prema terminu "GOODfesta".
Drago mi je da grad vrvi ljudima. Drago mi je da smo u pet godina odgojili kazališnu publiku – od prve godine, kada nismo mogli igrati od žamora koji je dolazio iz publike, pa sve do danas, kada imamo discipliniranu publiku koja pet dana zaredom gleda predstave i svaku večer se traži stolac više. To su sve neka postignuća koja su mi posebno draga.
Razočaranja je bilo, ali kao što kaže moj kolega Vedran, ja sam osoba koja pamti samo sve te lijepe stvari. Drago mi je zapravo da se, čak i ako sam ponekad podsvjesno pomislila da je možda ovo prevelik zalogaj za moj grad, na kraju pokazalo upravo suprotno.
Još mi je drago što nismo zaboravili ni glazbeni dio programa, odnosno što i dalje tako dobro držimo razvijenu rock-scenu i podržavamo rock-glazbenike. Imamo paralelno i kazališni i glazbeni program i teško je reći što je bolje. Mahom su to uvijek bendovi, cover bendovi, sastavljeni od glazbenika iz tog kraja – i to je fenomenalno.
Isto tako, mogu se pohvaliti da ćemo ovu godinu završiti završnim koncertom Nene Belana i Fiumensa, što je također jedan korak naprijed.
Drago mi je zbog onoga što sam postigla i zbog onoga što, ne znam, pola mojih ljudi kaže: "Drniš, gdje je to?" Kada takvi ljudi, koji nikada nisu čuli za Drniš, dođu, provedu dan-dva, odigraju predstavu i odu kući s rečenicom: "Pa nisam imao pojma da je ovaj kraj tako predivan", to je ono što je moja misija i to mi je najveće zadovoljstvo.
A razočaranja, ako ih bude – ako se nekakva dnevna politika upetlja ili dođu ružni komentari – to se sve na kraju zaboravi.
Čime ste najzadovoljniji u smislu pozitivnih posljedica i traga koji predstave sigurno ostavljaju u mjestima u kojima se održavaju?
Mlikota: Najzadovoljniji sam dugovječnošću Festivala, zatim trudom i upornošću ekipe iz naše Udruge, koja ga sve ove godine nosi! Ovo je jedini festival, ne samo u Hrvatskoj, koji se sve ove godine odrađuje volonterski! To je, koliko nam god bilo naporno, najveća vrijednost. Zagvozd je već dugi niz godina zbog GLUMACA prepoznatljiv diljem svijeta!
Ojdanić: Apsolutno sam najzadovoljnija razvojem publike i utjecajem koji imamo na nju. Osim što igramo u Drnišu, igramo i u malim mjestima poput Unešića, Mirlović Zagore, Oklaja, sela Kljaci i prvi put ove godine – Umljanovića.
Pratim i one koji su došli prvi put prije pet godina – po vlastitom priznanju, tada su prvi put bili u kazalištu – a sada dolaze svake godine. Mislim da je to nešto neprocjenjivo, to što na neki način odgajam te ljude i potičem ih da obogate svoju dušu, pamet i srce. To mi je nešto najljepše.
I kažem, koliko god se uvijek bojala: "Neće, neće nitko doći, odustat će i otići će se na, ne znam, cajke ili negdje drugdje..." Evo, sada već čujem da tijekom trajanja "GOODfesta" u Drnišu nema nijednog slobodnog mjesta ni sobe, što znači da je sve već odavno bukirano i da svi čekaju da festival počne.
Je li vas vaš "terenski" rad učvrstio ili možda obeshrabrio u pogledu prosvjetiteljske i oplemenjujuće uloge kulture i umjetnosti na društvo, na primjeru lokalnih zajednica?
Mlikota: Prosvjetitelj mi je malo prejaka riječ. Ja bih rekao suporter/pomoćnik. Naime, u ovih 29 godina, koliko traje naš festival, tko god je od mene ili od našeg festivala tražio pomoć, pomogli smo. U mnoga mjesta diljem Imotske krajine i šire, gdje god je netko pokušao pokrenuti neki kulturni događaj, pomogli smo. Išli smo igrati besplatnu predstavu ili pomogli u opremi i realizaciji.
Jako puno mjesta je to pokrenulo, ali mnogi su odustali već iduće ili koju godinu poslije.
Ojdanić: Terenski rad apsolutno me nije obeshrabrio, nego me samo učvrstio u tome. Ima neke posebne ljepote u tome da donosite kulturu u mjesta u kojima ona nije tako lako dostupna. Ta zahvalnost ljudi, ta sreća – to je nešto što je neprocjenjivo.
Ja zaista ne pravim razliku između publike u centru Zagreba, publike u Unešiću ili Umljanovićima, ali čini mi se da, kada dođemo do tih srca i tih umova u malim mjestima, nekako osjećamo da smo postigli puno više.
Evo, to je neki moj subjektivni doživljaj našeg rada – da je on oplemenjujući i prosvjetiteljski. Možemo ga i tako nazvati.
Treba li kazalište provocirati i dirati u "osjetljive" teme?
Mlikota: Još je dobri stari Shakespeare rekao da bi kazalište trebalo biti zrcalo života. I znamo da je teško nekome, bio on političar ili običan čovjek, vidjeti da se netko "sprda" s njim na sceni! Kralju Klaudiju bilo je šokantno gledati glumačku družinu koja igra Gonzagovo ubojstvo, jer je vidio sebe kako ubija vlastitog brata. Kazalište ga je šokiralo, pročistilo, uzbudilo, natjeralo ga da se preispita, da ima grižnju savjesti. To je zadatak kazališta! I da nasmije, naravno!
Ojdanić: Kazalište treba govoriti o onome o čemu kazalište trenutačno, odnosno umjetnici, govore. Tu se apsolutno slažem sa svojim kolegom.
Svakako, zabranjivanje tema, pogotovo osjetljivih tema, jest cenzura i ne bih voljela zaključiti da sam možda podsvjesno, na neki način, cenzurirala samu sebe i svoj umjetnički izričaj. Mislim da kazalište treba i oplemenjivati i educirati, a ne samo nasmijavati, u svakom slučaju.
Naravno da neću dovesti nekakvu predstavu suvremenog plesa u Drniš. Naprosto, premalo je programa da ih imamo stotinu, možda bih onda lako dovela i to. Moramo dovesti nešto što će publika gledati i što će privući veći broj ljudi, ali pritom se jako pazi na kvalitetu, na izbor glumaca i na kvalitetu izvedbe. Tako da ne bih voljela osjećati da sam, možda i podsvjesno, uvela neku vrstu cenzure. To moram priznati.
Jeste li osjetili napetosti koje svako malo u našem društvu nastanu na temu i na relaciji domoljublja, Domovinskog rata, branitelja i umjetničkih "provokacija"?
Mlikota: U Zagvozdu to nisam osjetio. Bilo je nekih predstava i programa koje se nisu svidjele određenim pojedincima i "kulturnim znalcima" pa sam čak dobivao i neka pisma, kao, koga ja to dovodim i kakve se predstave igraju. Ali kako su to uvijek hrabri anonimni pojedinci i "grupe građana", koji govore u ime nikoga, na to nisam obraćao pažnju. Svima koji su me otvoreno pitali i komentirali pokušao sam objasniti da je umjetnost od vlasti zauzdana kao govno na kiši.
Protiv sam bilo kakvih zabrana, pogotovo od ljudi koji to rade u dnevnopolitičke svrhe i ne poznaju materiju protiv koje prosvjeduju. Upade u kazališta i na druga događanja, zabrane festivala, protjerivanje neistomišljenika, Kristalnu noć, sve je to u prošlosti radio najgori ološ, koji nije imao nikakve dodirne točke s umjetnošću i prostorom slobode i ljepote koji umjetnost nudi.
I zato bih ja onu parolu "Sloboda navijačima" preformulirao u "Sloboda umjetnicima!"
Ojdanić: Naravno da u društvu postoje određene napetosti oko tih tema, ali ja sam apsolutno protiv svake cenzure. Kazalište mora ostati mjesto susreta, dijaloga, propitivanja i edukacije. Ono treba otvarati teme, a ne ih zatvarati, ali istovremeno biti i mjesto zajedništva, smijeha i onog duševnog mira koji umjetnost može donijeti. Svi su dobrodošli, jer upravo u različitostima i razgovoru nastaje vrijednost kazališta.
Otvori KEKS Pay
Jedinu službenu zabranu nastupa, odnosno rada nekom umjetniku je izrekla zagrebačka gradska vlast. E sad, ne znam odnosi li se ovo "ološ" u naslovu na tu ekipu ili autor misli na one koji se jave kada vide da se njihovim novcima financiraju kvazi umjetnici koji bez prestanka kake po državi koja ih financira i po njima samima. Poznavajući autora mislim da se pod "ološ" ne misli na one koji u stvarnosti s pozicija političke moći dekretima nešto zabranjuju, nego na obične gradjane koji spontano reagiraju kad im proključaju emocije.