U Beogradu je, daleko od hrvatske javnosti koja ga je prvo slavila, a potom prezrela i zaboravila, preminuo književnik Goran Babić. Bio je čovjek koji je za sebe govorio da je posljednji pisac velike jugoslavenske književnosti, autor sedamdesetak, a prema nekim izvorima i stotinu knjiga, polemičar, urednik i pjesnik čiji je život bio neraskidivo isprepleten s političkim lomovima koji su potresali Jugoslaviju.
Njegova sudbina, od pjesnika kojeg su smatrali glasom Hrvatskog proljeća do čovjeka kojeg su proglasili nacionalnim izdajnikom, predstavlja jednu od najdramatičnijih biografija s ovih prostora, priču o beskompromisnim uvjerenjima i samoći koja iz njih proizlazi. Rođen 1944. na partizanskom Visu, od oca Hrvata iz doline Neretve i majke Židovke iz Beograda, Babić je odrastao u Mostaru, a u Zagreb stigao na studij ekonomije, koji će završiti, ali se njime nikada neće baviti. Odmah ga je uzela politika i književnost, dvije strasti koje će obilježiti čitav njegov život.
Javna scena upoznala ga je krajem šezdesetih godina, kada je kao osnivač i urednik vodio Centar za društvene djelatnosti omladine, objavljujući djela tada mladih i neafirmiranih pisaca. U tom razdoblju, u uzavreloj atmosferi nacionalnog buđenja, Babić objavljuje pjesmu "Gori li Hrvatska?". Sam naslov, istrgnut iz konteksta, u godinama koje će uslijediti postat će krunski dokaz njegove navodne prevrtljivosti. No, kako je to zabilježio književnik Miljenko Jergović, pjesma nije bila nacionalistički pamflet, već reakcija na stvarne požare koji su u ljeto 1971. gutali borove šume po Dalmaciji i na paranoičnu atmosferu u kojoj su se za podmetanje požara optuživali Srbi. Ipak, u tom trenutku, Babić je za dio javnosti postao "pjesnik Hrvatskog proljeća", figura koja je artikulirala nacionalne težnje. Taj status, međutim, uskoro će zamijeniti dijametralno suprotna percepcija.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća i početka duge "hrvatske šutnje", Babićeva uloga drastično se mijenja. Postaje glavni urednik utjecajnih novina za kulturu "Oko", koje pretvara u arenu za oštre polemike. S pozicije uvjerenog komunista i Jugoslavena, Babić je vodio rat protiv nacionalizma u svim njegovim oblicima, često ne birajući riječi i ne štedeći ni najuglednije osobe tadašnje kulturne scene. Zaštitnika je imao u Stipi Šuvaru, no svojim je stavovima i polemičkim esejima, poput onog upućenog Antunu Šoljanu pod naslovom "Strašno lice ništavila", stjecao sve više neprijatelja. U Zagrebu, gradu fragilnih elita, djelovao je kao remetilački faktor, ponosni boljševik u vremenima koja su tražila oprez i oportunizam. Ta slika ideološkog egzekutora i partijskog vojnika stvorila je od njega jednu od najomraženijih ličnosti u intelektualnim krugovima, a ta će ga reputacija pratiti do samog kraja.
Vrhunac njegove životne drame dogodio se početkom devedesetih. Uoči rata, suočen s rastućim nacionalizmom i atmosferom straha, Babić donosi odluku koja će ga zauvijek obilježiti: napušta Zagreb i s obitelji odlazi u Beograd. Taj čin u Hrvatskoj je protumačen kao konačna izdaja. No, njegov odlazak imao je i duboko osobnu dimenziju. Otišao je u grad svoje majke, Beograđanke čija je cijela obitelj, dvadesetak članova, ubijena u Holokaustu jer su bili Židovi. Kako je kasnije objašnjavao, strah od ponavljanja povijesti bio je jedan od ključnih motiva. Prema svjedočanstvu Pere Kvesića, te jeseni 1991. na zagrebačkom kolodvoru čekao je prvi vlak, ne znajući ide li za Beograd ili Sarajevo. Sudbina je htjela da naiđe onaj za Beograd. Miljenko Jergović opisao ga je kao "jedinog pravog disidenta i političkog emigranta otkako je stvorena samostalna Hrvatska", čovjeka prognanog zbog svojih uvjerenja.
Političke odluke Gorana Babića imale su razornu posljedicu po percepciju njegovog književnog djela. U službenoj hrvatskoj književnoj povijesti nakon 1991. on je praktički izbrisan. Babić je ostao "mitsko čudovište", "izdajnik" i "mrzitelj Hrvata", a njegovo je pjesništvo gurnuto u zaborav. Međutim, to je pjesništvo bilo sve samo ne zanemarivo. Babić je bio pjesnik goleme energije, autor koji se suvereno kretao kroz različite stilove i registre. Njegov se izričaj kretao od buntovničkih, slobodnih stihova dugog daha u duhu beat poezije, preko pjesama u prozi koje su evocirale drevne mitove i legende, pa sve do angažirane, političke lirike i duboko osobnih, melankoličnih zapisa.
Za razliku od dominantne struje pjesnika svoje generacije, koji su se bavili jezičnim eksperimentima, Babić je bio uronjen u stvarnost i povijest. Njegove su opsesivne teme bile arhetipsko zlo, cikličko ponavljanje povijesnih tragedija, klasna borba, te osjećaji straha, tjeskobe i propasti koji iz toga proizlaze. Pisao je narativnu poeziju, grubog, nemelodioznog stiha koji je savršeno odgovarao surovosti svijeta o kojem je pjevao, ne libeći se crnog humora, ironije i groteske.
U Hrvatskoj se stvorio mit kako je Babić u Beogradu nagrađen za svoju "izdaju", da ga je Miloševićev režim zbrinuo i osigurao mu lagodan život u vili na Dedinju. Stvarnost je, međutim, bila potpuno drugačija. Živio je u skromnoj kući u siromašnom beogradskom kvartu, s rashodovanim kioskom u dvorištu koji mu je služio kao radna soba. U Srbiji također nikada nije postao dio establišmenta; bio je autsajder, marginalac koji je s vremenom pao u zaborav. Bio je to dvostruki egzil: prognan iz Hrvatske, a nikad do kraja prihvaćen u Srbiji. Njegova je samoća, kako je isticano, bila jedinstvena i neusporediva; svoju sudbinu nije dijelio ni s kim.
Unatoč tridesetogodišnjem životu u Beogradu, Babić nikada nije postao srpski pisac. Opsesivno se, gotovo isključivo, nastavio baviti Hrvatskom. Iz daljine se svađao s njenim duhovima, pisao o njenoj prošlosti i sadašnjosti, ostajući sudbinski vezan za kulturu koja ga se odrekla. Njegove su se knjige pojavljivale u fantomskim nakladama, u izdanjima srpske manjine u Hrvatskoj, daleko od knjižara i očiju šire javnosti. U jednom od rijetkih intervjua izjavio je da se u Hrvatsku neće vratiti dok mu se vlast ne ispriča za nanesene uvrede, što je, kako je i sam znao, značilo - nikada.
Otvori KEKS Pay
Bio je toliko dobar pjesnik da nitko ne zna niti jednu njegovu pjesmu. A stvarno moraš biti karakter i 1991. otići baš Miloševiću u Beograd.