Posljednje dvije godine ne propuštam niti jedan koncert Like Kolorado. U početku je to bilo zbog toga što su njihovi nastupi bili zaista rijetki (na zagrebački nastup u VIB-u u listopadu 2024. čekalo se čak dvije godine!), no vrlo brzo to su postala događanja koja moram pohoditi ne samo zbog činjenice koliko volim ovaj bend i glazbu koju stvaraju, već zbog intenziteta s kojim ove izvedbe dolaze.
A jučerašnji koncert u Aquariusu bio je najbolji nastup Like Kolorado kojem sam prisustvovala. To, međutim, nije zbog toga što je bend zvučao apsolutno savršeno ili zbog toga što je Filip Riđički pogodio sve tonove (ili riječi) u svim pjesmama, već zbog toga što su se jučer, na Jarunu, spojile tri stvari. Prvo, na sceni se našli već spomenuta Lika Kolorado i mladi ženski bend Linija 109, dva alternativna sastava koje je užitak slušati i gledati zbog njihove ljubavi prema glazbi i uživljenosti u izvedbu; drugo, Špic fest, čiji je idejni tvorac mladi Borna Brosig, već je nekoliko godina važan festival alternativne glazbene scene, pogotovo one koja promiče mlade bendove, a uz to njihov je fokus na kvalitetnim izvedbama, fer uvjetima za izvođače i inkluzivnoj atmosferi za publiku; i treće, upravo ta publika ona je koja određuje jesu li svi ti nazovi parametri zadovoljeni, a svi oni koji su jučer bili u Aquariusu, sigurna sam, složili bi se da jesu. Zbog svega toga, posljednji ovosezonski koncert Špic festa nije bio samo koncert. I to, u ovom slučaju, nije klišej, floskula ili bezvezna fraza, jer energija kojom je jarunski klub jučer odisao nešto je što je neopisivo riječima - bila je to kombinacija talentiranih glazbenika, fantastične organizacije, entuzijastične publike i, naposljetku, sjajne poruke i energije koju Špic fest već godinama nosi sa sobom, a koja se jučer osjetila u svakom kutku kluba, u svakom trenutku večeri.
A kada, poput mene, već godinama intenzivno pohađate razna glazbena događanja znate da su to mjesta na kojima se da i mnogo toga naučiti. Ono što sam baš nedavno napokon naučila jest: nikad nemoj podcijeniti predgrupu. Kažem napokon zbog toga što je Linija 109, kojoj se ovom prilikom javno ispričavam, već nastupila s Likom Kolorado, u zagrebačkom klubu Boogaloo u listopadu prošle godine, no njihov nastup tada, kao što možete pretpostaviti, nisam vidjela. Moj propust. Linija 109, koja je trenutno u procesu snimanja svog prvog albuma, jučer me apsolutno oduševila svojim stavom, jasnoćom i, naposljetku, glazbom koja nosi onu energiju prošlog stoljeća na koju sam oduvijek slaba.
Linija 109 u zagrebačkom klubu Aquarius
Također, moram reći kako se itekako vidi da ove četiri djevojke - Sara Vorberger (vokal, gitara, mandolina), Jelena Jurić (lead gitara), Zana Bubica (bas) i Lucija Pranjić (bubnjevi) - već imaju iskustva s javnim nastupima jer nastupale su u nekoliko hrvatskih gradova, posljednje tri godine sudjelovale su na festivalu srednjoškolskih bendova Superval, a prošlogodišnju koncertnu sezonu završile su nastupom na InMusicu, što ne treba napominjati koliko je velika stvar za bend čije su članice donedavno bile srednjoškolke. Ukratko, pjesmama poput "Časa", "Plaže" i "Pet ujutro u Dugavama" Linija 109 savršeno nas je uvela u "glavno jelo" jučerašnjeg koncerta, Liku Kolorado, čijim je dolaskom na binu publika, jednostavno, poludjela.
"Filipe!", "Kipo!", "Matija!", čulo se iz publike kada je Filip Riđički zakoračio na pozornicu. Odmah je bilo jasno da ono što će uslijediti neće biti samo kompilacija najvećih hitova koje ćemo još jednom čuti uživo.
I da me pitate što se točno dogodilo na tom koncertu, ne bih vam znala reći, što možda zvuči pomalo glupo nakon količine teksta koju ste već pročitali. Ono što, međutim, znam jest da je svaki trzaj žice, svaki udarac bubnja i svaki impuls te jučer stvorene glazbene čarolije uspio pronaći svoj put do nekih vrlo dubokih dijelova mog bića, do dijelova koji su sada iscijeljeni, a do jučer nisam ni znala da im je potrebno iscjeljenje.
Lika Kolorado na posljednjem ovosezonskom koncertu Špic festa
Sve je započelo dobro nam znanim melodijama kao što su "Glad", "Gospođa" i "Super na papiru", a najviše se, kao i uvijek, čekao "Kralj", koji je, naravno, bio i apsolutni vrhunac večeri. S druge strane, "Miris auta moje majke", lagani ljetni pjesmuljak savršen za put do mora započeo je upravo tako - lagano - a kulminirao je, također kao i obično, u trenutku kada je Riđički, zajedno s Pavlom Gulićem, zasvirao bubnjeve. Ta beskompromisna, brutalna i razuzdana izvedba, koja je ujedno i među mojim najdražim trenucima svakog koncerta Like Kolorado, savršeno se uklopila u ostatak set liste koja je bila nešto brža i energičnija od one s njihovih posljednjih nastupa i želim reći da im vrlo dobro stoji, a na jučerašnjem koncertu imali smo prilike čuti i dvije nove stvari koje će Lika, nadam se, uskoro i objaviti. Šećer na kraju, naravno, bile su "Smiješ zaurlat" i Jelda, jelda", dobitna kombinacija i trijumfalan završetak koji, s razlogom, uvijek s nestrpljenjem čekamo i nikad nas ne razočara.
Nakon svega rečenog, sigurno ne očekujete ono "ali" koje uvijek nagovještava neku zamjerku, propust ili greškicu koja se potkrala na pozoricu. Zamjerki nema. Istina, nije sve bilo odsvirano i otpjevano savršeno, ali u tome uopće nije poanta. Jer jučer, za tih nekoliko sati trajanja koncerta, svi oni koji su se našli u Aquariusu bili su slobodni - slobodni od gluposti i katastrofa koje nas okružuju, slobodni od vlastitih briga, slobodni od svega onoga što se događa izvan četiri zida tog jarunskog kluba.
I zato na samom kraju želim zahvaliti svima onima koji su jučer dijelili plesni podij sa mnom. To je ujedno i podsjetnik da odete na plesni podij, na čas ispustite sve brige i prepustite se izvedbi, jer u tom trenutku nešto se u vama mijenja, a nakon jučerašnjeg emocijama nabijenog i kvalitetnom glazbom obojanog nastupa neke stvari sigurno više nisu iste - kako za mene, tako i za, vjerujem, Liku Kolorado, Liniju 109, Špic fest i cjelokupnu hrvatsku alternativnu glazbenu scenu.
Otvori KEKS Pay
