Razmak ili procjep između masovne publike i kritike nemoguće je smanjiti, jer ono što publika (jako) voli, kritičari (često) vole puno manje. Tko je u pravu? Prošlu nedjelju u emisiji "Nedjeljom u 2" Aleksandra Stankovića gostovao je Hiljson Mandela, trenutačno, zapravo već dulje vrijeme, najuspješniji trap-izvođač koji puni dvorane na koncertima i tjednima je prisutan u vrhu Billboardove top-ljestvice za Hrvatsku duetom s Miach u pjesmi "Anđeo".
Ujedno je i jedno od malobrojnih domaćih imena koje se uopće popelo do vrha Billboardove top-liste, s čijeg ga je vrha prošlog tjedna smijenio nitko drugi nego Thompson s općepoznatim rukometaškim hitom "Ako ne znaš šta je bilo". Sva ostala mjesta među top-10 najslušanijih u Hrvatskoj (govorimo o slušanosti na streaming servisima), držali su regionalni izvođači, čitaj – bivša Jugoslavija. Preciznije rečeno, čak sedam pjesama među prvih deset najpopularnijih na streaming servisima u Hrvatskoj imali su Jala Brat i Buba Corelli, a jedno Designerica te Nucci.
Stoga su Hiljson Mandela s Miach i Thompson, svaki sa svoje strane, ovog puta obranili domaće (dodao bih ipak teške) boje kao takmaci koji se mogu adekvatno "potući" s regionalnom konkurencijom. Još preciznije, pogledamo li imena od desetog do dvadesetog mjesta, tamo su još tri pjesme Jale Brata i Bube Corellija. Od domaćih nalazimo još tri mjesta, koja drže Peki i Hiljson Mandela s pjesmom "Bajadeira", Peki ima hit na 15. mjestu "LECGOU" te na 16. mjestu suradnju s Vojkom V "Ganga i rera", a posljednja dva mjesta u top 20 pripala su pjesmama Grše i Miach ("Fantazija" i "Led").
Nije teško zaključiti što se kod nas masovno sluša na streaming servisima i potpuno je jasno da je trap-scena odnijela masivnu pobjedu kod masovne publike. To je činjenica, a ne kritičarska prosudba. Sve to bilo je dovoljno da netko na društvenim mrežama prokomentira: "...pa ovaj Jala Brat je 'brat' svakog drugog Hrvata". Potpuno je očekivano i da je Thompson s "Ako ne znaš šta je bilo" zasjeo među nominirane za Porinovu pjesmu godine, jer se ova slušanost publike mora preliti i tamo. Kao što je očekivano da su istovremeno i Rolling Stonesi osvojili Grammy za rock-album godine, u konkurenciji aktualnijih imena poput Jacka Whitea, Fontaines D.C. i Idles, i vremešnih Pearl Jama, The Black Crowesa i Green Daya. Jer sve su to nagrade masovno popularnim imenima koje malo veze imaju s odabirom kritičara, a i stručnost je tu upitna s obzirom na količinu glasača (oko 1300 kod Porina i 13 tisuća kod Grammyja).
Svi nabrojeni, koji su u većini na Billboardovom top-20 popisu, daleko su od statusa miljenika glazbenih kritičara. No rekao bih da je Hiljson Mandela dobro iskoristio ponuđeni mu medijski prostor. Dapače, učinio mi se prilično razborit u svojim izlaganjima, a branjenje boja današnje komercijalne trap-glazbe podsjetilo me na slične televizijske emisije iz sedamdesetih u kojima je Bregović sudjelovao po "okruglim stolovima" raznih televizijskih studija i "sociološki" objašnjavao važnost pastirskog rocka Bijelog dugmeta i njegov utjecaj na društvo u cjelini.
U istoj emisiji "Nedjeljom u 2" glavni i odgovorni iza uspjeha trap-scene na domaćoj sceni, šef YEM-a (najzaslužnije izdavačke i organizacijske ispostave trap-glazbe kod nas i promotora mladih snaga i talenata), Zvone Pušić, jasno je rekao: "Za koga radim glazbu, da bih zadovoljio dva kritičara u državi ili da bih prodao šest tisuća karata?" I bio je u pravu, s mojim dodatkom da se uopće ne radi o antagonizmu s kritičarima, jer "terenski rad" i uspjeh na tržištu te tzv. fenomeni, uopće ne moraju imati "potvrdu" kritičara da bi bili autentični. Iako se samo ponekad oboje, i tržište (publika) i kritika, slože oko nečega, kvalitetu i kvantitetu ovdje uopće nije potrebno dovoditi u istu rečenicu.
Kao što i Stankoviću treba reći da je napravio odličan potez s pričom o trap-glazbi u "Nedjeljom u 2". Zašto? Zato što smo nacija hejtera koja mrzi tuđi uspjeh i ne voli kad nečiji heroji postanu svačije vlasništvo i pune dvorane i televizijske emisije. Godinama se kukalo i pričalo kako je trap-scena mimo televizija, radija i novina postigla golem uspjeh na tržištu, punila dvorane od Tvornice nekoliko večeri za redom do Boćarskog doma i Doma sportova. Kako je Pušić u emisiji najavio, iduće godine možda ih vidimo i u Areni Zagreb.
Da bi sada odjednom postao problem što se najpoznatiji protagonisti koji "ubijaju" na ljestvicama slušanosti pojavljuju u "Nedjeljom u 2". Pa već to da bi nekome Hiljson Mandela mogao "zagorčati" obiteljski nedjeljni ručak dovoljan je razlog da se tamo pojavi. Njihov najveći adut, provokacija, smjesta je postao "minus" kad su ih pozvali na javnu televiziju, slično kako su neki ridikulozno još 1977. The Clash proglasili "izdajicama" punka jer su potpisali ugovor s velikom diskografskom kućom CBS.
Uopće se ne radi o usporedbi, nego o činjenici da se istim argumentima desetljećima osporavaju različiti glazbeni/medijski proizvodi koji nekima jesu, a drugima nisu po volji. Vrijednost i važnost glazbe tu su najmanje važni, jer fenomeni ne svjedoče o kvaliteti, nego o trendovima. Ili, neukus nas, kako vidimo po neukusu na top-listama, spaja ne samo po državama nego i po regijama i kontinentima, a ukus razdvaja. Ili, kako je davno rekao Darko Glavan: "Nikad ne podcjenjuj neukus masovne publike".
