Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

48. priča: Sanja Pilić: Zbogom, romantiko

Mislim da sam poslala krivu poruku krivom tipu – rekoh prčkajući po novom mobitelu. – Ova će me tehnologija ubiti.
07. ožujka 2012. u 14:12 1 komentara 309 prikaza
'06.12.2008., Zagreb - Na blagdan Sv. Nikole u knjiznici i citaonici Bogdana Ogrizovica na Trgu Petra Preradovica odrzana je promocija knjige Sanje Pilic pod nazivom sto decki govore, sto cure govore?
Foto: 'Danko Vucinovic/24sata'

Mislim da sam poslala krivu poruku krivom tipu – rekoh prčkajući po novom mobitelu. – Ova će me tehnologija ubiti.

– Sve je u redu – odgovori Gordan, moj alternativni frend, žvačući mrkvu.

– Ništa nije u redu – zajaukah. – Napisala sam Volim te i poslala bivšem mužu umjesto Davoru...

– Podsvijest radi svoje – odgovorio je smireno Gordan i napio se vode.

– Ti to mene zezaš? – upitala sam.

– Možda – rekao je Gordan samouvjereno. Visok, mršav, u trenirci i u sobi bez slika. Moj najbolji prijatelj s kojim se družim već dvije godine. Momentalno posti kako bi očistio duh i tijelo. Zvače mrkvu i korijenje, misaon je i pun dobrih savjeta. Nema curu. Mogu mu upasti u gajbu kad poželim, nenajavljena i histerična. Zapaliti dugačke, tanke cigarete i zasmraditi mu sobu. Ne moram znati sitno izrezati luk ili ispeći vanilin-kiflice. Dopušta mi biti beskrajno lijenom i glupom.

– Znao sam da me ne možeš prežaliti, stiže poruka od bivšeg muža.

– Vidiš – pokazujem mu – kreten je krivo shvatio...

– Pusti – kaže Gordan. Smiren je i okretan.

– Sad ću poslati Davoru.

– Nemoj – kaže Gordan. – Ne moraš slati poruke. Uostalom, ne voliš ga.

– Misliš?

– Da. Ne voliš ga i točka.

– Ti znaš?

Gordan zašuti. Može šutjeti satima. Onda me zagrli. Katkad se ljubimo. Nismo u vezi. Još uvijek vjerujemo u brak.

I u prijateljstvo.

Tajnoviti smo. Lažemo. O Gordanu ne pričam na kavama s prijateljicama. Još manje s prijateljima. Šutim. Ima snage u šutnji, a osim svega, volim imati tajne. Što je vrijeme silovitije znatiželjno, misli su mi skrivenije. Naučila sam govoriti ni o čemu.

Spoznaja pojednostavljuje jezik i ponašanje, reducira strasti, ugodna je. Ipak, zanosno je podivljati, bjesnjeti i psovati, biti nervozna... Gordan pripada drugom vremenu, drugim mirisima. Ja još postojim kao mama, kao žena s prošlošću, pretvaram se da mi je zanimljiv ovaj svijet koji mi uopće nije zanimljiv. Već mi je ubitačno dosaaaaadan! Od kojekakvih autentičnosti boli me glava, karizmatične osobnosti u hordama navaljuju na moje istanjene živce. Iskreno, radije bih buljila u jezero i slušala kreket žaba, šutjela.

Naravno, momentalno sam na Fejsu i pokušavam blokirati tipa koji me proganja nesuvislim porukama. Moja sklonost autističnom ponašanju izmjenjuje se s nastupima euforične druželjubivosti.

– Zašto si stavila toliko fotografija? – upita me Gordan.

– Volim ih gledati uredno posložene po albumima – odgovaram.

– I jedna bi ti bila dovoljna.

Ah, Gordane, pomislim, navukla sam se na rečenice, knjige, fotografije, uspomene, suvenire i ostale emotivne drangulije i brljam: nijedno prijateljstvo nije vječno, nijedna misao nepromjenjiva...

Odjednom zvonce na ulaznim vratima. Drzak, odsječen zvuk. Bezobrazan, kratak i nervozan.

Gordan otvori vrata.

Davor stoji ispred.

Gordan nije uzbuđen, čak ni začuđen. Lice mu je plosnato i kao od voska. Joga? Možda zen-budizam? Ili obična gospodska suzdržanost?

– Što trebate?

– Gdje si? – ulijeće Davor. – Znao sam da me varaš.

Zablokirala sam tipa na Fejsu i okrenula se Davoru. Iznenađena? Kojim povodom je, dovraga, dotrčao? I kako me pronašao? I Gordana? Naš svijet omeđen je kvadraturom njegova stana. I to bi bilo to.

Oh, Bože, što mi je ovo trebalo? Momentalno nisam sklona holivudskim scenarijima i raskošnim objašnjenima bilo koje vrste.

– Upravo sam ti slala poruku – rekoh. – Ali mobitel je novi. I krivo sam je poslala.

– Da? – upita me Davor. – A tko ti je ovaj kenjac?

Kenjac Gordan stoji i ne uzrujava se. Stamen je kao Mosor planina. Ne gleda u mojem smjeru. Odlazi u kuhinju, vraća se sa šalicom čaja u rukama.

–Kravo!– zaurla Davor. – Kravo – ponovi.

Gordan ispija čaj malim gutljajima.

Nečuvena je činjenica da mi se odrezao jezik, šutim i divim se sebi. Zar sam doživjela prosvjetljenje? Mirna sam i nedužna, usprkos objektivnoj krivnji: životu u različitim svjetovima s različitim muškarcima. Miris Ilice i zagrebačkog smoga napunio je sobu. Nedužna sam. Nedužna sam. Ne osjećam stid što volim premalo.

Nekoć sam voljela previše, pa mi je dojadilo.

Stiže poruka: Dobila sam peticu iz prirode. Pošaljem smajlić, jedva nekako.

Gordan je sjeo na bijeli trosjed. Davor na bijelu fotelju.

Čini mi se da sam u francuskom ženskom filmu. Davor ima šal i pomalo nalikuje Gérardu Depardieuu.

– I što sad? – upitam.

– Mislim da bi mi trebala objasniti svoje ponašanje – ozbiljno će Davor. – Mislio sam se da ćemo se vjenčati. A ne da imaš ljubavnika.

– Nemam ljubavnika – rekoh odsutno i pogledah Gordana. Nasmiješio se. – On je moj guru – rekoh. – Podučava me. Smiruje me. Mi razgovaramo.

– Aha – rekne Davor.

Sviđa mi se sjediti između dva muškarca. Kao u dobra, stara vremena kada bi se dečki iz ulice potukli oko cure iz ulice. (Današnji klinci igraju playstation, a cure, umjesto Modre laste, čitaju Cosmopolitan). I jedan i drugi me na svoj način vole. Neće se potući, ali suparnici su. Gordana volim, Davora trebam. I obratno. Jedan pije čaj, drugi konjak iz pljoske koju mu je poklonila mama za Božić. Vani je hladno. Nova godina. Drugi siječnja.

Idem do Ane, stigne kćerina poruka. Nije mi jasno zašto piše poruke. Pa ja sam njezin vip – friend, naši razgovori su besplatni.

Nazovem je.

– Što radiš mama? – upita me.

– Na poslovnom sam sastanku – odgovaram. – Čestitam ti na petici. I pozdravi Anu. Uskoro stižem doma.

Gordan je popio čaj. Davor opet zadobiva obrise pravog muškarca, onog što je u stanju zapaliti vatru u pećini i oderati bivola. Računalo zuri u nas.

– Imaš poruku na Fejsu – suho će Gordan.

– Odvest ću te kući – kaže Davor.

Osjećam se kraljevski. Volim biti glavna, izdvojena misao i želja u nečijoj glavi. Postojim samo u drugima, u njima moj odraz zadobiva oblik. Ma koliko sam, zapravo, faca, bez odraza ne postojim. A ne postoji ni ljubav o kojoj se toliko govori, ako nije opisana. Bez opisa nas nema, ali opis nas ne opisuje, u tome je kvaka.

Davež.

– Odoh taksijem – odlučujem. – Trebam vas obojicu – priznajem glasno. – Barem zasada.

Gledam se kako trčim stubištem, beskrajno lako. Znam, trebala bih biti mudra, zakučasta, tajanstvena, opojna, duboka, metaforična, intelektualna, enigmatična, mistična jer lakše je onda opravdati jednostavnost plitke emocije kojom sam tako sretno obuzeta. Ne voljeti previše, a biti voljen, oh, vrlo je ekstatično!

Novootkrivena iskrenost i bazična sebičnost drže me dok koračam srednjim putem preko Britanca do taksi stajališta. Jedinstveni tao. Volim vas, mogu bez vas, trebam vas, mogu bez vas.

Ulazim u Cameo taksi.

Počinje sniježiti.

Ah, zbogom, romantiko! Napokon, napokon sam te se riješila.

dirljivo
Tuga u obitelji zbog gubitka: Jelena Veljača objavila emotivnu fotku, fanovi izražavaju sućut
Ivan Pažanin
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Hoće li se ugostiteljstvo ikad vratiti na staro? Razgovaramo s poznatim hrvatskim kuharom
  • nevkos:

    reklama na slici a ispod samo - bla,bla,blablablabla bla- bla...ali to je SANJA PILIĆ, književnica, ma nemojte....bla,bla,blablablba...