Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

43 priča: Mirko Čurić: Pismo iz Đakova

Brate po srcu i sestro! Kao prvo, najboljem od svih šurjaka upućujem svesrdne čestitke prigodom sretna imendana.
26. veljače 2011. u 18:42 0 komentara 148 prikaza
'OLYMPUS DIGITAL CAMERA         '
Foto: ''

Brate po srcu i sestro!

Kao prvo, najboljem od svih šurjaka upućujem svesrdne čestitke prigodom sretna imendana. Neka vam i nadalje svemogući Bog podari svoj blagoslov, to je sve što ovako nesretna i sama mogu poželjeti. A kako je svoj imendan proslavila moja draga sestra? Sigurno bolje nego nesretnica što vam piše iz tmurnog Diakovara. Vani, doduše, sije proljetno sunce, ali meni se sva svjetlost u ovom gradu s mojim Haibelom ugasila. Kada sam vam prošle godine onako sretna i spokojna nadugačko i naširoko pisala o posljednjim danima našega neprežaljenog Wolfganga, nisam ni slutila kako će se brzo i temeljito promijeniti moj život i da ću vam, umjesto o Mozartu, pisati o smrti moga Haibela. Cvjetni je travanj bio kada sam pisala o našem Mozartu, a evo u mjesecu koji je dobio ime po bogu rata, umro je moj pitomi, miroljubivi Jakob, moj Haibel. Moja srodna duša zbog koje sam ostavila Beč i odselila se, činilo mi se kada sam stigla, a čini mi se i sada, kada sam ostala sama, potpuno sama: kao na kraj svijeta. O, vi znate koliko je naša maman plakala kada smo otišli, pa gdje te to On, Sofija, vodi? Pa je li taj grad u Turskoj? Pa gdje se to zapravo nalazi? Pa zar ćete zauvijek otići iz Beča? Iz Beča u... kako se ono zove... Diakovar? Pa tvoj Haibel je skoro slavan: njegova komična opera Der Tyroler Wastel samo je u Beču izvođena čak 118 puta, a gdje su drugi gradovi u Monarhiji? Cijeli Beč pjeva njegove vesele pjesme, cijeli Beč mu se divi, kaže maman, a on odlučio otići na kraj svijeta. U Diakovar. I što to ime zapravo znači: nekakav đački grad? Pa zar ste ti i Heibel đaci? Pa koliko tamo uopće živi ljudi? I kako žive? Zna li tko uopće njemački jezik osim toga slatkorječivog biskupa što je začarao Haibela? Zanima li koga tamo Singspiel? Kazalište sigurno, plakala je maman, oni nemaju. Kome će tamo svirati tvoj Heibel, a tek tvoja karijera? Ah, ja sam stara, vi mladi i valjda bolje znate, ali ostaviti Beč... Ta vi bolje znate koliko je maman plakala, ali se umirila kada je čula da je Haibel postao regens chori s 500 forinti plaće, i da su mu dali 150 forinta za troškove, i namještenu kuću, a ja sam dobila i služavku, doduše nepismenu seljanku, ali ta je imala zlatne ruke i jako mi je vrijedila u kući. Biskup Mandić bio je prema nama velikodušan i ubrzo nas je prošla zajednička muka. I maman je sama priznala kako mi ovdje živimo bolje nego u Beču. Vidi mene nesretne, još se nisam odviknula od „mi". Nema više mi, nema više mog Haibela, ja, ja, samo i sama ja! Kako je to bolno, draga moja sestro, koja si nakon smrti Mozarta našla tako krasnoga muža. No ja sam odlutala i nikako da vam kažem kako je moj Heibel umro. Bilo je to 27. ožujka 1826. Prethodni dan bio je prohladan i Jakob se zavukao u svoju sobu i svirao na Mozartovom klavikordu koji je donio iz Beča. Mnogo ti hvala, draga sestro, što si nam dopustila da ponesemo taj klavikord s nama, s njim u kući kao da ste i ti i Mozart i naša draga maman bili prisutni dok je Heibel skladao, a ja vezla pored njega ili čitala kakvu lijepu knjigu. Ne znam što ću s tim klavikordom, ne volim ga više ni vidjeti, sada me ne sjeća samo na onoj dan kada je umro Mozart već i na dan kada je umro moj dragi, neprežaljeni Jakob. Služavka je jučer čistila sobu pa je udarila slučajno po tipkama, kada sam začula te zvukove, sjetila sam se Mozartove smrti, one svijeće što se ugasila u našoj sobi pa mi je maman rekla da otrčim do Mozarta jer su je obuzele zle slutnje. Pošla sam k njegovoj postelji, a on me smjesta oslovi: „Ah, draga Sofijo, dobro je da ste tu, morat ćete ostati još noćas, morate vidjeti kako umirem." Ja sam pokušala biti jaka i sve opovrgavala, ali on se nije dao: „Na jeziku mi je okus smrti, a tko će biti uz moju milu Constanzu ne ostanete li vi tu?" Sestra je pošla za mnom i zamolila me da pođem svećeniku iz Svetoga Petra da dođe do Mozarta. On se mnogo skanjivao i jedva sam ga privoljela da dođe. A maman me čekala puna zebnje, a bio je već mrak. Jadnica se uplašila, a ja sam je nagovorila da prespava kod najstarije kćeri, udovice pokojnog Hofera, i brzo otrčala sestri. Uz Mozartovu postelju bio je neki Süssmayer. Na pokrivač je položio Requiem, a Mozart mu je objašnjavao kako bi ga nakon smrti njegove valjalo dovršiti. Poslali su onda po doktora Closseta, našli su ga u kazalištu, a taj je došao tek kada je odgledao komad do kraja. Propisao mu je još hladnih obloga oko užarene glave, što ga je toliko uzdrmalo da više nije dolazio k sebi do samog preminuća. Zadnje mu je još bilo da ustima izrazi kako bi htio da zvuče bubnjevi u Requiemu. A ti si se, sestra moja, bacila na koljena te zazvala Svemogućega da stane uza nj, sva očajna, u suzama...

No, ja sam odlutala, ali što mogu kada me taj klavikord uvijek podsjećao na našega Mozarta, a moj Heibel kao da je nastavio njegovo djelo. A Heibel je imao lijepu smrt, kako to ovdje kažu, iako sumnjam da smrt može biti lijepa, možda je lijepa onome koji umre pa mu duša s anđelima okružena stigne pred Boga, ali nas koji ostajemo ispunjava strava. Haibel je dugo te noći skladao, čula sam ga kroza san kako udara po tipkama. Nisam imala snage ustati se i sjesti pokraj njega, toliko mi je žao što sam propustila zadnje njegove životne note. Vi valjda znate da Jakob u Diakovaru nije bio onaj iz Beča. Tamo je skladao Singspiele, operete, šaljive pjesmice, a ovdje se potpuno promijenio. Zadnjih godina skladao je misu za misom, šesnaest je misa napisao i izveo u trošnoj đakovačkoj crkvi koju zovu katedralom, ali meni prije nalikuje seoskoj bogomolji. Ali, kažu, gdje je biskup, tamo je katedrala. Godinama su mom salonu odjekivali ozbiljni, uzvišeni tonovi, a Haibel je onim svojim lijepim i dubokim glasom pjevao "Gloria in Excelsis Deo". U Beču sam znala izbjeći pokoju misu, pogotovu u dane kada nisam imala što lijepa odjenuti, a znate kako sam se voljela uređivati i lijepo odijevati, a ovdje sam znala po pet-šest misa pored svoga Haibela odslušati.

Uvijek je teško kada umru koje voliš, pa makar te toliko tješili kao moj Hebel u zadnjim danima. Znaš, ništa se ne brini, Sofija moja, tvoje ime znači mudrost pa budi mudra kao što si bila kada si došla za mnom u Đakovo. Lijepo nam je bilo, baš lijepo, tako je lijep naš život, govorio je Heibel, a ja sam se kao ljutila na taj Diakovar, gdje nema kazališta i kavana, gdje nema društvenog života, gdje sam živjela premirno i pretiho, gdje se nisam imala za koga odijevati i kititi osim za Jakoba, a njemu do toga nije bilo stalo. Gdje je ono vrijeme kada si skladao smiješne operete, kada su Bečani hrlili na tvoje opere, kada su po kavanama i kasinima pjevali tvoje arije, pozdravljali te na ulici? A on bi samo navodio Propovjednika: Ispraznost, sve je ispraznost, tako je nekako govorio. Ovo je, Sofija, život: svagdje je život kada znaš kako trebaš živjeti! A moj je život skladanje misa. Svakom novom misom koju napišem, a moji je dragi prijatelji izvedu, čini mi se kako sam bliže Bogu i bolje ga razumijem. A Bog ne mari previše za bečke salone i Singspiel.

Umro je moj Haibel u snu. Noć prije se, kao da je slutio smrt, ispovjedio i pričestio. Osjetim zorom u sobi miris kave što ju je služavka pripravila. Pozovem svoga Haibela da zajedno popijemo jutarnju kavu prije nego ode svirati na jutarnju misu, on je to jako volio kada nas dvoje u zoru sjedimo uz toplu kavu, dok je još prohladno i probijaju se prve zrake sunca i svijet izgleda djevičanski čist i uzvišen. Budim svog Haibela, a onda osjetim kako je hladan i ukočen i otvorenih očiju bulji u strop. Vrisnula sam i pozvala služavku, spretna je to žena, opipala ga je, a onda me je zagrlila i poljubila i na hrvatskom mi jeziku izrazila sućut te otrčala zapaliti svijeću i pronašla negdje posvećene vode i njome ga je poškropila znakom križa. Nikada me do tada nije poljubila, niti zagrlila, ali u tom trenu nismo bile služavka ni gospodarica, Haibelova je smrt prebrisala nakratko te granice. Ona je otrčala u biskupiju po liječnika i biskupova tajnika i sve se potom nekako odvijalo neovisno o meni. Prvih sati činilo mi se da moj Haibel samo spava, ali su ga strpali u kovčeg i znate kako već ide: obredi koje je vodio sam biskup Raffay, moje suze, o, gorko sam, gorko plakala, puno gorče nego kada sam saznala da je umrla maman, a ja iz Diakovara nikako ne mogu stići na sahranu, možda bi mi bilo i teže da sam je vidjela, našu dragu maman koja je toliko propatila, da sam je ispratila do vječnog počivališta, ali tko zna? Kada su spustili kovčeg u zemlju, onda sam izgubila razum, bacila sam se na koljena kao ti, moja draga sestro, pred Mozartovim grobom, zazvala Svemogućega da stane uza nj, a onda sam, kažu, zapjevala iz sveg glasa, toga se uopće ne sjećam, i to lijepo i zvonko zapjevala, tako kažu, nekoliko stihova na glazbu iz posljednje mise Haiblove:

...Dómine Deus, Rex cæléstis, Deus Pater omnípotens. / Dómine Fili Unigénite, Iesu Christe, Dómine Deus, Agnus Dei, Fílius Patris, / Qui tollis peccáta mundi, miserére nobis; / Qui tollis peccáta mundi, súscipe deprecatiónem nostram. / Qui sedes ad déxteram Patris, miserére nobis...

Da, smiluj nam se koji sjediš s desne Ocu, koji oduzimaš grijehe svijeta, meni i Jakobu. I tebi, sestro, i tvom Georgu, i Mozartu, i svakom čovjeku. Smilovanja nam treba.

Ovih sam dana posebno neutješna, ne samo jer sam tužna i sama i ne mogu više živjeti u ovom gradu. Zaboravila sam otisnuti u sadri Haibelovo lice, nemam niti jedan njegov portret, ta on je uvijek odmahivao rukom kako sada nema vremena i portretirat će se kasnije. Bojim se kako ću zaboraviti njegov lik, bojim se kako ćemo ga svi zaboraviti. A on je bio tako velik čovjek, jedan od onih koji su u stanju bili savladati vlastitu taštinu i otići na kraj svijeta i postati još veći čovjek i bolji umjetnik, toliko velik da nitko osim mene, biskupa Mandića i Raffaya i njegovih sudrugova u đakovačkoj biskupijskoj glazbi to nije znao niti mogao znati. Čim dođem u Beč, otići ću kod najboljeg dvorskog portretista, neka ga naslika po mome opisu, novca imam, to si zasigurno mogu priuštiti. Ovih dana spremam stvari i krećem kod vas, jedini moji, koji ste mi preostali nakon smrti moga Haibela i naše maman. Vraćam se bez žara u taj Beč, a u Diakovaru iza mene ostaje samo Haibelov grob i Mozartov klavikord. Njega nemam snage ponijeti sa sobom, a vjerujem kako mi vi, moji najmiliji, to nećete zamjeriti.

U duhu vas ljubim i srdačno pozdravljam i privijam k srcu što još uvijek kuca i zanavijek je vaše.

Sofija Haibel

NEVJEROJATNO!
Fotografija s vjenčanja otkrila tajnu njezina supruga: 'Posumnjala sam kad sam vidjela muževe sestre'
Ranoranilac ili noćna ptica?
Noćna sova - Kako večernji tip ljudi preživljava u jutarnjem svijetu?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.