Dobar dio mojega društva iz gimnazije već je na moru, uglavnom na crikveničkoj rivijeri. Sve ide po planu osim ovih glupih roditelja i njihovih familija s kojima stalo nešto nije u redu. Gledam ih i pitam se hoće li sutra i naši odnosi biti takvi, nikakvi. Jedu, spavaju i svađaju se. Nitko nikome nije dovoljno dobar, svatko svakome pronalazi neke mane, postupke radi kojih s njim ulazi u svađu, a onda ga više ne može smisliti.
Meni i frendicama zajedničko je da nas ništa ne može posebno zainteresirati. Mi smo uglavnom ravnodušni na sve te gluposti oko nas. Nije nam jasno kako je moguće da su ti odrasli tako površni, a opet uvjereni da su u pravu. Evo, uzmimo tu razvikanu državnu maturu koju oni nisu bili u stanju u tri godine pripremiti. Čim smo mi pokazali malo interesa za cijelu tu stvar, pobunivši se protiv toga da to izvode na nama, a da ništa nije do kraja jasno, oni su odmah odustali od svega a da nisu ušli ni u kakvu polemiku s nama, bez ikakvog pokušaja da nas ozbiljnije uvjere u važnost svega toga. Oni su još gori od nas, ako smo mi nezainteresirani, oni ne znaju što žele, njima ništa nije važno ili, točnije, važno im je samo to da nekoga tamo uvjere da rade ono što taj netko traži od njih.
Dobro, nisam ja protiv toga da se mi uskladimo s drugima da živimo u tom naprednom Zapadu, ali kako je moguće da njima nije važno što mi mislimo, već im je bitno samo da ih mi slušamo, radimo onako kako oni misle da je najbolje za nas. Pa ne bismo li i mi sami barem donekle morali odlučivati o svojoj sudbini?! Evo mi smo im onim prosvjedom protiv državne mature, đačkim manifestom, pokazali da smo mi samo naizgled nezainteresirana generacija, ali da im ne ćemo dopustiti da se poigravaju našim sudbinama.
A ne želim to dopustiti ni svojim roditeljima, evo opet se vraćam na njih, a oni su ti koji bi najradije da svi misle i osjećaju kao oni. Kad to ne bi bilo tako, pštovali bi i tuđe mišljenje, ponajprije bi poslušali jedno drugo i izgladili svoje razmirice. A ovako, dok tjeraju svatko po svojem, ja ne vidim način kako će ti ljudi mirno porazgovarati o svim tim glupim svađama s ne znam sve kim iz ove ili one familije. Pa oni moraju najprije biti dobri jedno prema drugome da bi smogli u sebi snage da onda budu dobri i prema nekome daljnjem, bez obzira na to je li riječ o susjedima, njezinim ili njegovim rođacima.
Ali kad pogledate malo bolje, tu se radi o nekom stanju koje je puno šire od moje obitelji, to je nešto od čega boluje cijelo naše društvo. Evo, uzmimo zabavu, koja je toliko važna nama mladima, tu se isto lome koplja oko kojekakvih mutnih tipova i lakih ženskica koje bi sve dale za nekakvu karijeru pjevačice. E, pa onda tu više nemate posla s ljudima koji vole glazbu i tu svoju ljubav prenose svojim slušateljima, već s likovima koji su spremni na sve, jeftino politiziranje, pornografiju, nekakve nedomišljene provokacije, sve za nekakvu jeftinu reklamu i lažni uspjeh.
A tek ti političari, to nisu normalni ljudi. Pa kako je moguće da netko za taj novac sjedi u tim institucijama i radi tobože nešto za sve ove ljude koji žive na rubu egzistencije? Pa pogledajte tu navalu na kontejnere za smeće, gdje toga ima kao kod nas?! Ta ekipa, mislim, ti političari, misle samo na sebe, oni su sebi najvažniji, svoj posao uzdižu do neba, nikad im nije dosta tih raznoraznih izjava za medije u kojima uglavnom ponavljaju jedno te isto neumjereno hvaleći sebe i ono što su napravili, ili izmišljaju da su napravili, ali bitno im je da se pokazuju, pokazuju i pokazuju, kao da ih mi nismo zapamtili i dobro ne znamo o kakvom je propuhu u njihovim glavama riječ. Tu nam trebaju ljudi sa izgrađenim vrijednostima, osobe koje mogu zastupati neke ideje tako da im se vjeruje, a onda će lako pronaći rješenja za sve društvene probleme.
Nedavno sam izišla iz srednje škole pa bih svakako htjela reći nešto o profesorima, jer o njima valja progovoriti napokon iskreno. Ti su ljudi posebna priča, među njima ima toliko zalutalih da to nije normalno. Zašto netko profesore psihološki ne testira, ne provjeri njihove vrijednosne sustave pa da se uvjeri kako među njima ima toliko onih koji nikako ne bi smjeli raditi s mladim ljudima. Jer te su vam spodobe, mislim na pojedince, u stanju zgaditi svaku stvar, a bome i ubiti vas u pojam, da ne velim uništiti vam volju za život. O bolesnoj narcisoidnosti od koje ne možete doći do daha da i ne govorim, ne znam saslušaju li neke od tih profesorica uopće ikoga u životu, kad im se obrati, do kraja ili već nakon dvije riječi imaju gotovo mišljene o onome što im sugovornik još nije ni izrekao. Gdje ih samo pronalaze! Od starijih frendova čujem da je na fakultetu ipak malo drugačije, ali ne bitno, i tamo su glavne face oni najgluplji profesori, oni s plutajućim, neuhvatljivim kriterijima, puni raznoraznih, uvredljivih predrasuda kojima se nitko od njihovih nadređenih ne želi pozabaviti. Tu bi se studenti morali jače angažirati, tu i tamo se i dogodi neki sukob, razmirica, napiše se i neka žalba, ali ništa više od toga, ostaje sve na grozomornim pričama. Najnovije je da se studente anketira o nastavi i radu profesora, ali su te ankete tako posložene da manje-više svi prolaze jako dobro. Ako je vjerovati nekim frendicama koje su već na drugoj i trećoj godini različitih fakulteta, previše je tu profesora koji se šlepaju na politiku, korupciju i slične gluposti.
Najjadniji od svih su mediji, televizija pogotovo, ma molim vas, pogledajte malo bolje čega sve tu nema, od javne televizije na kojoj sve emisije, osim Dnevnika, potpisuju privatne producentske kuće do tih privatnih televizija čije su emisije rađene po već isfuranim i zastarjelim obrascima. Tipa svih tih okupljanja nepoznatih ljudi koji pristaju biti u nekakvoj umjetno stvorenoj situaciji pa se onda međusobno svađaju, licemjerno mjerkaju i optužuju jedni druge za sve i svašta a da se uopće ne poznaju. Je li ono prvo javna televizija ako je sva isprivatizirana, a jesu li ovo drugo uopće televizijske emisije ili je to nekakvo improvizirano amatersko kazalište. Na kraju se sve svodi na reklame tako da već nakon minute trajanja neke emisije ide blok reklama od tri minute, pa ti gledaj i zapamti što uopće gledaš.Nije bolje ni s internetom i svim tim socijalnim mrežama, pretraživačima, web-stranicama, forumima i drugim oblicima socijalizacije koja se odvija na taj način. Sve je to u redu, da možemo tako lako jedni do drugih, do različitih informacija i slično, ali nema tu one potrebne bliskosti, onog razumijevanja koje je moguće samo onda kad čovjek razgovara s čovjekom i nešto ili sve dijeli s njim. A to se ne može izvesti s pomoću sve te tehnike koja je super, ali je hladna i kao da nas zbližavajući udaljava.
U vezi smo, dopisujemo se, čujemo se, vidimo se, dijelimo svaku misao i osjećaj s nekim istoga trenutka, ali nam je taj netko sve dalji i dalji, a mi smo sve osamljeniji i osamljeniji...
