Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

18. priča: Kristina Gavran: Bistrica

U crkvi smo morale tri puta obići oltar. Bilo je puno ljudi, ali vladala je tišina, ona tišina koja pritišće kad je strop jako visok. Neki su išli na koljenima, žene su ljubile kamen i dodirivale ga rukama, neki su plakali i molil
15. kolovoza 2011. u 14:09 0 komentara 24 prikaza
Kristina Gavran
Foto: arhiva VL

me Marija dala mi je baka. Rekla je da je to lijepo ime i da će me tako Majka Božja čuvati. Kad sam bila mala, baka me vodila na proštenja. Išao je cijeli autobus umirovljenika i ja. Cijelim putem do Bistrice pjevale su se pjesme o Mariji. Ja sam lijepo pjevala, pažljivo sam sjedila pokraj bake i svi su govorili da sam dobra djevojčica, mazili su me po kosi, davali čokoladne bananice i mentol bombone. Sjećam se mirisa mentol bombona, kao da ih je baš svaka baka imala u džepu. I dandanas, kad prođem stubištem i sretnem staru susjedu koja se odmara nakon svake pete stepenice, ona brzo zavlači ruku u džep i daje mi mentol, a ja se sjetim autobusa za Bistricu.

Baka je imala svoje rituale koje je morala obaviti prije puta. Spremala se za Bistricu po mjesec dana, a deda se mrštio i odmahivao glavom. Njemu je to sve bio cirkus. Ona bi nosila najljepšu odjeću, dan prije bi otišla na frizuru pa je izgledala kao janje i mirisala na lak za kosu. Nakon frizera, ispekla bi makovnjaču i ostavila je u podrumu da se hladi. Makovnjača se nosila u plastičnim piksama, pažljivo umotana u aluminijsku foliju. Djedu bi dan prije skuhala lonac graha i ostavila paketić kobasica da si ispeče. Djed je volio grah, ali je svejedno prigovarao što baka odlazi i u vrijeme ručka neće biti tu. Baka je uvijek iznova započinjala razgovor o tome da djed ide s njom. Oboje su znali kako razgovor završava, ali su ga svejedno igrali. Djed bi na kraju scene uzeo jaknu i izišao iz kuće zapaliti cigaretu, a baka bi uzdahnula i pogledala prema meni.

 Ujutro je mazala sendviče s previše maslaca i punila boce vode koje smo kasnije vraćale a da ništa nismo popile. Tijekom cijele godine skupljala je sitan novac, na kraju je imala pun novčanik. Zveckala je kovanicama i dijelila ih prosjacima. Penjale smo se stepenicama do crkve, a s lijeve i desne strane oni su stajali kao u koloni. Ja sam okretala glavu da ne vidim žene bez ruku, prljavu djecu i sagnjile noge. Smetalo mi je što te prosjaci gledaju ravno u oči, a tebi pogled bježi na njihove udove. Baku je to dijeljenje novčića na neki neobičan način veselilo.

U crkvi smo morale tri puta obići oltar. Bilo je puno ljudi, ali vladala je tišina, ona tišina koja pritišće kad je strop jako visok. Neki su išli na koljenima, žene su ljubile kamen i dodirivale ga rukama, neki su plakali i molili. Ja sam bila mala u gomili, uznojena tijela su me pritiskala, a svaki dodir s mramornim oltarom stvarao mi je jezu. Mramor je bio hladan u čitavoj toj vrućini. U mraku sam samo mirisala smrad znoja, voska koji je kapao sa svijeća, pregrijanih sendviča u torbama i kamenog stupa prljavog od ljudskih ruku iz kojeg je izbijala vlaga. Pri izlasku iz crkve, morale smo ići unatrag. Baka je hodala sitnim koracima i usput nešto mrmljala u bradu podižući ruke. Rekla je da vještice okreću leđa oltaru i da Boga treba pozdraviti licem.

Izašle bismo na sunce, odjednom bi se čula buka ljudi sa svih strana i baka bi mi tek tada kupila Naru u kafiću s crvenim suncobranima. Izabrala bi mjesto najbliže ulici, torbu bi stavila na drvenu klupu, izvadila naočale i pažljivo gledala. U toj gomili uvijek bi našla nekoga koga poznaje i onda mu objašnjavala kako sam ja najstarija unuka, Iva je još mala i ostala je doma, trebali su je roditelji autom dovesti jer dijete je premalo da se gura u autobusu. Taj netko bi se divio kako sam narasla, a ja bih šutjela i pila sok grizući vrh slamke.

Odjednom bi se baka trznula, pogledala na sat i uznemireno rekla da više nećemo naći mjesto u hladu. Ljudi su sjedili po čitavom brdu, ispod drveća, neki su držali kišobrane da se zaštite od sunca. Baka bi rasprostrla deku na travu i mi bismo sjele. Svećenikov glas se slabo čuo sa zvučnika, ali ona je točno znala kad treba ustati i kad što treba odgovoriti. Ja sam pogledavala uokolo i čupkala vlati trave. Baka bi se uzrujala kad ne bih znala kako odgovoriti i znala sam da će reći mami kako me ništa nije naučila. Kad bi došlo vrijeme pričesti, zamolila bi neku ženu pored nas da pripazi na mene i naredila mi da se ne mičem s deke. Vratila bi se nakon nekoliko minuta i neko vrijeme stajala, a onda bi počela pjevati sa svim onim ljudima. Ja bih se samo potajno smijala jer je pjevala kroz nos, a brada joj se trzala na svaki dulji samoglasnik.

Pri završetku mise ljudi bi se odjednom uznemirili, ustajali, gurali, kao ose ili bumbari skupljali bi se u kolonu iza svećenika kad bi krenuo u osvajanje brda. Baka bi tada rekla da ima vremena i da one zadnje Bog jednako voli. Još imamo vremena da zapalimo svijeće. Otvorila bi torbu s kojom odlazi na plac i vadila lampione jedan za drugim, usput mi objašnjavajući koji je za koga: tko je baka Anka, a tko djed Mijo, pričala mi je o svojoj sestri Stani koja je umrla kao djevojčica i ujaku Josipu koji je prošle godine dobio upalu pluća. Ja sam je molila da i meni da koju šibicu kako bih zapalila lampion, ali ona je svake godine odgovarala da će mi dati iduće godine kad malo porastem. Zapalile smo svijeće i krenule u kolonu, neki su već bili na vrhu, ali baki to nije smetalo. Ljutila se na one koji su prelazili preko prečice, po travi i mrmljala kako ne treba ništa raditi napola. Na svakoj postaji baka mi je prepričavala što se Isusu dogodilo na putu do križa. Mene su te priče zabavljale i htjela sam što prije čuti nastavak i požuriti, ali ona je bila nepopustljiva.

Povratak s brda bio je kraj rituala za baku, ali za mene je zabava tek počinjala. Našle bismo se usred mora štandova s najrazličitijim drangulijama, kako ih je moja baka posprdno nazivala. Tata mi je prije puta dao nešto novca i rekao da si kupim što god hoću. Ta se rečenica rijetko čula iz njegovih usta, pa sam čitavim putem maštala što bih si to mogla kupiti.

Ove godine htjela sam kupiti lutku koja govori kad joj se pritisne gumb na trbuhu, ali baka nije htjela ni čuti. Rekla je da mi tada ne bi ostalo ništa novaca da kupim nešto Ivi i bratiću Marku. Iako sam ja plakala i govorila da ni oni meni nikada ništa ne donesu jer nigdje ne putuju i da su ionako mali, čitava stvar je završila kako je baka odlučila. U naprtnjaču sam spremila dva prstena koji su mijenjali boju i jedan autić. Baka je rekla da sam se sad pokazala kao pametna i poštena djevojčica i da će mi zbog toga kupiti dar. Odvela me do štanda s krunicama i odabrala jednu s velikim crvenim kuglicama koje su blistale kad bi ih se okretalo na suncu. Znala sam da mogu izvući više pa sam je počela moliti i nagovarati da mi kupi šećernu vatu. Čovjek koji je vrtio štapić u velikom loncu mi je namignuo, a ja sam se nagnula i čudila se kako se vata sama od sebe stvara i kako je lijepe roze boje. Baka mu je pružila novac, a ja sam zadovoljno kidala komadiće vate i trpala ih u usta dok me baka upozoravala da imam prljave ruke. Uskoro više nisam mogla jesti, bilo je preslatko. Bojala sam se priznati baki jer bi mi počela pričati o ratu i kako su oni jeli krumpire. Nisu mi se sviđale te priče i zato sam trgala vatu i bacala je iza sebe dok baka nije gledala.

Na povratku kući, u autobusu, više nitko nije pjevao. Baka je naslonila glavu na prsa, usnice su joj podrhtavale i proizvodile zvuk sličan zujanju frižidera. Jedva smo se vukle od društvenog doma, gdje nas je autobus iskrcao, do kuće. Tu noć bih prespavala kod bake u tatinoj staroj sobi, a tata bi ujutro došao po mene. Kod bake je sapun drugačije mirisao, i pidžama koju mi je pripremila je bila mekana jer baka koristi omekšivač, a moja mama ne. Bojala sam se zaspati jer se bakina kuća nalazila uz cestu i lopov bi se mogao popeti kroz prozor. Kad bi prošao koji veći auto, vitrina i posuđe u njoj bi zazveckali. Baka me uvjeravala da lopovi znaju kako ona i deda nemaju novaca, a i danas smo puno molile i tako smo zaštićene od lopova. Ali ja bih svejedno do dugo u noć gledala u drveni brod na vrhu vitrine.

Karlovac: Zbog transporta covid pozitivnih osoba Hitnoj pomoći za 80 posto povečan broj intervencija
REFORMA ZDRAVSTVA
Prijedlozi stručnjaka: Participacija do 4000 kn, porez na cigarete, naplata nehitnog prijma...
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.