Mladi hrvatski košarkaši propustili su priliku kakva se pruža jednom u životu. Milimetri su im nedostajali da postanu svjetski juniorski prvaci. Za takvom prilikom najviše žale sami dečki jer biološki ih sat nepopustljivo gura u seniore, a jednako žali i nacionalni savez koji bi se zlatom mogao više hvaliti, pa tako i pred dosad najvećim sponzorom Jordan Brandom. A upravo su Michael Jordan i njegovi suradnici prepoznali hrvatske bisere, zbog kojih su i postali sponzori HKS-a.
Gdje su brončani iz 2009!?
No od toga jesu li postali svjetski prvaci ili su srebrni puno je važnije kakvi će seniori postati Arapović, Zubac, Božić, Slavica i ostali članovi te prorijeđene selekcije koja je izvela istinski podvig. Jer, i u ovim trenucima euforije ne možemo ne prisjetiti se 2009. i bronce na istom natjecanju. Tada je Mario Delaš bio MVP cijelog prvenstva, no od svih nositelja igre u toj selekciji (Delaš, Prostran, Zubčić, Radošević) u seniorskoj se košarci najviše nametnuo Radošević, ali ni on nije postao oslonac seniorske reprezentacije. Štoviše, puno više od svih njih napravio je Bogdanović koji je te iste godine na EP-u sa selekcijom U-20 bio tek osmi.
A seniorski su uspjesi nešto što određuje status nekog sporta u nekoj državi. A košarka je u Hrvata, nažalost, na glasu kao sport u kojem neprestano niču talenti, u kojem se osvajaju medalje u mlađim uzrastima, ali ne i u u seniorima. Tako je već 20 godina, od posljednje kolajne osvojene u Ateni 1995.
Kad izbornik Ante Nazor kaže da su ovo klinci koji će vratiti Hrvatsku na najveću scenu, valjda to ne govori iz euforije, nego iz poznavanja potencijala. Uostalom, nešto slično ističe i Darko Kunce, HKS-ov koordinator za sve mlađe uzraste:
– U godištima između 1994. i 1997. Hrvatska će imati pet NBA igrača. Hezonja je već tamo, a Šarić stiže. Nerijetko me nazovu skauti NBA klubova koji se najviše raspituju za Bendera, potom za Žižića i Zubca, a ja sam im govorio da ne podcjenjuju ni Arapovića i Slavicu.
Na opće čuđenje, Hrvatska je igrala finale SP-a bez igrača kojeg su svi NBA skauti najviše željeli vidjeti (Bender), bez centra koji je već na NBA radaru (Žižića) i bez talentiranog krila kojem nedostaje prvligaških minuta (Mazalin).
A to pak znači da u ovom naraštaju imamo nemalu širinu pa se iz drugog plana pojavio sjajni Luka Božić, a su tu i neki razigravači (Filipović, Kapusta) za koje se sumnjalo da mogu podnijeti kanadski i američki presing.
Dakako, ovom uspjehu pridonijelo je i to što je Božić nosio igru četvrtoplasiranog prvoligaša Zagreba, što je Filipović vukao među seniorima Splita. Arapoviću je pak puno pomoglo što je već osjetio i euroligaške centre, a Zubcu što je trenirao sa seniorima Cibone. A toga čeličenja među seniorima, osim u slučaju Cedevitina Arapovića, vjerojatno ne bi bilo da nije posvemašnje besparice pa su klubovi prisiljeni davati priliku svojoj djeci.
Dubioza stvara prilike
Ma koliko god to proturječno zvučalo, hrvatsku košarku odnosno klubove samo besparica može spasiti odnosno prisiliti kubove na "vlastiti uzgoj". Jer, da Cibona nije upala u takvu dubiozu, nikad mladi Žižić ne bi dobio toliku minutažu, a 18-godišnjaci Zubac i Slavica vrlo bi teško upali u prvih 12. Nažalost, novca nema ni tamo gdje najviše nedostaje, a to je na računima trenera koji rade s mladima i koji su ključ hrvatske košarkaške produkcije. Jer, seniorski razvoj ili postprodukcija, nažalost, ionako se već godinama odvijaju izvan granica Lijepe Naše.
>>Vratili se svjetski viceprvaci: Medalju poklonili ozlijeđenom Mazalinu
važno da je Vanjak u prvom planu, veeeliki stručnjak, čovjek za sve režime, hahah