Kada vide zelene rajčice na njezini štandu na glavnoj osječkoj tržnici, kupci znaju u čudu pitati Ljiljanu Kolombo zašto je ubrala i nudi im nezrele plodove. Ima i onih koji su iste te zelene rajčice htjeli kupiti za turšiju, jer su ih zamijenili s njihovim srodnicima koji završavaju u ukiseljenoj miješanoj salati.
A njezine su rajčice i zelene, i žute, i tigraste, i šarene, pa čak i crne. Sitne kao nokat na malome prstu, ali i teže od jednog kilograma, više od 35 vrsta rajčica raste i dozrijeva ovoga ljeta na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Ljiljane i supruga joj Darka Kolomba u Tenji, osječkom prigradskom naselju. Sjeme za njih stizalo im je iz svih krajeva Europe, pa i svijeta, primjerice s Malte ili iz Maroka, a entuzijastično ih prikuplja već osam godina. Da im nabraja nazive, rekla bi kako u vrtu uzgaja zelene tigrove i crvene zebre. No, nazivima se više ni ne opterećuje. Važniji joj je okus, a njega itekako raspoznaje, pa i zatvorenih očiju. Narančaste su slatkaste, žute su kiselkaste...
– Sin Krunoslav dosta putuje pa, kamo god ide, kupi mi novo sjeme. Donio mi je baš nedavno tri sorte iz Španjolske. Dosta se toga i samo iskriža u povrtnjaku, bumbari lete s jedne biljke na drugu, pa tako i nastaju nove sorte. Sadim dosta mini rajčica, ali događalo mi se da jedne godine posadim cherry, a za nekoliko godina postane velika rajčica. One se križaju i nastanu šarene, velike rajčice – započinje 60-godišnja Ljiljana Kolombo. I mali zeleni tigar na njezinu je gospodarstvu s godinama tako postao veliki zeleni tigar.
Jednoj rajčici, pak, dobro zna naziv, a sama ju je i “stvorila” i nadjenula joj ime – Adrian. Kombinacija je to jedne crne sorte i amerikanca, koje je namjerno iskrižala, a kako se te godine rodio njezin unuk, kaže nam, nazvala ga je po tom mališanu.
Kakva god oblika, okusa i izgleda bile, od svih se, provjerila je ova Slavonka, može napraviti pravi domaći “paradajz sok” i vrhunski kečap.
Ljiljana i Darko Kolombo otvorili su OPG prije više od dva desetljeća i od njega, kažu, pristojno žive. Uzgajaju povrće na približno 2000 metara četvornih. Samih rajčica sadili su i više od 35 ovogodišnjih vrsta, kroz ruke im je prošlo ovih godina možda i šezdesetak njih, no one koje joj nisu ukusne, Ljiljana jednostavno eliminira. Ostavlja samo najbolje. Njoj je najdraža, pak, baš zelena rajčica, koju smo spomenuli na početku teksta.
– Ima slatkoću, ali i kiselkasta je, baš je fina! – kaže ona zadovoljno dok se u gajbama šarene sočni plodovi.
Rajčica je već tradicionalno nezaobilazna na hrvatskim jelovnicima, od salata, preko variva, do umaka. Pogleda li se statistika, proizvodnja rajčice u Hrvatskoj znatno varira u posljednjih sedam godina. Primjerice, uzgojeno je 2014. godine ukupno 22.818 tona rajčice u našoj zemlji, što je najmanje u tom razdoblju, a već iduće sezone izvagano je 39.666 tona ovog povrća. Godinu poslije, proizvodnja pada na 30.707 tona. Lanjska brojka iznosi 39.544 tone, što je oko 9000 tona više nego prethodne sezone.
Više uvozimo nego izvozimo
Rajčice i uvozimo, više nego što ih izvozimo. Primjerice, protekle su godine uvezene 13.232 tone svježe ili rashlađene rajčice, u vrijednosti od 12,112.415 eura. Istodobno su iz naše zemlje preko granice otputovale 7072 tone tog povrća, a govorimo o iznosu od 7,688.446 eura. Napomenimo kako je lani ipak rastao izvoz, a smanjio se uvoz, u usporedbi s 2019. godinom. Podaci su to Državnog zavoda za statistiku.
Ako ne jedemo domaću rajčicu, čija se onda nalazi na našem stolu. Pojedinačno gledano po zemlji podrijetla, protekle smo je godine najviše uvezli iz Nizozemske, više od 4100 tona. Slijede talijanske rajčice, a njih smo pojeli gotovo 2000 tona. Treća je na toj ljestvici Albanija, iz koje nam je stiglo nešto manje od 1800 tona.
Hrvatske su rajčice, pak, istodobno završile na stolovima Slovenaca, u tu zemlju izvezli smo ih oko 2632 tone, a u novcu su to 3,294.654 eura. Sljedeće najveće odredište hrvatske rajčice je Njemačka, gdje je završilo 1379 tona, pa Češka, kamo je isporučeno 1058 tona.
Rajčica je podrijetlom iz Srednje Amerike, a u Europu je stigla nakon kolonizacije Amerike. U početku se koristila kao ukrasno bilje, a izazvala je sumnju jer se mislilo da je otrovna. Raširenije se u europskim zemljama uzgaja od 18. stoljeća, a najviše je zastupljena u mediteranskoj, posebice talijanskoj prehrani.
Najraširenije i najprepoznatljivije vrste rajčica u Hrvatskoj su amerikanac i volovsko srce. No, Ljiljana je svoje kupce na tržnici odavno naviknula na mnogo širu paletu. Većina rajčica koje uzgaja nemaju, pak, velike prinose, a dosta su i osjetljive pa urod znatno ovisi o vremenskih prilikama – padne li iznenada kiša, popucat će, a jednako će reagirati i na dugotrajno sušno razdoblje. Prijetnja im je i plamenjača.
Za razliku od paprike ajvarice, koja joj raste u plastenicima, rajčicu uzgaja na otvorenom jer je, kaže, drukčijeg okusa, pa i teksture ako raste pod otvorenim nebom, zaštićena samo mrežicom.
– Posla je puno, treba ih vezati, kidati zaperke, navodnjavati, srećom imamo sustav “kap na kap”, bez kojega ne bismo ništa mogli. Napadaju je i smrdljivi martini, njih skupljamo. Berba je startala od početka srpnja, a dokad će trajati, ovisi o vremenu. Padne li magla, već u rujnu neće biti rajčice. Lani je sezona prekinuta već u kolovozu, jer se pojavila plamenjača – opisuje naša sugovornica. Kilogram rajčice, bez obzira na vrstu, prodaje za 15 kuna. Inače, najveći plod koji je ove sezone ubrala težio je kilogram i 200 grama, a riječ je o sorti iz Hercegovine.
Je li teško uzgajati rajčicu?
– Ja taj posao baš volim pa i ne razmišljam je li težak. Volim kada se sve šareni. Zdrava je, kažu da snižava tlak, a moj je visok pa je i zato često jedem – govori.
Rajčica ima antioksidativno i antiseptičko djelovanje, čistač je organizma i diuretik. Pogodna je u borbi protiv alergija, anemije, ali navodno i artritisa, astme te bolesti srca i krvnih žila.
Uz rajčice, Ljiljana Kolombo uzgaja i ljute paprike, a i njih je 30-ak sorti. Podjednako su popularne među kupcima kao i rajčice. “Kraljica” ljutine je Carolina Reaper, koja je trenutačno službeno najljuća papričica na svijetu u Guinnessovoj knjizi rekorda, s prosječnom ljutinom od 1,569.300 SHU. Prepoznatljiva je po “naboranoj” površini i – repiću. I najveće je frajere, smješka se Ljiljana, uspjela rasplakati jednom malom paprikom.
– Imam i blažih, s voćnom aromom, čija se ljutina oslobađa u ustima, ne dolazi do želuca pa ne stvara probleme. Ima ih žutih, crvenih, narančastih, čokoladnih... Interes je za te ljute papričice velik, već dulje vrijeme. A ja volim isprobavati nove stvari pa me to veseli. Iako, teško je nabaviti sjeme jer se kod nas prodaje stvarno svakakvo, i svašta je moguće naći, samo ne ono što trebate. Najsigurnije je doći do uzgajivača pa se iz prve ruke uvjeriti što kupujete – kaže Ljiljana.
Raste na OPG-u u Tenji i luk slon, češnjak čiji jedan češanj jedva stane u šaku. Izvrstan je, kaže Ljiljana, za ajvar. Tu je i bamija, koju mnogi još znaju zamijeniti za papriku. Prirodni je to gustin pa je pogodna za svako varivo, a neće mu promijeniti okus. Može ju se čak i peći na roštilju. Ublažava tegobe sa želucem.
“Kaubojski slatkiš”
Iako joj imanje nije veliko, Ljiljana uvijek nađe mjesta za nove povrtne kulture, a najnoviji joj je izazov meksički krastavac. Pomažu joj u svim tim eksperimentima suprug Darko i sin Krunoslav, koji je poljoprivredne struke, završio je agroekonomiku na Agrobitoheničkom fakultetu u Osijeku.
Samo dva dana u tjednu provede na tržnici, a povrće koje ne proda prerađuje u ajvar ili razne umake, jedan od njih, slatko-ljuti, nazvala je “Kaubojski slatkiš”. A “Ljuti Slavonac” je dodatak jelima s tri vrste paprike i rajčicom, sličan mađarskom Pisti.
– Ne možete se od ovoga posla obogatiti, ali možete živjeti. I jedemo sve domaće, što je svakako velika prednost – zaključuje naša sugovornica.
Rajcice jos polu zelene ubrane, kao one kruske po trgovackim centrima sto mozes zabijat cavle sa njima koliko su tvrde.