Hrvatska je regionalni lider u proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora, iako je javna percepcija da na tom području kasnimo. Udio instaliranih kapaciteta iz obnovljivih izvora je gotovo 30 posto, pri čemu prednjače vjetroelektrane, a interes investitora je i dalje velik, i to po komercijalnim uvjetima, u kojima država više ne jamči otkup proizvedene energije i u kojima ne mogu računati na poticaje.
Potencijala za daljini razvoj proizvodnje iz obnovljivih izvora ima, i to do mjere u kojoj bismo iz domaćih izvora mogli u potpunosti pokriti vlastite potrebe za električnom energijom, no ključno je odgovorno, ambiciozno ali i realno postaviti ciljeve u novoj energetskoj strategiji koja je u izradi. Poruke su to s okruglog stola "Obnovljivi izvori energije – potencijal i investicije u Hrvatskoj" održanog u organizaciji Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika.
Igor Šumonja iz Sektora za razvoj i investicije Operatora prijenosnog sustava (HOPS) naveo je da je udio vjetroelektrana u potrošnji i instaliranoj snazi u Hrvatskoj 27 posto, u čemu ne samo da prednjačimo u regiji, nego smo i ispunili uvjete koje EU postavila sve do 2030. godine.
– U prvom kvartalu iduće godine ispunit ćemo svih 744 MW, koliko je ograničenje za vjetar. Interes investitora kroz projekte u različitim fazama je za još 1500 MW, a prošle i ove godine po prvi je put iskazan interes investitora i za velike solare – kazao je Šumonja i dodao kako će se sav taj interes uzeti u obzir pri izradi desetogodišnjeg plana razvoja koji države članice usklađuju svake godine i šalju Europskoj komisiji, a koji predstavlja svojevrstan katalog investicija na području energetike. Kada je riječ o obnovljivim izvorima energije, za njihov razvoj ključno je izgraditi općeprihvaćeni društveni stav da je energetska budućnost Hrvatske upravo u zelenoj energiji. Argumenti za to do sada su se uglavnom svodili na smanjeno onečišćenje i emisiju CO2, no sudionici okruglog stola ističu kako je razvoj „obnovljivaca“ i velika prigoda za razvoj domaće industrije i otvaranje novih radnih mjesta. HOPS je zato naručio sveobuhvatnu studiju koja bi do kraja godine trebala pokazati sve učinke proizvodnje iz obnovljivih izvora, od ulaska prvih vjetroelektrana 2005. godine do danas. Ta će studija, kažu, pokazati što se sve izgradilo, koliko je sudjelovala domaća industrija, koliko je uloženo novca i radnih sati i koji su učinci čitave priče. Da su ukupni društveni efekti proizvodnje iz obnovljivih izvora znatno veći od onoga kako ih se percipira ističu i u udruzi Obnovljivi izvori energije Hrvatske.
– Pogrešno je to što se javno, i kroz medije, uporno komunicira ono što ne možemo, umjesto da radimo ono što možemo – kazala je Maja Pokrovac iz te udruge, navodeći kao primjer vjetroelektranu snage 44,2 MW na zadarskom području. Ta elektrana, ističe, od prošle godine koristi 100% domaće energije. Iznos ušteda CO2 ekvivalentan je apsorpciji 5,3 milijuna stabala godišnje, što je u odnosu na termoelektranu na ugljen ušteda od 105.000 tona emisije CO2 godišnje. Ta će vjetroelektrana energijom napajati 26.000 kućanstava ili 42% kućanstava Zadarske županije. Udio hrvatske komponente u izgradnji je 40%, a 90% je domaći udio u održavanju i vođenju pogona – navela je Pokrovac. Naglašava i da je cijena energije iz modernih vjetroelektrana konkurentna klasičnim izvorima, a uzmu li se u obzir svi eksterni troškovi i subvencije za fosilna goriva, energija iz vjetra je i jeftinija.
Pokrovac naglašava važnost nacionalnog energetskog i klimatskog plana koji Hrvatska mora predati do kraja ove godine. Taj će plan sadržavati kapacitete koje namjeravamo instalirati do 2030. godine, a kvalitetno definiranje energetskih ciljeva je, kaže, zlata vrijedno za cijelu zemlju.
– Ti su ciljevi, s indikativnim kalendarom budućih natječaja za dodjelu premijskog sustava, prva pitanja koja postavlja svaki investitor – upozorila je Pokrovac i dodala kako u izradu tog plana valja uključiti privatni sektor, koji je u proteklom desetljeću bio zamašnjak investicija u energiju iz obnovljivih izvora.
Na okruglom stolu je istaknuto i kako su obnovljivi izvori prilika za svaku industriju koja se želi uključiti u tranziciju iz „klasične“ u „modernu“ energetiku, a primjer je prva geotermalna elektrana u Velikoj Cigleni kod Bjelovara. Projekt je prezentirao Dragutin Domitrović koji za turskog investitora, MB Holding, u Hrvatskoj vodi tvrtke GeoEn i MB Geothermal. Naveo je da elektrana u Velikoj Cigleni brutto snage 16,5 MW koristi vodu prosječne ležišne temperature oko 175 stupnjeva Celzijevih. Iako su početne investicije u geotermalne izvore prilično visoke (elektrana u Velikoj Cigleni koštat će 30 do 35 milijuna eura, a na budućim projektima tvrtke MB Geothermal u sjeverozapadnoj Hrvatskoj svaka će bušotina koštati između četiri i pet milijuna eura) Domitrović ističe kako se povrat uloženog očekuje već za sedam do osam godina.
U Hrvatskoj je godinama vladalo uvjerenje da imamo kapaciteta za 30, maksimalno 50 MW instaliranih geotermalnih elektrana, no Domitrović kaže kako je ta procjena bazirana samo na nekoliko lokacija na kojima je nađena topla voda, a nisu u obzir uzete lokacije na kojima postoje vrući akviferi ispod postojećih naftnih i plinskih polja, kao niti potencijal budućih geotermalnih istraživanja. Ukupni kapaciteti su, tvrdi, višestruko veći jer se zanemaruje činjenica da čitava kontinentalna Hrvatska ima visok geotermalni gradijent (porast temperature vode s dubinom).
– U prosjeku je to oko 0,05 stupnjeva po metru, što prevedeno znači da ćete u Panonskom bazenu na 2000 metara, takoreći gdje god zabušite, dobiti 100 stupnjeva, a na 3000 m dubine oko 150°C i jedino je pitanje je li ležište dovoljno propusno da bi voda mogla izlaziti u velikim količinama i napajati elektranu – kazao je Domitrović.
Uvjeren je da je zato geotermalnu elektranu moguće sagraditi na brojnim lokacijama ("praktično u svakom selu", kako je u šali rekao) u kontinentalnoj Hrvatskoj i da je moguće instalirati 500, čak i 1000 MW. Unatoč dosadašnjim neambicioznim procjenama, Domitrović vjeruje da će primjer prve termoelektrane u Hrvatskoj potaknuti i druge investitore, a kao primjer je naveo Tursku, u kojoj je izgradnja geotermalnih elektrana počela 2006. godine, a već početkom 2018. godine snaga ukupno instaliranih geotermalnih elektrana premašila je 1000 MW.
I Domitrović ističe kako je između 50 i 60 posto investicije u Velikoj Cigleni činila domaća komponenta, a uvjeren je kako bi se uz dobro strateško planiranje taj udio u budućim investicijama mogao popeti i na 80 posto.
– U geotermalnim elektranama vrlo je malo stvarno zahtjevnih i osjetljivih dijelova, a željezna nosiva struktura, izmjenjivači topline, cjevovodi, sve se to dade napraviti u Hrvatskoj – kazao je Domitrović. I ostali sudionici isticali su kako Hrvatska ima velik potencijal za investicije u proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, a posebno kada je riječ o vjetru i suncu gdje su, navode, investicije u Hrvatskoj i do 30 posto isplativije nego u nekim zemljama zapadne Europe. Pritom ističu kako je za energetsku neovisnost i samodostatnost ključna diversifikacija izvora, gdje bi Dalmacija bila usmjerena u proizvodnju energije iz vjetra i sunca, dok na kontinentalnom dijelu treba razvijati geotermalne izvore. U financiranju projekata ističu veliki potencijal europskih fondova i pozdravljaju najavu Vlade da će se strukturni fondovi u idućem razdoblju usmjeriti mahom upravo u sektor energetike.
Kad je riječ o financiranju, Ivan Pržulj iz REGEA-e, agencije koja posljednje desetljeće radi projekte za četiri županije na sjeverozapadu Hrvatske ističe prednosti javno-privatnog partnerstva.
– Mi radimo dugoročne strategije za naše županije, bavimo se javnoprivatnim partnerstvom, alternativnim modelima nabave, koncesijama, ugovorima i sl.. Potencijala i potreba je puno, no nažalost, realnost je takva da većih investicija nije bilo – kazao je Pržulj. Naveo je kako je među ostvarenim projektima najviše malih kotlovnica na biomasu, malih područnih grijanja i sl., ali kako to nisu projekti od velike važnosti za nacionalnu razinu. Međutim, i u takvim malim projektima nailazi se na velike administrativne prepreke, a Pržulj je naveo primjer kotlovnice na biomasu izgrađene u sklopu obnove dvorca Bračak u Zaboku, koja je dovršena prije više od dvije godine, ali još nije priključena na mrežu. Kada su HEP-u postavili pitanje zbog čega se tako dugo čeka dobili su, kaže, odgovor da je procedura za male projekte jednaka onoj za velike elektrane pa Pržulj upozorava da bi država tu trebala razmisliti o pojednostavljenju uvjeta za priključenje.
– Malo je suludo da za to čekamo više od dvije godine. Hrvatska ima projekte, ima osigurano financiranje, ali da bismo napredovali moramo pomesti ispred svojih vrata – upozorio je.
Na prekomjerno administriranje žalili su se i drugi sudionici okruglog stola, uz poruku da bi Hrvatska trebala imati plan što je moguće graditi na kojem području i kakav utjecaj na okoliš ima koji tip elektrane, umjesto da se za svaki pojedini projekt iznova radi studija utjecaja na okoliš. Kao poseban problem istaknuta je i mreža Natura 2000, kojom je Hrvatska kao nacionalne i pakove prirode zaštitila čak 92 posto svog teritorija, što je velika prepreka ulaganju. Druge su europske zemlje tako, kažu, zaštitile bitno manja područja, a i sama zaštita je rađena strateški dok je u Hrvatskoj, primjerice, zaštita šišmiša doslovno prekopirana iz njemačkih dokumenata, bez obrazloženja jesu li šišmiši u Hrvatskoj doista ugroženi.
