Prije skoro dvadeset godina, na jednom od prvih VinoCom festivala u Esplanadi, vodio sam degustaciju na kojoj su se kušala vina od Pinot Noira. Kušali smo vina sa Plešivice i ponešto 'francuza' koji su se tada mogli naći u Hrvatskoj. Svrha degustacije je bila da vidimo kako se ona nose u usporedbi sa stranim konkurentima. Kako su to tada bili početci vinskih događanja a, moglo bi se reći i počeci modernog hrvatskog vinarstva, bio sam malo skeptičan kako će naša vina proći u usporedbi sa konkurentima iz francuske. Vođenje degustacije započeo sam sa otprilike, koliko se danas mogu sjetiti, sljedećim riječima: "Da bi se napravilo dobro vino od Pinot Noira treba da vam se poklopi nekoliko stvari. Klima, sastav zemljišta i položaji vinograda moraju odgovarati sorti i ako nemate sve to, onda nema puno smisla baviti se Pinotom a,to nam potvrđuje činjenica, da se samo na par mjesta u svijetu može napraviti od njega vino koje je dobro a na još manje mjesta da je izvrsno.“
Jednom od danas renomiranih vinara to se nije nimalo svidjelo i tu moju opasku nije primio sa odobravanjem smatrajući je gotovo uvredljivom. Tada vina od Pinota nisu baš najbolje prolazila u usporedbi sa stranim konkurentima ali su od tada pa do danas ta ista vina sa Plešivice napravili divovski iskorak i potvrdili moju tezu da imaju to što im treba, i da se tamo može napraviti vrlo dobro vino od Pinota. Sorta, koja svoju slavu gradi i održava na vinima iz poznate francuske vinske pokrajina Bourgogne, sve pa gotovo do kraja prošlog stoljeća je i bila gotovo isključivo sinonim za crvena Bourgogne vina. Gotovo se uopće nije govorilo, o njemu kao sorti, koja može negdje drugo dati vino koje je vrijedno spomen osim u Burgogne. Iako je pored Bourgogne tu i tamo bio po koji primjer vrijedan spomena iz još sjevernijeg francuskog vinogorja Alsaca te sporadično njemačkog Ahra ili Badena, Pinot je bio i ostao trade mark za crvena Bourgone vina. U to vrijeme crvena vina od Pinota su dolazila ekskluzivno iz Bourgogne, apelacije Gevrey Chambertin, Morey-Saint-Denise, Vougeot i Vosne-Romane najsjeverniji dio vinogorja su bili a, može se reći, i sada su, sinonimi za najbolja vina od njega na cijelom svijetu. Potaknuti slavom koju on postiže u svojoj kolijevci Bourgogne, a pored nje i u Champagne, gdje je se koristi za bijela i rose champagne , polako ga počinju otkrivati i vinogradari i vinari novog svijeta a i Europe.
Budući da se najbolje snalazi u hladnijim klimama sa dovoljno padalina i drenažnim tlima tu i tamo se ipak i negdje drugdje u vinskom svijetu pronađe poneko takvo mjesto i onda on može pokazati svoje pravo lice i dati uzbudljivo vino. Trenutno sada, prvenstveno u njemačkoj daje dobre rezultate ali se je pokazao jako dobar na Novom Zelandu i u Americi i to posebno u Oregonu. Ima ga nešto i u Italiji te Australiji i Čileu i Južnoj Africi. Trenutno je njime u svijetu, zasađeno oko 115000 hektara vinograda od čega 32000 u Francuskoj, od toga u Bourgogne 12000 ha i Champagne 13000 ha. Na drugom mjestu je Amerika sa 23000 ha, treća je Njemačka sa 12000 ha. Slijede sa po cca 5500 hektara Italija, Australija i Novi Zeland, što nam ujedno pokazuje da je ovih šest zemalja odgovorno za cca 72 posto ukupnog areala zasađenog Pinot Noirom u svijetu. U Hrvatskoj je njime zasađeno cca 50 hektara, gotovo beznačajna površina, ali ipak važna. U Bourgogne je njime zasađeno oko 30 posto vinograda, a u Champagne, čak još i više, oko 40 posto, što je ujedno oko 75 posto svih vinograda koji su njime zasađeni u Francuskoj. Iako u Francuskoj ni blizu nije zasađen kao Cabernet Sauvignon ili Merlot njegova popularnost je uvijek bila visoka a i dalje raste tako da vina od njega postižu višestruko veću cijenu od najskupljih vina od ovih dviju spomenutih sorti.
Slobodno se može reći da nagli porast interesa za njim i popularnosti započinje 2004 godinom. To je uzrokovao i potaknuo jedan igrani film. To je bio “Sideways“, komično dramatičan, film koji je te godine snimljen i prikazan publici. Takozvani “Sideways effect“ povećao je prodaju Pinot Noira u Americi za cca 17 posto dok mu je prepoznatljivost kao sorte porasla za gotovo 50 posto. Važno je napomenuti da je prodaja vina od Merlota pala za 2 posto u SAD, što je bio osjetan pad. Svi su ga počinju tražiti, kupovati i piti. Cijena njegovih vina u Americi raste jako brzo, za bolja vina cijena dostiže 20 dolara dok ona najbolja vina bez problema postižu cijenom od 40 dolara, naravno ove se cijene odnose na vina napravljena u Americi a, ne za vina iz Burgundije, kojima je već tada to bila najnormalnija cijena za njihova vina srednje kakvoće. Ovo je ponukalo vinogradare i vinare da ga počnu saditi pa se tako površine njime zasađene u Americi znatno povećavaju. Na krilima toga uspjeha u SAD, sljedeća vinska zemlja takozvanog “novog svijeta“ gdje Pinot Noir postaje poznata sorta, je Novi Zeland. Vinarije sa južnog otoka u regijama Central Otago, Martinbourgh i Marlborough prave odlična vina od njega i njegova svjetska popularnost nastaje rasti. Trenutni porast temperature u Europi i promjena klime jako dobro pogoduje uzgajivačima Pinot Noira.
Vina od njega iz Alzasa postaju puno bolja. U povijesti vina poznata kao tanka, lagano voćna, blijeda i sa visokim kiselinama, porastom temperature postaju puno bogatija,voćnija , kompleksnija i dugovječnija i kvalitativno se približavaju vinima svojih južnih susjeda Bourgogne. Preporučujem vam da ih potražite, jer su cjenovno još uvijek prihvatljiva u odnosu na Bourgogne. Međutim ako bi se mene pitalo ja bih bez imalo dvojbe trenutno kao najinteresantniju i najuzbudljiviju visku zemlju Pinot Noira,gdje ga zovu Spätburgunder, vina proglasio njemačkom. Ahr i Baden, za spomenuti samo neka vinogorja daju izvan serijski dobra vina i sigurno ih treba istražiti i kupiti dok su još cijenom prihvatljivi. To nažalost neće dugo trajati. Što se pak Hrvatske tiče Plešivica, Zagorje, Međimurje, zelinski kraj i Kutjevo su u stanju dati jako dobra vina koja se mogu mjeriti sa vinima iz prije spomenutih zemalja. Po mom mišljenju Kutjevo daje jedan malo drugačiji Pinot u odnosu na ostala vinogorja. Kutjevački pinot je malo snažniji, mišićaviji i punijeg tijela, za razliku od ostalih vinogorja koja su više elegantna i više tipična za Pinot kao sortu. U hrvatskoj je Pinot Noirim zasađeno oko 50 hektara, što je gotovo zanemarujuća površina, ali je ipak glede kakvoće vina jako važna. Vina od Pinot Noir su, bojom dosta manje intenzivna od ostalih crvenih sorti i krase ih fine svježe kiseline, puno malog crvenog voća, jagode, maline, višnje, trešnje sa laganim cvjetnim notama ruže, odležavanje u hrastu dodaje mirodijske tonove i podiže kompleksnost. Tanini su uglavnom mekani, zreli i elegantni a, vinima treba vremena da se razviju i pokažu ono što jesu.
Za one koji traže snagu i ekspresiju ne bih preporučio njegova vina. Ona su balerine u odnosu na ostali crveni svijet, kompleksna su i zavodljiva te ih treba naučiti cijeniti u njihovoj eleganciji a ne snazi. Sportskim rječnikom govoreći, Pinot Noir vina su gimnastičari, atlete a ne snagatori, bilderi, njihov nastup nije na prvu bombastičan sa ciljem da te odmah obore sa nogu, nego traže vremena da ih kušaš, polako upoznaješ i tek tada ćeš otkriti i shvatiti koliko su ta vina velika i zašto su tako popularna i skupa. Često sam u tekstu spominjao cijenu pa evo sada da na kraju dam i konkretne primjere, kurentna vina, dakle ne stare berbe, od Domaine Romanée-Conti se trenutno prodaju za cijenu od 5000 do 10000 eura, zavisno o kojem položaju se radi. Dok pak star vina od njih na aukcijama dosežu astronomske cijene. Nedavno je u Americi boca Romanée-Conti Grand Cru iz 1945 prodana za 812500 dolara, sitnica. A ima i drugih npr. vina od Domaine Henri Jayer za spomenuti barem još jednog, njegovih šest boca Vosne-Romanée 1995. prodan je prije dvije godine za 68750 funti. Na žalost, ova vina se uglavnom kupuju i prodaju a ne piju, šteta velika.
Ovaj puta za mjesto kušanja, Imperial Wine Club Dubrovnik izabrao je mali lijepi Bacchus bistro u Dubrovniku, kojeg vodi Vedran Tršić, ljubitelj, poznavalac vina i ugostitelj sa iskustvom koji je počeo skupljati prije dvadeset i više godina u tada kultnoj Nautici pa onda dalje po visoko kategornim restoranima i hotelima diljem Hrvatske. Ako vas put nanese u Dubrovnik i poželite popiti čašu dobrog vina svratite, njegova vinska karta je vrlo raznolika i pomno sastavljena te će svakoga zadovoljiti a jela su napravljena da se lijepo slažu sa vinima.
Vina smo, kao i uvijek, mi članovi, kupili ili donijeli iz svojih podruma. Kušali smo 12 vina iz raznih vinogorja Hrvatske a dva među njima su bila iz drugih država da bismo vidjeli kako se naši drže u odnosu na njih. Nakon slijepog kušanja ovo su ocjene koje su vina dobili, prvo mjesto dijele, abecednim redom:
1 Ata Rangi 2019 Martinborough New Zeland 90,5
1 Bolfan Primus 2017 Hrašćina 90,5
1 Kos 2022 Sveti Ivan Zelina 90,5
2 Kurtalj Limited Edition 2018 Plešivica 90
3 Krauthaker 2022 Kutjevo 90,25
4 Enjingi K.B Barrique 2009 Kutjevo 89,9
5 Šember Vučjak 2021 Plešivica 89,75
6 Cmrečnjak 2021 Međimurje 89
7 Galić 2020 Kutjevo 88,51
8 Dvajnaščak-Kozol Amaranth Okrugli Vrh 2018 Međimurje 88,25
9 Gitton Sancere LesHerses Silex 2015 Sancere Francuska 88
Korak Čimbuščak Stari Trsi 2017 Plešivica, vino koje sam ja donio iz mog podruma bilo je 'po čepu' te ga nažalost nismo mogli ocijeniti a, očekivanja su bila velika, nekom drugom prilikom ćemo kušati ponovno, imam još nekoliko boca u podrumu.
Otvori KEKS Pay
