Jutros se potvrdilo da američki predsjednik Donald Trump prije nekoliko mjeseci nije rasporedio goleme američke vojne snage ispred obala Venezuele samo zbog brodova koji prevoze narkotike iz Venezuele u Sjedinjene Države, baš kao što smo i pretpostavljali. Primaran cilj Trumpa i njegove administracije od početka je bio promjena režima u Venezueli, dok je borba protiv droge bila samo pravni i politički izgovor koji je omogućio stvaranje okvira za primjenu vojne sile. Na to upućuju i brojne Trumpove izjave i odluke, s obzirom na to da je Trump više puta otvoreno govorio da su "sve opcije na stolu“, zapitkujući svoje savjetnike "zašto ne napadnemo Venezuelu“ i najavljujući "brzo rješenje“, što je posve u skladu s klasičnom američkom politikom promjene režima. Dugogodišnje američke sankcije protiv Venezuele nisu dizajnirane za borbu protiv kriminala i trgovine drogom, nego za kolaps države i režima, s obzirom na to da ciljaju upravo naftni sektor – srce ekonomije Venezuele.
Osim toga, američka vojna agresija na Venezuelu jasno se nazirala i u nedavno objavljenoj novoj američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti, u kojoj se Bijela kuća na više mjesta izravno pozvala na Monroeovu doktrinu, kojom se mlada američka republika prije 200 godina suprotstavila europskom uplitanju i kolonizaciji na zapadnoj hemisferi.
Trump je nakon povratka u Bijelu kuću povukao niz poteza kojima je jasno dao do znanja da njegove najave obnove Monroeove doktrine – koju su pojedini američki mediji odmah proglasili Donroeovom doktrinom – treba shvatiti ozbiljno. Odmah je najavio mogućnost ponovnog preuzimanja kontrole nad Panamskim kanalom i "proglasio“ je Kanadu 51. američkom državom, što ga je posvađalo s Panamcima i Kanađanima, Meksički zaljev preimenovao je u "Američki zaljev“, čime je naljutio Meksikance, pokrenuo je kampanju za preuzimanje Grenlanda, što je izazvalo bijes u Danskoj i Europi.
Napad na Venezuelu, kao i zarobljavanje venezuelskog diktatora Nicolasa Madura, logičan je nastavak takve politike, doduše u radikalnijem i brutalnijem obliku, s obzirom na to da je Madurov režim već dugo trn u oku Washingtonu, i to ne samo Trumpovoj administraciji, nego i prošlim demokratskim administracijama, Bidenovoj i Obaminoj. Trump je također svom argentinskom savezniku Javieru Mileiju odobrio financijsku pomoć od čak 20 milijardi dolara, a posljednjih mjeseci diljem latinskoameričkog svijeta svjedočimo snažnom zaokretu udesno, što je jednim dijelom i rezultat činjenice da Trump otvoreno podržava „svoje“ kandidate na izborima od Hondurasa do Čilea, dok istodobno uvodi sankcije državama u kojima je na vlasti ljevica, poput Brazila.
Trump pokušava povratiti dominaciju nad zapadnom hemisferom, podržavajući svoje političke saveznike u tom dijelu svijeta, rušeći svoje protivnike i suprotstavljajući se prisutnosti vanjskih sila, osobito kada je riječ o kontroli nad strateškom infrastrukturom u zapadnoj hemisferi, što se primarno odnosi na Kinu. Venezuela je odabrana kao meta prve vojne intervencije zato što je vojno i politički iznimno slaba, a geografski je blizu, što olakšava američke planove, premda to, naravno, ne jamči da će se sve odvijati onako kako su zamislili na američkoj strani, s obzirom na to da se intervencije i ratovi rijetko odvijaju u skladu s planovima onih koji su ih pokrenuli. Američki napad samo je kulminacija višemjesečnog pritiska, koji je započeo napadima na brodove koji navodno prevoze drogu, da bi sada eskalirao u otvorenu intervenciju.
To je otvorena demonstracija sile, čime Trump donekle odstupa od tradicionalne američke politike u Latinskoj Americi nakon hladnog rata, koja je koristila pritisak, ali je izbjegavala otvorenu upotrebu sile, vodeći brigu u regionalnoj percepciji. Trumpov je pristup neusporedivo grublji i agresivniji, s obzirom na to da je Trump još jednom pokazao koliko prezire multilateralizam i međunarodno pravo, čime dovodi svoje europske "saveznike“ u krajnje nezavidnu situaciju, ali i jedan dio svoje biračke baze, koja ga je podržala upravo zbog njegova obećanja o okončanju „vječnih ratova“ i američkog intervencionizma, čega je Trump sigurno svjestan, ali vjerojatno računa na to da mu to ipak neće ozbiljnije naškoditi, pogotovo ako se intervencija zaključi uspješno.
Otvori KEKS Pay
Bedastog li pitanja. Pa valjda zbog nafte. Fućkaš Nobela.