Naslovnica Zagreb ZG Život

Viktor Kovačić: Boem koji je pazio čak i na razmak između tepiha

Viktora Kovačića rijetki su voljeli zbog njegova sarkazma i samodopadnosti. No s njim su rado lamentirali Matoš, Szabo...
22. kolovoza 2018. u 17:43 1 komentara 1204 prikaza
Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/9

Štambilj sa slovima “VKČ”, rasklopni metar, naočale, tintarnica, pera kojima je skicirao mnoge nacrte i britvice za dovršavanje skica još stoje na tavanskom prostoru u Masarykovoj 21 onako kako ih je ostavio poznati “otac moderne hrvatske arhitekture”.

Stan Krležinih na Gvozdu Htio je da mu ostane nedokučiva, pa su u kući na Gvozdu Bela i Krleža spavali u odvojenim sobama

Tako su Viktora Kovačića prozvali ljudi njegove struke koji su djelovali mnogo kasnije nakon što je on stvarao zagrebačka zdanja koja danas definiraju izgled središta grada.

Da se pitalo njegove suvremenike, pitanje je tko bi se složio s tom tvrdnjom. Na prijelazu u 20. stoljeće Kovačić je zbog svojih izravnih istupa i dotad neviđenog pristupa gradnji često bio neshvaćen i imao više neprijatelja nego prijatelja. Ideje na papiru, kad nije bio u svojem ateljeu u Dugoj ulici 32, današnjoj Radićevoj, skicirao je u svojoj mansardi u Masarykovoj, tada Marovskoj ulici.

“Crtka na svoje papire zanose i sanje o izlazu iz svega ružnoga, kaotičnog i prljavog”, kako je jednom zapisao njegov poznanik, slikar Ljubo Babić. On je vrlo slikovito opisao tada iznimno traženog arhitekta: “Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih koji su ga antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan; prema slabijima grub i osoran, a prema jačima laskav, umiljat, indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki gospodin... Izoliran, postao je čudak; boem, koji je predstavljao aristokrata. Takav je ostao u uspomeni većine. Oni pak koji su ga voljeli upamtili su ga kao dosjetljivog i duhovitog šaljivdžiju, čiji je sarkazam pogađao duboko i točno... Oni malobrojni koji su ga uistinu voljeli znali su da se u njemu krije čovjek umjetnik, čovjek od vrijednosti, skeptik spram svega, a najviše spram sebe, čovjek patnik, izranjen i izmrcvaren okolinom. Znali su da je u njemu negdje duboko skrita težnja za drugim, ljepšim skladnijim svijetom...”

Feljton Prvom mužu digla je i oltar. Dok je živjela s drugim...

Netrpeljivost pripadnika visokog društva prema Kovačiću dodatno je “pojačavao” on sam. Kako trebaju izgledati građanski stanovi, pokazao je uređenjem vlastitog pa je na prigodnim domjencima uvijek tumačio zašto ga je namjestio baš tako kako stoji još i danas. U njegovu tavanskom stanu nema uniformiranosti koja mu je bila “toliko dosadna” u ostalim zagrebačkim stanovima potkraj 19. stoljeća. Povjesničar umjetnosti Antun Jiroušek 1925. godine zapisao je kako je Kovačić uvijek govorio da uređenje domova tog doba, “pored svega bogatstva i raskoši, ne odgovara savremenome shvatanju interierne umjetnosti i da treba u stanove postavljati takovo pokućstvo koje će odgovarati ne samo ukusu nego i navikama i karakteru stanara; to se sve može postići, dokazivao bi Kovačić uvjerljivo, u potpunome skladu s ukusom i stilskim osjećajem.” O sebi je imao očito izrazito visoko mišljenje, koje je nametao gotovo svima s kojima je razgovarao.

1 / 20

Tako je ostala legendarna anegdota kada je 1899. godine Kovačić u potrazi za poslom u Zagrebu pokucao na vrata jednog vladina službenika uz rečenicu: “Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove – ja sam sunčeva zraka novog umjetničkog stremljenja.” Ovaj mu je odgovorio neka posao potraži kod svog učitelja Hermana Bolléa, koji je 19 godina prije vodio uređenje grada nakon velikog potresa te podario zagrebačkoj katedrali novi izgled. Umjesto jednoga baroknog tornja, po nacrtima Bolléa niču dva neogotička, što izaziva zgražanje javnosti, pa i Kovačića. Na pitanje službenika što misli o Bolléovu preuređenju katedrale, Kovačić kao iz topa odgovara:

Ovrha Bizaran slučaj Platio sve račune i odavno prodao stan, a onda mu došla ovrha za 'dug' iz 1999.

“Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.” Tom je izjavom i prije nego što je počeo graditi arhitektonsku karijeru na sebe navukao Bolléov bijes, koji mu je, još dok je učio o arhitekturi u njegovu ateljeu, uz Izidora Kršnjavoga, bio pokrovitelj. S njima dvojicom nakon toga ostat će u sukobu do kraja svog kratkog života, koji je trajao svega pedeset godina. Osobito često Kovačića je napadao Kršnjavi, čijom su inicijativom kao političara sagrađene mnoge bolnice, knjižnice, škole i spomenici u Zagrebu. O Kovačiću je napisao: “Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.”

Zbog sukoba s njima Kovačić pet godina ne uspijeva dobiti nijedan važan posao. Za to vrijeme najviše uređuje interijere bogatim zagrebačkim obiteljima. Poslove dobiva uglavnom zahvaljujući poznanstvima. Prvi klijenti su mu uglavnom prijatelji pa tako prema njegovim nacrtima niče za Ferdinanda i Amaliju Auer vila između Nazorove i Rokova perivoja. Vlasnik tiskare Auer angažira Kovačića i kako bi u blizini obiteljske kuće izgradio i atelje za njegova sina, slikara Roberta. Zaokret u Kovačićevoj karijeri događa se 1905. godine, kada na javnim natječajima dobiva prve nagrade za svoje radove. U to vrijeme počinje izgradnja stambene zgrade Oršić i Divković, kada će Kovačić od naručitelja Antuna Oršića, poznatog zagrebačkog krojača, umjesto honorara za projekt i vođenje gradnje dobiti stan koji će postati jedno od središta društvenih zbivanja i sastajalište intelektualaca. Okupljat će se tamo pisci Antun Gustav Matoš i Vladimir Lunaček, povjesničar Gjuro Szabo, slikari Miroslav Kraljević i Branko Šenoa (najmlađi sin poznatijeg oca Augusta), čuveni austrijski arhitekt Adolf Loos, koji je s Kovačićem prijateljevao još u studentskim danima u Beču...

Stan na Glavnom kolodvoru NA PRODAJU Ovaj stan u zgradi Glavnog kolodvora prodaje se za 1,1 milijun kn

Na tamošnjoj je akademiji, naime, završio Specijalnu školu za arhitekturu koju je upisao preporukom Bolléa, a učio je kod istaknutog predstavnika modernizma Otta Wagnera. No želio je život i karijeru ostvariti u Zagrebu, a u stan u Masarykovoj uselio se 1908. godine, o čemu svjedoči i crno-bijela fotografija koju je Kovačić, inače ljubitelj fotografije, snimio, a koju posjetiteljima pokazuje voditeljica Vesna Vrabec (fotografija u krugu), kustosica Muzeja grada Zagreba, koji vodi brigu o Kovačićevu posljednjem prebivalištu.

– Na fotografiji se vidi kako izgleda hodnik, koji se nije promijenio do danas. Jedina je razlika što na slici vise Kovačićev kaput i šeširi, no tu su još uvijek prepoznatljive crno-bijele pločice i tapete u duhu tog vremena – cvjetne i tamne – kaže Vesna Vrabec dodajući da je prvi opis stana dao sam Matoš u sklopu jednog članka. Kovačićev dom opisao je kao pravu umjetninu, gnijezdo u kojem ništa nije suvišno. “Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interieura, za najveću vještinu: da se ni sa čime – sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici”, napisao je Matoš.

1 / 16

Kovačić je u svom stanu pazio na svaki detalj. Razmišljao je toliko detaljno da je pazio i na razmak između dva tepiha, koji su se morali podudarati pod točno određenim kutom... Svoj je dom napunio antiknim stvarima i umjetninama koje je sakupljao na međunarodnim aukcijama i na sajmovima antikviteta u Beču. Bio je zaljubljenik i u stare, povijesne stolce pa je, sukladno svojoj tvrdnji da “sve što je lijepo ide zajedno bez obzira na stil”, u stan donio 21 različitu sjedalicu. U blagovaonicu je čak postavio tri naslonjača koje je dao kopirati prema originalu iz franjevačkog samostana u Klanjcu.

za najam Svi pričaju o ovom oglasu za stan na Njuškalu, galerija će vam otkriti zašto

– Dok je radio na vili Roberta Frangeša Mihanovića, te je stolce uočio u njegovoj kući. Kipar je originale donio baš iz samostana kao poklon za kip koji im je izradio – kaže Vesna Vrabec. Kod Kovačićeva rada najviše se ističe funkcionalizam pa je tako i svoj stan uredio na način da svaki dio ima svoju namjenu.

– Kako bi dobio dovoljno prostora za kretanje, Kovačić vješto tapetama skriva ormare ugrađene u zid. U širinu dovratnika u blagovaonici smjestio je ormariće koji su mu poslužili kao buffet, a u zidove je urezao i niše u kojima je izlagao sitnice koje je kupovao kod antikvara. Na isti je način iza tapeta sakrio i sef – kaže Vesna Vrabec. U zid je u svojoj sobi za primanje gostiju smjestio i police s knjigama – čita uglavnom klasike europske literature pa tako u njegovoj osobnoj biblioteci stoje knjige Giovannija Boccaccija, Goethea, Moliera, Henrika Ibsena, Oscara Wildea... Iza “zavjese” od mjedenih pločica sakriva čak i plinsku peć. Plinska je u početku u stanu bila i rasvjeta, a kad je u građanske domove stigla struja, Kovačić je odmah elektrificirao svijećnjak iz 18. stoljeća. Maleno zvonce kojim doziva sluškinju uklopio je, pak, unutar lustera koji je postavio iznad stola u blagovaonici.

PROSVJED NA MARKOVU TRGU Zaštićeni najmoprimci protiv izmjena zakona: Imate li dovoljno kamiona za naše deložacije?

– Zvonce bi najviše koristio kad bi mu dolazili gosti pa je tako javljao domaćici da su gotovi s jednim slijedom jela te da može početi nositi drugi – kaže kustosica Vrabec. Kako bi dobio više svjetla a da ne koristi umjetnu rasvjetu, u hodniku, koji nema prozora, konstruirao je staklarnik tako da zrake dopiru u zatvoren prostor bez obzira na to gdje se sunce nalazilo. Tako je iznad stana napravio svojevrsnu kupolu, koja je obilježila i njegova najpoznatija djela – crkvu svetog Blaža u Primorskoj i Palaču burze. Nacrti za ta zdanja stoje u stanu, jednako kao i Grand-prix za arhitekturu koji je Kovačić dobio posmrtno na Svjetskoj izložbi dekorativne umjetnosti i industrije u Parizu. Umire od nefritisa, komplikacija izazvanih upalom bubrega, u vrijeme završnih građevinskih radova na Burzi.

Dogodilo se to jedanaest mjeseci nakon što se oženio dugogodišnjom zaručnicom Terezijom. Sa sedamnaest godina mlađom učiteljicom oženio se u crkvi u Remetama, a ona je stan i interijer ostavila Gradu Zagrebu. Pobrinula se da sve u njemu ostane onako kako je ostavio njen suprug, uključujući i kupaonicu i kuhinju, u kojoj stoji i jedan od prvih zagrebačkih hladnjaka.

[video: 26380 / ]
ccc
CCC Shoes&Bags
Ima li što slađe od dječjih cipela? Još kad se usklade s roditeljima...

A1 izdvaja za Vas