Ugledate li muškarca kako postavlja cijevi na krovu zgrade u centru Zagreba, dobre su šanse da je to Nikola Ričković ili netko od njegovih djelatnika iz obrta Kvil. Osnovan je 1979. godine, bavi se završnim radovima u graditeljstvu, a specijaliziran je za limarske i druge zahvate na krovovima objekata. I riječ je o obiteljskom poslu koji je započeo Josip Ričković, nastavio Nikola, a sjedište im je od prvog dana u Vlaškoj 80, gdje se nalaze ured i radionica.
Kako cijev stigne za pola sata?
– Radionica postoji i dulje, negdje od Drugog svjetskog rata. U njoj sam sedamdesetih počeo raditi kao šegrt, kod bivšeg gazde, a onda sam nakon nekoliko godina otvorio vlastiti obrt s vodoinstalaterskom i limarskom djelatnosti. Danas smo fokusirani na radove na krovovima, poput adaptacija, pokrivanja, popravaka, toplinske izolacije i slično. U mirovinu sam otišao 2015. pa je posao preuzeo Nikola, ja se više ne mogu penjati po krovovima – započinje priču Josip Ričković, koji dane sada provodi održavajući obiteljsko imanje u Zagorju, premda i dalje zna svratiti do poslovne centrale u Vlaškoj.
Nikola je pak u obiteljski biznis ušao nakon završene srednje elektrotehničke škole. Ljetne je praznike, kaže, provodio s ocem u uredu i na terenu, a potom je, kad je došlo vrijeme da odabere između nastavka posla i studiranja, odlučio u Kvilu i ostati. Položio je majstorski ispit i tako stekao i dodatne kvalifikacije. – Lakše je negdje gdje već imaš puštene korijene. Zajedno smo radili dok tata nije otišao u penziju, a onda sam preuzeo uzde. Imam nekoliko zaposlenika, najviše smo angažirani u centru, ali radimo i na drugim lokacijama po gradu – ističe mlađi Ričković.
Tijekom više od četiri desetljeća obrta, radili su na stambenim zgradama i obiteljskim kućama, ali i na mnogim čuvenim zagrebačkim objektima, mahom zaštićenim objektima kulture. Na popisu su tako zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, crkva u Stenjevcu, poliklinika Srčana u Draškovićevoj te američka i ruska ambasada, a među klijentima je bio i predsjednik Zoran Milanović.
– Jedna od anegdota iz našeg posla tiče se upravo Milanovića. Tata je jednom prigodom provjeravao nešto na njihovu krovu, a onda je počelo kišiti. Milanovićeva je supruga pak zatvorila krovni prozor kroz koji se popeo i otišla. Tata je onda morao zvati nekoga da ga pusti unutra. Sad mogu reći da je predsjednikova žena zatvorila mog tatu na krovu. Radili smo za njih poslije još dosta – smije se Nikola.
U proteklim se desetljećima, kaže stariji Ričković, posao i uvelike promijenio. Prije je, objašnjava, sve išlo sporije i ležernije, birokracije je bilo manje, a drukčija je bila i procedura nabave materijala.
– Meni je i dalje teško povjerovati da sin, ako treba neki komad cijevi, samo nazove i za pola sata je ovdje. U moje vrijeme trebao si ići u radnju, dobiti predračun, predati papire, čekati... Ipak, bilo je sve nekako manje stresno – prisjeća se. Na posao je znatno utjecao i potres koji je pogodio metropolu 2020. godine. Osim što je naglo porasla potražnja za kvalificiranim radnicima, došlo je i do velike promjene u cijenama usluga.
– Poskupio je materijal, ali i ruke, plaće su više, a sve je to utjecalo na konačnu cijenu. Ono što je prije nekoliko godina stajalo 300.000 kuna, sad je isto toliko, ali u eurima. Znači, govorimo o sedam puta većim iznosima. Naravno, cijena ovisi i o lokaciji, neće te isto koštati posao na zgradi u centru Zagrebe i na kući u Dubravi – napominje Nikola Ričković.
Nakon potresa, dodaje, došlo je i do promjene u kvalifikacijama za radove na zaštićenim objektima. – Prije smo morali biti posebno licencirani, sad to više nije potrebno, već je važno da je projektiranje bilo usklađeno sa željama konzervatora. No, treba reći da je drukčije kad radiš na zgradama koji su dio zaštićene povijesne cjeline. Barata se s drukčijim materijalima, moramo paziti kakav pokrov se postavlja, ima tu dosta specifičnosti – objašnjava.
I premda je riječ o poslu od kojeg se može dobro živjeti, govore Ričkovići, jedan od najvećih izazova pronalazak je radne snage. Interesa učenika za upisivanje srednje škole za krovopokrivača i druge srodne djelatnosti baš i nema, napominju, a mnogi kvalificirani radnici nakon završenog obrazovanja opredjeljuju se za poslove koji su manje fizički zahtjevni.
– A tko će u budućnosti ovo raditi? Ne znam. Netko može doći u obrt kao šegrt i tako naučiti zanat ako želi, ali to je ozbiljan problem. Raste broj upisa u strukovne škole, ali učenike uglavnom privlače atraktivnija zanimanja, žele biti mehaničari, raditi na klimatizaciji i vodoinstalacijama. Zato se zapošljavaju stranci – ističe Nikola. Slaže se i njegov otac.
Nekoć se mjesto moralo čekati
– Kad sam završio osmi razred osnovne škole, morao sam čekati još godinu dana prije nego što sam krenuo u srednju, i to zato što nije bilo više mjesta za struku koju sam htio. Prije je bila tolika navala na zanimanja poput ovog, a sad jedva nađeš djelatnika. A rad s rukama, mislim, može biti dvostruko isplativiji nego diploma – zaključuje Josip Ričković.
Otvori KEKS Pay
Sretno vam bilo. Vi radite pravi posao.I čuvajte se tamo gore. Na krovu.