Pri rođenju je ostala bez zraka. Prve dane života provela je u inkubatoru. U Petrovoj bolnici tada su njezinim roditeljima liječnici govorili da će "vjerojatno biti kao biljka". Oni na to nisu pristali. Nisu odustali niti se pomirili s crnim prognozama. Umjesto toga, krenuli su u borbu – terapije, vježbe, neizvjesnost i upornost, dan po dan. Učili su kako joj pomoći da izgradi vlastitu samostalnost.
Snažna potpora obitelji i prijatelja
Tara Obradović danas ima 25 godina. Dolazi iz Metkovića, magistrica je sociologije i osoba s cerebralnom paralizom. Jedna od onih rijetkih kojima je to pošlo za rukom, među tek oko tri posto osoba s invaliditetom u Hrvatskoj koje uspiju završiti fakultet. Ponosna je ona, ponosni su njezini prijatelji i obitelj, ali i svi oni dobri ljudi koji su je pratili putem i koji je, kako sama kaže, nikada nisu gledali kroz invaliditet, nego su je gurali da bude najbolja verzija sebe.
Srećemo je u stanu na zagrebačkim Krugama. Diplomu je obranila sredinom prosinca, a kad je pitamo kako je prošla obrana, odgovor dolazi bez zadrške. – Ne, nije bilo stresno – kaže. Stres je postojao ranije, priznaje, u danima prije.
Tema diplomskog rada bila joj je osobna, ali i društveno iznimno važna, "Inkluzija osoba s invaliditetom na tržištu rada". Istražujući, još se jednom suočila s onim što je i sama godinama živjela: sustav se prečesto oslanja na improvizaciju i dobru volju pojedinaca, umjesto na jasna pravila, dostupne asistente i strukturiranu podršku. Posebno ju je pogodila spoznaja koliko malo osoba s invaliditetom uopće dođe do kraja fakulteta i koliko se potencijala pritom izgubi.
Na fakultetu je, dodaje, imala sreću s profesorima koji su pokazali razumijevanje i profesionalnost. A najveći akademski izazov? – Statistika. Definitivno statistika – kaže kroz smijeh, svjesna da taj odgovor dijele i mnogi studenti. Kroz studij, međutim, nije prolazila sama. Cijelim je putem imala snažnu potporu: roditelje, obitelj i prijatelje koji su čitali i snimali literaturu kako bi mogla učiti, pomagali joj s računalom i snalazili se kad sustav nije znao ili nije stigao. Posljednjih godinu i pol uz nju je bio i osobni asistent, tada još kolega s fakulteta, Luka Drnić.
– U tom razdoblju nije mogla pronaći asistenta pa sam uskočio – kaže Drnić. – Tara je jedna od onih osoba koje te natjeraju da promijeniš perspektivu. Ona zrači nekom čistom nadom. Nikada nije tražila poseban tretman, samo fer uvjete. Na toj je pomoći Tara zahvalna, ali istodobno vrlo jasna: takve stvari ne bi smjele ovisiti o sreći. – To bi trebalo biti puno bolje regulirano – kaže, misleći ponajprije na dostupnost i uvjete rada asistenata u nastavi. Ne možemo se oslanjati samo na dobre pojedince, ističe. S cerebralnom paralizom živi od rođenja. Terapije su bile i ostale dio svakodnevice, ali nikada središnja tema njezina života. – Nemam velike bolove, ali bolest je samo jedan mali dio mene. Ja sam puno više od svoje dijagnoze – govori nam ova djevojka.
Snagu, uz ljude, crpi i iz vjere. Krstila se s 23 godine, a vjera joj je postala važno uporište. Njezini roditelji, kaže, nisu vjernici, ali to nikada nije bila prepreka. – Pokušavam im vjeru približiti, tiho i bez nametanja, više kroz djela nego kroz riječi – govori.
Želi pokazati da se može
Najdraži biblijski citat često ponavlja. – "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste." To je iz Evanđelja po Mateju i ta me rečenica podsjeća koliko male geste mogu imati veliki učinak – kaže. U slobodno vrijeme voli moliti krunicu, ali i piti kave, družiti se s prijateljima, razgovarati, smijati se. Piše kratke priče, tiho i bez velike pompe, a jednog bi ih dana voljela ukoričiti u vlastitu zbirku. Čitanje joj je stalan bijeg i inspiracija, a posebno joj je draga "Genijalna prijateljica".
Opušta se i uz glazbu. Najdraži joj je izvođač Đorđe Balašević. – Sve su mi njegove pjesme drage, ali ako moram izdvojiti jednu, onda je to "Provincijalka". U toj se pjesmi prepoznajem, taj osjećaj dolaska, traženja mjesta pod suncem... to je jako moje – kaže.
Kad govori o budućnosti, Tara vrlo jasno vidi smjer. Za deset godina vidi se u predavaonici, voljela bi predavati na fakultetu, prenositi znanje studentima, ali i pokazati da se može, čak i onda kad prognoze na početku ne idu u tvoju korist. – Samo se bojim da bih bila dosta stroga – kaže uz smijeh, dodajući da bi to bilo "za njihovo dobro". Jedno joj je, međutim, posebno važno naglasiti: ne želi sažaljenje. – Želim da me se gleda kao ravnopravnog člana društva – zaključuje.
Otvori KEKS Pay
