Sokolarstvo u Hrvatskoj nije samo drevna vještina, to je živući tradicijski obrt koji spaja stoljetnu baštinu s modernim poslovnim modelima. Temelji se na umijeću treniranja ptica grabljivica, sokola, jastreba, orla, katkad i sova, za lov u prirodnom okruženju, a na našem je prostoru ukorijenjeno od srednjeg vijeka. Dokument iz 1070., čuvan u Državnom arhivu, spominje sokolara Apricija na dvoru kralja Petra Krešimira IV., što je najstariji poznati dokaz titule u Hrvatskoj, a Dubrovačka Republika tri je stoljeća darivala istrenirane sokole Napuljskom kraljevstvu. Vrijednu tradiciju UNESCO je prepoznao 2021., a Ministarstvo kulture uvrstilo ju je na nacionalni popis zaštićene kulturne baštine. Naš sugovornik opisuje je pak kao umjetnost suživota čovjeka i ptica grabljivica, pri čemu nije riječ o lovu u klasičnom smislu, nego o dubokoj emocionalnoj vezi, povjerenju i doživljaju prirode kroz oči ptice. A on je jedan od najdugovječnijih hrvatskih sokolara, glazbenik i kipar Vitold Košir, vlasnik obrta Sokolarstvo Ito.
Iz glazbene ste obitelji pa je jasno da ste rano razvili ljubav prema glazbi, koja je poslije evoluirala i u interes za kiparstvo, ali kako ste se našli u sokolarstvu?
To se dogodilo sasvim slučajno. Preselio sam se s Gornjeg grada na Pantovčak, a preko puta mene je Marijan Žižanović imao ptice grabljivice. Njegova nećakinja Hanna dovukla me preko ceste i tako sam došao u prvi kontakt sa sokolarstvom. Razvio se jedan prijateljski odnos. Marijan mi je bio učitelj, zatim suradnik pa onda i prijatelj. Nedugo nakon tog susreta, moji su roditelji igrom slučaja posjetili dvorac Rosenburg. Znajući za moju ljubav, pozvali su me da dođem vidjeti nastup s pticama grabljivicama. Sjeo sam u autobus ili vlak, više se ne sjećam, i otišao gore. Nisam vjerovao svojim očima, na jednom mjestu vidio sam sokolove, jastrebove, orlove i sove. To je kod nas bilo nezamislivo. Na sokolarstvo se u Jugoslaviji nije gledalo blagonaklono, ono se smatralo reliktom velikaškog sustava namijenjenog vlasteli. No istodobno je u socijalističkim zemljama poput tadašnje Čehoslovačke sokolarstvo bilo poticano kao plemenita ljudska djelatnost. U tom trenutku ideja da se bavim sokolarstvom činila se jednako suludom kao ideja da si kupim konja i oklop te trčim viteške turnire. No u samo nekoliko dana sve se promijenilo. Čovjek preko puta imao je ptice i bio je voljan uvesti me u taj svijet. Tako je i započelo naše dugogodišnje prijateljstvo.
Sokolarstvo je u Hrvatskoj prisutno od davnine, riječ je o jednoj od naših najstarijih tradicija koja je kao takva zaštićena kao kulturna baština. Koliko davno sežu prvi povijesni izvori vezani za ovu plemenitu vještinu na našem prostoru?
Nedavno sam nagovorio stručnjake, moje prijatelje, da mi pomognu napisati knjigu o povijesti sokolarstva. Tako smo došli do dokumenta koji se čuva u Državnom arhivu. Riječ je o presudi u sporu između kralja Petra Krešimira IV. i jednog samostana. Presuda je pisana na latinskom, u tradiciji tog vremena. Doktorica znanosti Sanja Perić-Gavrančić u njemu je pročitala kako se spominje čovjek po imenu Apricije, koji je 1070. godine zastupao kralja u tom sporu kao njegov sokolar. Prema tome da se zaključiti da je to bila visoka pozicija u tadašnjem društvu. Prema jednoj od legendi Dubrovačka republika od Napuljskog je kraljevstva kupovala pravo trgovanja po Mediteranu plaćajući u sokolovima. Kako bi istražila tu priču, dr. sci. Sanja Periš-Gavričić otišla je u Dubrovnik i u arhivima je pronašla račune. Dubrovački bi sokolari svaki put kad bi istrenirali ptice grabljivice otputovali u Italiju i onda gizdavo hodali preko cijele zemlje do Napulja i darovali sokolove, a na kraju ispostavili račune. Dakle, nisu oni samo kupili sokolove u Bosni pa ih prenijeli u Italiju kao poklon, nego su ih istrenirali. To je još jedan dokaz o prisutnosti sokolarstva na ovim prostorima. Što se tiče Zagreba, postoji jedna fotografija iz 1938., koja je objavljena u tadašnjim novinama. Na njoj se nalazi Oscar Furmin s dva sokola. Ono čega ima puno su likovni prikazi. Imamo prekrasne skulpture, slike, minijaturne crteže po knjigama, kapitele po stupovima, ukrase na zgradama i stećke na kojima se pojavljuju ptice grabljivice.
Nedavno je Hrvatska pošta izdala i poštansku marku s motivom sokolarstva.
Moj prijatelj Nedim Polovina svojedobno je napravio vrlo lijepu fotografiju jedne moje ptice, koju je onda Hrvatska pošta upotrijebila kao predložak za poštansku marku. Na njoj se vidi ruka na koju dolijeće ptica. Dakle, taj najljepši trenutak kada se ptica vraća iz prirode pa potpuno opušteno slijeće na ruku. Mislim da je možda i neki najromantičniji trenutak između čovjeka i ptice zabilježen upravo na toj marki. To ostaje kao povijesni trag da je tamo negdje početkom 21. stoljeća u Hrvatskoj sokolarstvo bilo toliko živo da su napravili i poštansku marku s tim motivom.
Sokolarstvo je nekad podrazumijevalo lov u svrhu dolaska do hrane, a katkad i razonodu višim slojevima. Što za vas predstavlja sokolarstvo?
Meni je to prilika da sa svojim pticama odem u prirodu i da je uz pomoć njih doživim onako kako to kao čovjek nikada ne bih mogao. Dakle, da doživim prirodu kroz oči ptica. Da bih to postigao, moram steći njihovo povjerenje. Prvo ptica mora vjerovati meni, kad je pustim da mi se vrati. To ne smije biti ni na koji način nasilno. Ako steknete povjerenje, ptica će uživati i za vama letjeti kroz šumu. Volim šetati šumom i gledati kako moja ptica slobodno leti i bavi se svojim poslom. Imam nekoliko ptica i silno se trudim da svaka dobije dovoljno vremena tijekom tjedna za svoju slobodu. A da bismo došli do mjesta gdje je njoj sloboda sigurna, moramo ući u auto. Stavim rukavicu na ruku, ptica doleti, potom stavim i vezice, dođemo do auta, ondje je smjestim u kutiju, a kada se odvezemo u prirodu, pustim je. Važno je staviti odašiljač koji mi pomaže locirati pticu kada ode daleko. Dolazi nam proljeće i krošnje će uskoro biti pune lišća pa neću moći vidjeti gdje se ptica nalazi. Moja omiljena vrsta zove se Harris's hawk. Riječ je o vrsti koja ima široka krila i voli polako letjeti i uživati. To je jedina vrsta grabljivice koja u prirodi živi u jatima. Zanimljivo je i to da to nisu baš brze ptice. Kolokvijalno ih zovu letećim vukovima jer žive u "čoporima". Nemaju veliku brzinu, ali zato imaju strašno visoku socijalnu inteligenciju. Žive i love u jatima i to je nama sokolarima jako interesantno. Ptice grabljivice su brze, hrabre, lijepe, ali inteligencija resi samo orlove i Harise.
Ptice su vaša velika ljubav, ali i obaveza. Kako uspijete sve uskladiti?
Svi smo mi ponekad samo ljudi i radije bismo dan proveli pred televizorom, gledajući 500. put istu epizodu "Midsommera". No tu nema zezancije, ptica mora letjeti svaka dva do tri dana. To je važno zbog njihove kondicije, krila i psihičkog zdravlja. Što više, to bolje. No ja stvarno imam sreću. Moji kolege koji rade po firmama, od devet do pet, stvarno imaju problem s vremenom. Sokolarska sezona u Hrvatskoj uglavnom se odvija tijekom jesenskih i zimskih mjeseci, od 15. listopada do 1. veljače, prateći kalendar lova na sitnu divljač. Ono što je puno važnije jest tradicija koju je pokrenuo Kublaj-kan. Prema njoj, kad ptice počnu mijenjati perje, što se zove mitarenje, treba ih pustiti na miru. No ja smatram da to nije nužno. Ptice u prirodi najnormalnije lete, love, odgajaju mlade i mijenjaju perje. Dakle, ne volim pustiti ptice da miruju zato što to nije prirodno. Razumijem zašto se to događa, zato što ljudi kada dolazi sezona žele imati pticu u najljepšem mogućem izdanju, da je svako pero savršeno i da imaju što bolje manevarske sposobnosti. No mislim da je puno važnije da je pticama dobro psihički.
Gdje se mogu javiti ljudi koji dijele vašu fascinaciju pticama grabljivicama te žele i sami postati sokolari?
Postoji institucija koja se zove mentorstvo i ljudi koji su osposobljeni za pripremu ljudi za sokolarski ispit, nakon kojeg dobivate dozvolu da se možete baviti sokolarstvom u Hrvatskoj. U Šibeniku postoji Sokolarski centar koji već desetljećima posjetiteljima približava ovu priču. Nedavno je u Klovićevim dvorima održana kiparsko-sokolarska radionica namijenjena djeci, koja su uživo mogla vidjeti ptice. Pustili smo ptice da lete i klincima je to bilo fora. Upoznali smo ih s vrstama ptica i s opremom, a oni su u sklopu radionice nacrtali što su vidjeli. Crteži su bili fenomenalni, s toliko detalja koje su djeca uočila u samo nekoliko minuta. Možda se netko od njih zakači za to i jednog dana postane sokolar.
Je li sokolarstvo skup hobi?
Kad sam bio klinac, u Zagrebu se za lovu govorilo perje. Kada se netko obogatio, reklo bi se da se dobro opernatio. Prijatelji su me uvijek zezali da kod mene perje ide za perje. Svoj sam novac uložio u ptice i kroz moje su ruke prošle desetine ili možda čak i stotine njih. Bilo je tu i sokolova, jastrebova, sova, sad imam i orla. Trenutačno imam devet ptica, ali broj im je znao biti i puno veći. Jedno vrijeme pokušavao sam se baviti uzgojem, ali usred grada to je jako teško i morao sam odustati. Onda su bila neka komplicirana vremena. Prvo rat, a poslije se od kulture u Zagrebu nije dalo dobro živjeti. Došli su financijski problemi pa bi se taj broj sveo jednu ili možda dvije jedinke.
S kojim se problemima danas susreću sokolari?
Najteže je pronaći mjesto za treniranje ptica. Treba nam veliki prostor da one mogu slobodno letjeti i biti u dobroj formi. Moje je mišljenje da je problem u tome što su sokolari ljudi koji vole biti sami u ogromnom komadu prirode, sami sa svojim pticom. A to je pak problem lovačkim društvima jer se onda ona ne mogu baviti svojim poslom. Lov je obično skupni. No kad me pitate koja mi je najveća želja, volio bih da lovačka društva i svi koji barataju prirodnim resursima otvore vrata da možemo svoje ptice zaista održavati u dobroj psihofizičkoj kondiciji.
Otvori KEKS Pay
